Petak 5. srpnja ujedno je 863. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini, koja se prži na ljetnim temperaturama ponešto višim od onih u Hrvatskoj proteklih dana. Dok takvo vrijeme već i sada izaziva dodatne redukcije struje – ne samo radi većih potreba izazvanih korištenjem klimatizacije, već i utjecajem takvih toplina na samu visokonaponsku opremu i vodove – početkom idućeg tjedna sve će to biti dignuto na dodatnu potenciju nadolaskom idućeg toplinskog vala. Dok Međunarodni monetarni fond štete u ukrajinskom energetskom sektoru izazvane ruskom invazijom procjenjuje na oko 56,5 milijardu USD, iz tamošnjih se domaćih izvora čuje kako bi situacija ipak mogla biti malo lakša krajem srpnja – kako radi izlaska iz remonta nekih proizvodnih kapaciteta, tako i zbog očekivanog pada temperatura „tradicionalnog za naše podneblje“. Do tada, određeni oslonac tog nejakog sustava opskrbe ostaje i dnevni uvoz struje iz Poljske, Slovačke, te niza drugih europskih država. Sličan je razvoj stvari vidljiv i na području telekomunikacija – uz flotu od 2.322 generatora za održavanje mobilnih komunikacija tijekom nestanka struje, veliki novci se unutar telekom-mreže Kyivstar ulažu i u nabavu litijskih baterija. Njih je oko 115.000 starih zamijenjeno novijima i efikasnijima (oprema radi i preko 4 sata bez redovite opskrbe strujom), a planira se i dokup oko 61.766 takvih novih baterija te dodatnih generatora.
Za to vrijeme, s bojišnice se čuje kako ruski agresori sve više u napadima koriste jeftina vozila i motocikle (navodno zbog postupne nestašice klasičnih oklopnjaka) – što možda daje povećanu pokretljivost, ali definitivno ne štiti od obrambenih bespilotnih letjelica. Upravo zato se nakon pojedinih neuspješnih ruskih napada i govorilo o „motorcidu“ na poprištima sukoba. Ipak, otvoreno je i pitanje ruskog širenja bojišnice – kako na granicama ukrajinske regije Sumi, tako još i više na sjeveru Harkivske oblasti oko 38 km sjeverozapadno od aktualnog bojišta, gdje se čulo o ponovljenom ruskom upadu u ukrajinsko pogranično selo Sotnitski Kozačok. Jedino donekle tješe vijesti iz Sjedinjenih Država – da će u slučaju stvarnog ruskog proširenja bojišta SAD dopustiti Ukrajini da oružje dobiveno donacijama koristi preko ruske granice i na veće udaljenosti nego sada (što je ionako dovelo do „dramatičnih promjena u sposobnosti Rusije da održi svoju kampanju“). Naravno, i Ukrajini i čitavom NATO savezu jako bi pomoglo i kada bi Savez uspio stvarno standardizirati streljivo koje pojedine članice proizvode i koriste – pa da se slično streljivu malih kalibara ujedine i standardi za granate kalibra 155mm, a ne da ih unutar jedne te iste vojne organizacije navodno bude barem 14 različitih tipova. Takvo usklađivanje pojedinih nacionalnih standarda ne samo da bi olakšalo korištenje ovih granata na bilo kojem bojištu – već bi ujedinjavanjem masovne proizvodnje dovelo i do pada njihovih jediničnih cijena. Naravno – baš te operativne prednosti ujedno su i trgovačke mane takve standardizacije, kojoj se tek možemo nadati u neko buduće doba (ako bude sreće).
