Utorak, 7. veljače, ujedno je bio i 349. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini, a tijekom odbijanja nove agresorske ofenzive dobrano se primiče i kraj prve godine opće ruske agresije na tu državu.
Posljednjih je dana vrijeme u Ukrajini sve hladnije, oblačno i lagano snježno – što bi trebalo kulminirati idućih dana – a takvi su uvjeti doveli i do ozbiljnijeg smrzavanja donedavno blatnjavog tla koje sada može podnijeti i teža vojna vozila.
Zato i ne čudi da je ruska strana, koja je dovršila cikluse obuke jesenas mobiliziranih vojnika, odlučila iskoristiti priliku prije dolaska već najavljenih zapadnih donacija tenkova – te je širom fronte krenula u ofenzivu. Iako se mjesecima govorilo o nekakvim spektakularnim velikim pokretima, baš u stilu lanjske veljače – za tako nešto očigledno više nema snage, te se sada „velika ofenziva“ odvija podijeljena na više manjih odsjeka, koji uglavnom nastoje pritiskati već odavno profilirane ciljeve.
Uz te glavne napade, svakodnevno se izvode i bombardiranja ukrajinskih ciljeva uzduž kompletne bojišnice, te se nizovima manjih napada testira ukrajinske branitelje. Naravno, za slučaj i da u takvim djelovanjima nema nekog posebnog uspjeha, barem se njima odvraća snage s onih zona koje su stvarno ključne. Kako izgleda, tih ključnih zona ima barem četiri uzduž već mjesecima ustaljene bojišnice na istoku, jugoistoku i jugu Ukrajine. Pri tome, glavni cilj ratovanja ipak je koncentriran na Donbas, a još više na prostor oko 11.300 četvornih kilometara (oko 42 posto) neokupirane ukrajinske Donjecke oblasti, koju Rusi navodno žele osvojiti do kraja mjeseca, koliko god to upitno realno bilo.
Kao prvo, tu je područje na sjeveroistoku Donbasa, od ruske granice pa uz rijeku Oskil dvadesetak kilometara na jug do mjesta Dvorične, i onda još dvadesetak do Kupjanska, gdje počinje ozbiljnije ukrajinsko oslobođeno područje istočno od rijeke. Posljednjih se dana ondje bilježi niz manjih napadnih operacija, koje su uglavnom stale na trasi pruge koja uz rijeku ide od ruske granice na jug do Kupjanska. Kako izgleda, glavna svrha ovih djelovanja bila je ugrožavanje ukrajinske logistike preko Kupjanska, te skretanje pažnje s ozbiljnijih napada koje Rusi izvode oko 40 km jugoistočno (oko okupiranog grada Svatove), te još oko 30 kilometara južnije – u zoni zapadno od okupiranog mjesta Kremina.
Upravo se potez na zapad od Kremine prema Limanu čini jednim od ozbiljnih pravaca ruskog napada, na potezu širine oko 20 km, na kojem su agresori prvo uspjeli zaustaviti ukrajinske napade, a sada izgleda nastoje protivnika baciti i ozbiljnije natrag zapadno. Kako izgleda, to im za sada nije pošlo za rukom, iako se spominje okupljanje velikog broja vojnika i tehnike u zoni istočno od ceste Svatove-Kremina (P-66), tako da bi se borbe ovdje lako mogle i dalje bitno zaoštriti. Strukturno je tome slična situacija na jugu Ukrajine, gdje su prije koji tjedan započeti napadi uzduž fronte u Zaporižju izgleda kulminirali masovnom navalom kvalitetnijih ruskih jurišnih snaga prema ukrajinskom uporištu Vugledar.
No ni ondje na kraju nije bilo bitnijih uspjeha u planiranom okruživanju tog malog grada visokih zgrada, a već se danima čini kako je ondje ukrajinsko topništvo razvilo praksu dnevnog nanošenja neočekivano ozbiljnih gubitaka agresoru (koji ipak ne odustaje od napada). Ponešto je drugačija situacija na sredini bojišta u Donbasu – gdje je prostor bojišnice ipak sažetiji, a borbeni ciljevi su već dugo jasno oblikovani na prostoru gradova Donjeck i Bahmut.