Orban na europskom igralištu
Gledajući događanja u Ukrajini nije teško uočiti da na jednoj strani sukoba stoji Ruska Federacija. Riječ je o državi koja se odlučila voditi totalni rat u kojem koristi gotovo sva raspoloživa oružja, dok onima preostalima redovito prijeti ostatku svijeta. Uz njih očigledno stoji Sjeverna Koreja – država s kojom je 19. lipnja sklopljen i niz sporazuma o strateškoj suradnji, mimo niza UN sankcija. Uz to, s njima surađuje i Iran, s kojim se spominje sklapanje sličnih ugovora o suradnji – i koji također službenu Moskvu snabdijeva kamikaza-dronovima, a možda uskoro i raketama kratkog dometa. Posebno mjesto tu ipak ima Bjelorusija, država bivšeg Sovjetskog Saveza koja osim s Rusijom i Ukrajinom graniči još s Poljskom, te Litvom i Latvijom. Zadnjih godina ta diktatura pod čizmom Aleksandra Lukašenka gotovo da se približava ujedinjenu s Rusijom, a ne samo da svoj prostor daje na raspolaganje Rusima za napad na Ukrajinu, već je lani ugostila i rusko nuklearno naoružanje – dok je donacijom dobila i pojedine ruske sustave kojima bi ono moglo biti korišteno. Zato nisu čudile ni nedavne zajedničke vježbe korištenja nuklearnog naoružanja koje su Rusija i Bjelorusija provodile dok se iz službenog Minska čulo kako bi takva sredstva mogla biti i samostalno korištena ako netko ugrozi njihov „suverenitet i neovisnost“. Naravno, pri tome se ne vidi ni najmanji problem u potencijalnom sklapanju ugovora Bjelorusije i Irana o prijenosu proizvodnje kamikaza-dronova Shaheed put Bjelorusije, s izvoznim tržištem u Ruskoj Federaciji koja tim oružjima gotovo svakodnevno udara na Ukrajinu. Sve to kulminira dok zbunjena Bjelorusija pred proslavu Dana neovisnosti 3. srpnja svoje zračne i protuzračne snage stavlja u stanje povećane borbene spremnosti, navodno zbog mogućnosti provokacija na granici te ideja kako je Zapadu „potrebna eskalacija da dovede NATO trupe“ prema Ukrajini. Ujedno, na taj se nacionalni praznik u Minsku ugostilo i novog ruskog ministra obrane Andreja Belousova s kojim je ugovorena bliža vojna suradnja, izgradnja zajedničkih komunikacijskih sustava, te prenošenje pojedinih ruskih vojnih iskustava iz „Specijalne operacije“ u Ukrajini. No, sve su to poznati partneri režima u Moskvi, s kojima se Putin vidi redovito, a zadnje u glavnome gradu Kazahstana Astani, koja je 3. i 4. srpnja ugostila sastanak Šangajske organizacije za suradnju (SCO). Jednako tako, nije ništa novoga ni u činjenici kako Ruska Federacija uvjete za otvaranje pregovora s Ukrajinom zadnjih godina vidi jednako – tražeći ukrajinsko napuštanje kompletnog teritorija 4 regije Ukrajine koje si je samovoljno prisvojila (i čije kompletne teritorije ne kontrolira niti nakon više od 28 mjeseci ratovanja), te odricanje Ukrajine od NATO/EU članstva i svih njihovih zapadnih saveznika.
Nasuprot takvom jasnom i relativno čvrstom bloku agresivnih i autoritarnih država pod brojnim međunarodnim sankcijama stoji Ukrajina i njeni saveznici. Položaj Ukrajine sasvim je jasan, dok o njihovim saveznicima treba reći nekoliko riječi. Dok se NATO tu još donekle drži (osim što radikalni republikanci ponekad blokiraju sve suvisle poteze Sjedinjenih Američkih Država), Europska unija redovito ostavlja posebno živopisnu sliku. Kao prvo, tu je pitanje Republike Srbije, države kandidatkinje za članstvo u Europskoj uniji – koja vodi pregovore s EU, a ipak ne usklađuje svoju vanjsku politiku (ne uvodi sankcije Ruskoj Federaciji) i pri tome tvrdi kako je vojno neutralna.
Posebno je tu odjeknula i činjenica objavljena 22. lipnja u svjetskim medijima kako je takva neutralna i Rusiji sklona Srbija u Ukrajinu izvezla do 850 milijuna USD vrijednog streljiva – što je cifra koju je i sam predsjednik RS Aleksandar Vučić opisao kao „uglavnom točnu“, dodavši kako je to dio njihovog „ekonomskog preporoda“ gdje Srbija izvozi streljivo ne u Ukrajinu ili Rusiju, već „Amerikancima, Španjolcima, Česima, drugima – a što oni s tim rade na kraju je njihov posao“. Naravno, nije dugo
trebalo čekati na izjave iz EU kako je „održavanje veza Srbije s Rusijom nespojivo s težnjama Srbije da se pridruži EU“, dok se s druge strane čulo kako će Moskva i Beograd razgovarati o „sigurnosnim prijetnjama povezanim s vojnim isporukama Ukrajini“, dok je takva praksa za mnoge u Moskvi jednostavno „nemoralna“. Iako se Srbija do kraja lipnja obranila i od EU zahtjeva da podrži prebacivanje prihoda na sankcijama zamrznute ruske novce za pomoć Ukrajini - sve spomenute dileme u odnosim Srbije i Rusije izgleda da su kulminirale u utorak 2. srpnja kada je u Beogradu osvanuo Aleksandar Gruško, zamjenik ruskog šefa diplomacije Lavrova. Nakon razgovora o nizu tema, među ostalim i o slanju srpskog streljiva prema Ukrajini, moglo se čuti kako je Gruško naprasno otkazao sve druge sastanke i otišao iz Srbije, dok se ni Putin navodno više ne javlja beogradskim dužnosnicima – što je medijska priča koju Aleksandar Vučić zadnjih dana svim silama opovrgava.
Tek malo bolje je stanje među punopravnim EU članicama koje odluke donose konsenzusom – i dok brojne jako podržavaju Ukrajinu, neke se tu promišljaju i igraju vlastite političke igre, a neke kao da u svemu ne sudjeluju ili čak igraju za protivnika. Nije zgorega tu prvo spomenuti Slovačku, koja je intenzivno pomagala Ukrajinu sve do interne promjene vlasti na izborima 30. rujna 2023. koji su za premijera 25. listopada doveli Roberta Ficoa. Dok se zaustavilo vojnu pomoć Ukrajini, ipak je ostalo dopušteno da se na tu stranu prodaje robe iz vlastite vojne industrije (koje učestalo plaćaju neke zapadne države) – a posebnim se specijalitetom pokazala dvojba iz lipnja ove godine. Tada se, naime, postavilo pitanje legalnosti prebacivanja 13 borbenih aviona MiG-29 i starih protuzračnih sustava 2K12 Kub iz Slovačke u Ukrajinu – što je u ožujku 2023. izvela prethodna garnitura u tamošnjem Ministarstvu obrane. Ne samo da aktualne vlasti prigovaraju svojim prethodnicima kako su „na odlasku“ krenuli s „poduzimanjem tako važnih koraka u vanjskoj politici“, već se tu govorilo i o veleizdaji. Tim je temeljem protiv bivšeg premijera Eduarda Hegera i bivšeg ministra obrane Jaroslava Nagya krajem lipnja ove godine pokrenut i kazneni postupak. Njihovi su postupci okarakterizirani protuustavnima te protivnima „ugovornim odredbama u vezi s vojnom opremom“, čime je slovačko nebo „ostalo nezaštićeno, a građani ugroženi“ – uz sumnje na sabotažu, prekoračenje službenih ovlasti, te zloporabu službene dužnosti prilikom raspolaganja tuđom imovinom. Dok je Nagy branio odluku o isporuci MiG-ova Ukrajini kao "pravno valjanu" jer se temeljila na pravnoj analizi i kolektivnom odobrenju vlade, njegovi saveznici i ovaj kazneni progon smatraju „dijelom hibridnog rata koji dolazi iz Rusije“. Dodajmo da se 3. srpnja iz usta Roberta Kaliniaka, aktualnog ministra obrane Republike Slovačke, moglo čuti kako „nikakva sila neće prisiliti Slovačku da pošalje svoju vojsku u Ukrajinu“ – kao da je to u pitanju među državama koje za sve NATO aktivnosti traže konsenzus baš svih članica.
Ipak, najveći je cirkus među „nestašnim“ EU članicama po pitanju Ukrajine zadnjih dana opet krenula raditi Mađarska – država s kojom su raznoliki problemi baš svaki put kad Europska unija pokuša išta po pitanju napadnute Ukrajine i grubog napadača Rusije. Ne samo da se stavljalo balvane pod noge svim postupcima organiziranja financijske ili vojne pomoći, nego se usporavalo te otežavalo i potencijalne pregovore o članstvu Ukrajine u Uniji – sve pod firmom borbe za prava Mađara u ukrajinskom Zakarpatju, gdje nije bilo teško razaznati i pojedine sjene teritorijalnih pretenzija s povijesnom podlogom. Sve je to kulminiralo početkom ovoga tjedna kad je Mađarska po drugi put do sada preuzela predsjedanje Europskim vijećem Unije. U mnoštvo strahova koje je vodstvo Mađarske već ionako izazivalo svojim sukobljavanjima s velikim dijelom preostalih članica – na velika vrata je ušlo i pitanje odnosa s Ukrajinom, te bliskosti Mađarske s Ruskom Federacijom. Naime, dok je glavnina EU početkom ruske agresije na Ukrajinu službenoj Moskvi uvela sankcije, te prekinula glavninu bilateralnih odnosa – jedino se od Mađarske moglo vidjeti nastavak nizanja susreta Orbana i njegovih raznih dužnosnika s diktatorom iz Kremlja Vladimirom Putinom i njegovom svitom.