Kako izgleda, u zoni oko Donjecka ruske snage ustrajno nastoje odmaknuti ukrajinske položaje od tog okupiranog grada, a borbe se već dugo vode na jasno definiranim potezima oko grada. Ondje se i dalje drže veća ukrajinska uporišta s juga na sjever – Novomihailivka, Marinka, Krasnogorivka, Avdiivka, zajedno s nizom sela u ravnicama među njima. Kako izgleda, jedino je ruska strana nakon dugih tjedana borbi izgleda južno od Avdiivke uspjela savladati ukrajinsko uporište Vodjane, te po ravnici krenuti oko 2 kilometara sjeverno i sjeverozapadno – pa su ondje počeli bilježiti napade na utvrđeno selo Severne.
Mali pomaci u Bahmutu
Posebnu pažnju treba posvetiti gradu Bahmutu, oko kojeg se i zadnjih dana nadalje konstantno vode ogorčene borbe, uz polagane male pomake ruskih agresora. Kako izgleda, bojište sjeverno od grada ipak se uvelike ustalilo uz prugu i cestu (T-0513) prema Siversku, iako je danas bilo vijesti o mogućem prodoru agresora od okupiranog sela Blagodatne na zapad i preko te linije. Jednako tako nije jasno ni stanje oko sela Krasna Gora, oko 6 km sjeverno od Bahmuta, koje Rusi napadaju s istoka, a gdje se čulo i o ruskom zauzimanju bivšeg vojnog kompleksa sjeverno od naselja, te onda i ciglane južno od naselja – da bi se napade na mjesto nastavilo s tri strane.
Za to se vrijeme iz samog Bahmuta čulo o borbama na sjeveroistočnom dijelu grada, gdje je izgleda osvojen stambeni kvart oko tamošnje mesne industrije – dok nije jasno stanje na krajnjem istoku i jugoistoku mjesta, u stambenim četvrtima na istočnoj obali tamošnje rijeke Bahmutovka. Naime, dok većina ukrajinskih izvora spominje teško stanje i obranu koja se i dalje drži, ruska je strana u više navrata ponovljene teze o opkoljenju grada krenula nadopunjavati i pričama o zauzimanju većine tog istočnog dijela, te navodima o mogućem ukrajinskom povlačenju. Sve to izgleda još prilično preuranjeno imamo li u vidu da se i na jugu Bahmuta obrana još drži uz cestu od grada na jugozapad do Kostjantinivke – gdje je cesta T-0504 možda pod paljbom neprijatelja ali nije i fizički zauzeta, dok je potpuno prohodan i put od Bahmuta na zapad u Časiv Jar kao sada glavna opskrbna linija branitelja.
Uglavnom, zadnjih su tjedana razne glasine i ratne varke postale još više nego ranije posebno izraženim aspektom ratovanja u Donbasu – gdje ruski izvori i njima sklona publika bez problema citira navodne sadržaje povjerljivih diskusija u Kijevu i dalekim metropolama ukrajinskih saveznika. Tako se u niz navrata najavljivalo ukrajinsko povlačenje iz Bahmuta, spominjalo se da SAD direktno s Moskvom trguje ukrajinskim prostorom za postizanje mira, a u niz navrata su spominjana i zauzimanja pojedinih uporišta branitelja do kojih nije došlo (zadnje Bilogorivke kod rijeke Siverski Donjec i sela Vesele u petak, 3. veljače).
Pa ipak, stanje na terenu nakon samo par dana ipak stavlja takve priče u jasniji kontekst – gdje postaje jasno da bi ovaj rat, ili „specijalna operacija“, bez problema ipak mogao trajati još neko vrijeme. Zato i ne čudi da je prekjučer produljeno i izvanredno stanje te period opće mobilizacije u Ukrajini (na dodatnih 90 dana računajući od isteka prethodnog razdoblja zakazanog za 19. veljače), dok se nakon više produživanja s ruske strane čulo kako „razina visoke terorističke prijetnje“ postaje trajno obilježje Kurske, Brijanske i Belgorodske regije što je bilo omogućeno Putinovim dekretom 31. siječnja.
Ujedno se ustrajno čuju i vijesti o nekakvim velikim mobilizacijama za obje zaraćene strane – gdje stručnjaci osporavaju mogućnost novog vala ruskih mobilizacija, navodeći kako bi bilo teško opremiti i osvježiti obuku kakvih dodatnih više stotina tisuća rezervista dok ruska vojna industrija jedva oprema i još jesenas dignute snage.
S druge strane je i službeno objavljeno kako traje veliko jačanje ukrajinske vojske – gdje se na vijesti o dizanju oko 5 brigada krajem siječnja (mehaniziranih i topničkih) sada dodalo najave formiranja i još 8 „jurišnih brigada“ u okviru „Ofenzivne garde“, formalno u sklopu Nacionalne garde, policije i granične straže te nastalih jačanjem postojećih postrojbi iz ovih organizacija. No, uz redovito mobiliziranje rezervista, Ukrajina tu jako inzistira i na opisima dobrog odaziva dragovoljaca – kojih se prekjučer i jučer navodno prijavilo više tisuća. Pri tome se objavilo i načelne opise budućih postrojbi, napominjući i ozbiljne financijske koristi od prijave osoblja za te nove brigade.
Kadrovski problemi
Dok se razne formacije u sklopu Ministarstva unutarnjih poslova Ukrajine spremaju za ofenzivna vojna djelovanja, treba spomenuti i kadrovske probleme koji za to vrijeme tresu Ministarstvo obrane Ukrajine. Naime, brojne istrage o korupciji u vojnim nabavama, kao i smjene te uhićenja pojedinih visokih dužnosnika ovoga sustava – izgleda da su potresli i poziciju samog ministra obrane Oleksija Reznikova. Iako nitko nije imao konkretnih optužbi na njegov račun, još je u nedjelju 5. veljače izgledalo da samo što nije smijenjen – a već su krenula i nagađanja o njegovoj daljnjoj sudbini, uz spominjanje nekih drugih resora u ukrajinskoj Vladi, na koje bi se on mogao izmjestiti (pravosuđe, strateška industrija, i slično).
Pa ipak, nakon samo dva dana kombiniranja, pokazalo se da takva smjena baš i nije lako provediva, posebno u svjetlu visokog ugleda koji Reznikov uživa na zapadu. Tako su najednom sve kadrovske odluke ostale neposredno ograničene na jučerašnje potvrde novih čelnika Ministarstva unutarnjih poslova i civilne sigurnosne službe SBU, Reznikov je ostao u obrani, a čulo se i kako je s kadroviranjem na vrhu vlasti najednom kraj za ovaj tjedan.
Sva ova događanja dolaze u vrijeme već spomenutog zahlađenja vremena u Ukrajini, koje među ostalim ima primjetnih učinaka i na tamošnju potrošnju energenata. Iako se krajem prošloga tjedna bilježilo privremeno smanjivanje potrošnje te uspješne popravke na više elektrana – tako da je opskrba Kijeva dostigla 79 posto potreba – problemi sa strujom te njenim učestalim redukcijama itekako su ostali obilježje svakodnevice.
Posebno je to bilo vidljivo u Odesi, gdje je u nedjelju zabilježena teška tehnološka nesreća prilikom popravaka na tamošnjim ionako već oštećenim transformatorskim sustavima. Posljedica ove nesreće bio je kompletni slom opskrbe strujom u toj regiji i oko 300 tisuća ljudi bez struje (oko 40 posto tamošnjih potrošača). To se u nedjelju 5. siječnja i prekjučer krenulo interventno sanirati postavljanjem niza velikih generatora te jedne plinske elektrane od 25 MW, što je dovelo i do obnove opskrbe strujom za oko pola pogođenih građana. Naravno, u zahlađenju koje se već i vidi te dodatno očekuje nadolazećih dana – ovi će problemi biti samo veći te izraženiji.
Zapadne donacije
Iako su uvelike ključne za ukrajinski opstanak u ratno vrijeme, zadnjih se dana problematičnima pokazuju i zapadne donacije oklopne tehnike – kojima su brojni promatrači zadnjih tjedana posvećivali ogromnu pažnju. Sada je očigledno da te donacije dolaze prekasno da bi odvratile rusku ofenzivu, a vjerojatno i kasno da bi pomogle njenom obuzdavanju na terenu – ovih dana širom Ukrajine.