No dok je neočekivani odlazak Orbana u Kijev u utorak 2. srpnja, po prvi put od početka ruske agresija, još i prošao relativno dobro – činjenica je bila da taj put nije bio široko najavljen. Jednako tako je i spominjanje uspostave trenutnog primirja bilo prilično različito od svega što je EU o tome govorila zadnjih godina – budući nema dvojbe da bi se tu radilo o potezu koji ide na ruke relativno (ne)uspješnom ruskom agresoru, ali ne i državi Ukrajini koja se ogorčeno brani od napada. Zato je i razumljivo da su vlasti u Kijevu takve (i druge) ideje iz Budimpešte krenule usmjeravati prema zasebnom bilateralnom dokumentu Mađarske i Ukrajine, da ne bi idejama koje vuku na rusku stranu kontaminirali i sva šira diplomatska nastojanja. Naravno, nije dobro odjeknula ni činjenica kako su o svemu tome gotovo odmah po okončanju državničkih razgovora telefonom diskutirali mađarski ministar vanjskih poslova Peter Szijjártó i njegov ruski kolega Sergej Lavrov.
Situacija tu kulminira uoči petka 5. srpnja kada postaje jasno da Viktor Orban nakon Kijeva misli posjetiti i sankcijama opterećenu Moskvu. Dok dužnosnicima EU prvo na pamet pada glasno objašnjavati da Orban ondje ne predstavlja EU, iako njegova država trenutno predsjeda Europskim vijećem – Orban se pravda kako njemu EU mandat ni ne treba, jer on samo „posjećuje mjesta gdje postoji rat ili opasnost od rata, i postavlja pitanja“, iako je teško očekivati da će zato uskoro osvanuti na bilo kojem drugom ratištu. Uz sva migoljenja dužnosnika iz Bruxellesa, Orbana se tijekom ranog popodneva u Moskvi primilo baš kao „predsjedavajućeg Vijeća EU“, a tijekom skoro tri sata razgovora s Putinom, teško da je bilo višeg ruskog dužnosnika koji prisustvom nije uzdizao domaću delegaciju. Uz navodne razgovore o međusobnim odnosim (uz žaljenje radi pada trgovinske razmjene od 35 posto), tema „iskrenih razgovora“ tijekom ovog jednodnevnog susreta naravno da je bila i Ukrajina. O svemu tome su Orban i Putin održali i konferenciju za medije na kojoj je Orban objasnio kako Mađarska svoje šestomjesečno predsjedavanje EU smatra „mirovnom misijom“, dok je ispalo da njegova „obnova dijaloga“ te „mađarski prijedlog o hitnom prekidu vatre, koji bi omogućio početak pregovora“ zapravo i nisu baš impresionirali agresivnog diktatora Putina. Ipak, sve je to ostavilo itekakvog traga na ostatku članica i dužnosnika Europske unije, koji su masovno ostavljali poruke na društvenoj mreži X/Twitter kako Orban radi na svoju ruku, ne predstavlja EU, te zapravo svojim potezima opet (po tko zna koji put) „potkopava jedinstvo EU“. Iz NATO krugova se čulo tek da Orban u Moskvi ne predstavlja ni NATO, da je Mađarska o posjetu obavijestila Savez, te da će o svemu tome biti riječi i idućega tjedna na NATO summitu u Washingtonu.