Pa ipak, dok je Kanada prekjučer uspješno isporučila JEDAN primjerak tenka Leopard 2 avionom u Poljsku, gdje ionako počinje obuka potrebnog ljudstva za taj tip oružja – novi njemački ministar obrane Boris Pistorius otišao je i korak dalje, te je u Kijevu tamošnjem kolegi Reznikovu uručio maketu takvog tenka kao „prvog Leoparda 2 koji je stigao u Kijev“. Ipak, donekle je utješno da se u sjeni otvaranja vrata za dostavu modernijih Leoparda izgleda omogućilo slanje put Ukrajine i veće količine starijih njemačkih tenkova Leopard 1.
Riječ je izgleda o otprilike 180 tenkova koji se trenutno nalaze u zalihama dva privatna poduzeća u Njemačkoj – njih oko 88 u Rheinmetallu, te još do 99 u poduzeću Flensburger Fahrzeugbau (FFG). Iako su oni navodno u vrlo raznolikim tehničkim stanjima, pa bi dio mogao otpasti i kao izvor dijelova za oporavljanje njihove glavnine – jasno je da se ni tu ne radi o brzo spremnim vozilima. Dapače, iako su izgleda potrebne dozvole za njihov izvoz riješene u petak, 3. veljače, spominje se da bi njihova dekonzervacija i vraćanje u operativno stanje te isporuka mogli trajati mjesecima. Taj bi postupak na kraju vjerojatno bio zajednički napor Njemačke, Danske i Nizozemske, koji bi počeo plodove davati za koji mjesec, doduše s bitno dužim ukupnim trajanjem isporuke čitave kvote tako raspoloživih tenkova – za koje onda još treba međunarodno osigurati i potrebno streljivo, što bi lako mogao biti zaseban izazov.
Bitno je tu bolja vijest ona o ponovnom pokretanju sustava obuke ukrajinskih vojnika u Velikoj Britaniji, iz koje se čulo o početku rada australskih instruktora kao samo jedne od nacionalnih kvota instruktora. Taj će napor biti itekako bitan u svjetlu vijesti o uspostavama novih brigada u Ukrajini, jednako kao i sličan sustav obuke vojnika kojeg pokreće Europska unija. No dok se efekti ovakvih napora tek iščekuju – zanimljivo je registrirati i moguću promjenu gledanja Izraela na aktualni rat u Ukrajini.
Dok se odande slalo raznu pomoć ali ne i vojnu opremu, u nedjelju, 5. veljače, je tamošnji novi/stari premijer Benjamin Netanyahu za francuske medije ustvrdio kako se tu radilo o politici bivše vlade, koju on planira iznova analizirati, i „odgovoriti na najprikladniji način“, te „u skladu s našim nacionalnim interesima”. Naravno, ako se pita službeni Kijev, to u prvome redu znači izvoz izraelskog protuzračnog sustava Iron Dome u Ukrajinu, iako ne treba iz vida ispustiti ni druge specijalnosti izraelske vojne industrije. Među ostalim, riječ je tu i o raznim bespilotnim sustavima – čije se razne vrste na bojištima u Ukrajini koristi na do sada neviđene načine.
Kako se čulo od ukrajinskog i nadalje ministra obrane Reznikova – potrebe su za sustavima u zraku, na kopnu i vodi, kako za napade, tako i za izviđanje, te druge namjene. Trenutno se službene potrebe Oružanih snaga Ukrajine za takvim sustavima mjere u stotinama tisuća komada, raznih modifikacija, koje su tijekom dosadašnjih mjeseci ruske agresije ionako postale glavna javno vidljiva novina ovoga sukoba. Dapače, ako je vjerovati ponekim tamošnjim stručnjacima, bilježena efikasnost pojedinih vrsta dronova (posebno onih tipa „kamikaza“), te njihova relativno niska cijena – potakla je razmišljanja o uspostavama ogromnih operativnih flota takvih letjelica, dok se u Odesi službeno osniva i obučni program za „bespilotna brodska vozila“ pri ukrajinskoj Ratnoj mornarici.
Svemu tome pomoći će i reforma koja se izgleda sprema pod pritiskom Europske unije, kao i temeljem otkrivenih problema u ukrajinskom sustavu javnih nabava u obrani. Naime, baš je danas ukrajinski parlament izglasao mjere uvođenja dodatne transparentnosti u obrambene nabave, kojima se osigurava javno izvješćivanje o bitnim crtama pribavljanja roba i usluga koje nisu izričito tajne. O njima se planira za sve nabave od 24. veljače 2022. godine pa nadalje, ako vrijednost prelazi 200 tisuća UAH (oko 5.000 eura) - objavljivati ne samo planove nabave te očekivanu vrijednost posla, već i kasnija izvješća o tim temeljem sklopljenim ugovorima, zajedno s detaljima posla. Poseban je tu naglasak stavljen na nabave prehrambenih te drugih potrošnih dobara, koja često podliježu manjoj pažnji kao „bagatelne“ stavke. Takvo izvještavanje je nešto što se ni u Hrvatskoj nije radilo, a bilo bi i ovdje korisno u aktualnoj atmosferi sve manje dostupnosti makar općenitih (te često donedavno i raspoloživih) podataka u obrani.
Dodatna ograničenja za rusku naftu
Za kraj spomenimo da su u nedjelju, 5. veljače, na snagu stupila i dodatna ograničenja cijena ruskih petrokemijskih proizvoda, koje su koordinirano uvele Europska unija te zemlje skupine G7. Time je dopunjen važeći režim uspostave maksimalne cijene ruske sirove nafte (60 USD), te potpuna EU zabrana brodskog uvoza ruske nafte i naftnih proizvoda važeća od prosinca 2022. godine.
Naime, ruske naftne derivate sada se podijelilo u dvije kategorije („premium“ i „diskontne“), te se za njih uvelo i dodatna ograničenja maksimalnih cijena. Tzv. „Premium“ derivati - dizel, kerozin i benzin – dobili su plafon od 100 USD po barelu, dok su tzv. „diskontni derivati“ poput lož ulja dobili plafon od 45 USD po barelu. Ujedno je 5. veljače stupio na snagu i EU embargo na uvoz ruskih naftnih proizvoda u Uniju, koja je do sada kupovala oko 42% ukupnog izvoza naftnih derivata iz Rusije.
Ova ograničenja cijena koja su stupila na snagu 5. veljače imaju i 55-dnevno prijelazno razdoblje – za derivate kupljene iznad gornje cijene koji su bili na brodove utovareni do 5. veljače 2023. i iskrcani u krajnjoj odredišnoj luci do 1. travnja ove godine – dok će se učinak novih mjera preispitivati u ožujku te po potrebi i korigirati. Do tada se iz sankcijskih mjera već i općenito isključilo (1) ruske derivate koje se u nekoj trećoj državi preradi miješanjem s proizvodom podrijetlom iz neke druge zemlje, kao i (2) proizvode od ruske sirovine, ali znatno transformirane u kojoj trećoj zemlji. Uz sve to nema sumnje kako će sve te mjere imati određenog učinka na prihode Ruske Federacije.
Dobar primjer za to su dosadašnji učinci uočeni po pitanju europskih ograničenja uvoza ruskoga plina, gdje je EU tijekom godinu dana svoju ovisnost o uvozu iz Rusije smanjila od oko 40 na sadašnjih oko 8 posto, dok je ograničenje pomorskog uvoza nafte u ovome siječnju ukupan ruski izvoz smanjilo za oko 30 posto prema godini ranije. Naravno, prilagodbe na nove mjere već su u tijeku, a među njih spada i odluka Indije da rusku naftu odjednom plaća u valuti Ujedinjenih Arapskih Emirata, ne bi li izbjegli sekundarne sankcije SAD po pitanju plaćanja u američkim dolarima.
Za sve koji se i nadalje planiraju igrati ovakvim te sličnim mehanizmima zaobilaženja sankcija – dobar je primjer Turska, država koju je krajem prošloga tjedna posjetio zamjenik američke ministrice financija, zadužen za protuterorizam te financijsko obavještajno djelovanje. Tom prilikom je američki dužnosnik domaćinima prikazao podatke o njihovom izvozu u Rusiju, te im je ujedno i objasnio kako takva ponašanja čine tamošnja poduzeća „posebno ranjivima na rizike reputacije i sankcija", a možda i na gubitak pristupa tržištima zemalja skupine G7. Pametnima dosta!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....