Stanje na terenu u Ukrajini
Kao prvo, treba konstatirati da širom bojišnica u Ukrajini i nadalje traju žestoka sukobljavanja, praćena topničkim duelima i brojnim zračnim napadima. Pri tome, na sjeveru Harkivske oblasti nema bitnijih pomaka fronte, dok borbe ozbiljno bjesne kako direktno sjeverno od Harkiva (kod okupiranog Gliboke, prema ukrajinskom uporištu Lipci), tako i na sjeveroistoku (kod sela Staricja, u samom Vovčansku, te istočno od tog grada). Slično je žestoko i gotovo 80 km dalje na jugoistok, na granici Harkivske te Luganske oblasti (potez između Kupjanska i okupiranog grada Svatove). Ondje se čuje o žestokim ruskim napadima kako nedaleko Kupjanska (Sinkivka), tako i dalje niz cestu P-07 prema Svatove (posebno oko Berestove, te na prilazima sela Stelmahivka do kojeg su Rusi nedavno doprijeli). Slična je situacija i u nastavku tog bojišta, oko 20 km južnije – gdje se borbe osim kod Grekivke pojačano vode i oko ukrajinskog uporišta Makiivka (kojem su agresori prišli sa sjeveroistoka i jugoistoka). Jednako je aktivno, iako s manje potencijala za veće promjene linije fronte i južnije, na istočnim prilazima ukrajinskom potezu Nevske-Terni-Torske-Serebrjanske šume. Slična je situacija i južno od rijeke Siverski Donjec, gdje se borbe nastavljaju oko ukrajinskih uporišta Bilogorivka, Verhnokamjanske i Spirne (iako su Rusi Spirne službeno proglasili okupiranim 30. lipnja) – jednako kao i na širim prilazima Viimki, dok nema glasa o stanju stvari sjeverno od prije tjedan dana osvojene Rozdolivke.
Usprkos djelovanjima agresora prema ukrajinskim uporištima Minkivka i Grigorivka, sjeverozapadno od okupiranog Bahmuta – zadnjih dana je posebna novost kompletna ruska okupacija „Kanalske četvrti“ na istoku Časiv Jara. Nakon više mjeseci ustrajnih pokušaja praćenih učestalim teškim bombardiranjima i granatiranjima – od utorka na srijedu 3. srpnja Ukrajinci su izgleda napustili ovo uvelike srušeno područje, a Rusi su se istoga dana službeno pohvalili njegovom okupacijom.
Uglavnom, bojišnica sada teče trasom vodnog kanala „Siverski Donjec – Donbas“ i treba očekivati nastavak borbi za ostatak (glavninu) ukrajinskog grada Časiv Jar. Ipak, zadnjih dana je bitno ozbiljnija situacija oko 20 km južnije – na istočnim, jugoistočnim i južnim prilazima ukrajinskom uporištu Toreck. Ne samo da se bilježilo ruska napredovanja na istočnim prilazima ovoj utvrđenoj zoni (od pumpnih stanica, preko rječice Balmutka, pa na rubove naselja Družba), nego su još i bitniji pomaci bili vidljivi jugoistočno od Torecka. Ondje se ruske snage uočilo u prodoru oko šumskog pojasa, pa po ulici Lisna bočno u južni dio naselja Pivnične – da bi se ulične borbe najednom krenule voditi u jedinom tamošnjem kvartu s nekoliko velikih betonskih zgrada. Ujedno, u pozadini tog prodora, Rusi su dovršili zauzimanje i ostataka negdašnjeg sela Šumi (četvrti srušenih dača), te su time učvrstili i istočne prilaze tom novom gradskom bojištu. No, možda je još i veći problem za branitelje Torecka, činjenica da su agresori s juga osvanuli gotovo na prilazima ukrajinskom uporištu New York – gdje se čuje iznimno malo detalja o borbama kod sela Jurivka samo 8 km južno od Torecka.
Najžešće borbe ipak su se i ovoga tjedna bilježile sjeverozapadno od okupiranog Donjecka, gdje Rusi nastavljaju napredovanje iz sela Očeretine kako na sjeverozapad (preko osvojene Novooleksandrivke prema ukrajinskom uporištu Vozdviženka), tako i na zapad (ozbiljno primicanje selu Lozuvacke i Progres) – te na jugozapad (gdje je nakon sela Sokil izgleda osvojen i zaselak Voshod, a borbe su na ulazima u Jevgenivku). Za razliku od napredovanja na svim tim pravcima, agresore se bolje usporilo malo južnije – na prilazima ukrajinskom uporištu Novoselivka Perša, te još oko 6 km južnije kod Jasnobrodivke. Ipak, zapadno od Donjecka – na prostoru gradića Krasnogorivka, nastavljene su urbane borbe u kojima agresori postupno napreduju s istoka, juga i jugozapada mjesta, postupno izbacujući branitelje iz centra grada i potiskujući ih prema njegovim sjeverozapadnim krajevima. Uz to, ponešto južnije su nastavljene borbe između Maksimilijanivke i Georgiivke na istoku, kao i na prilazima ukrajinskom uporištu u selu Kostjantinivka. Od njega pa do ukrajinskog uporišta Vugledar polagano se bilježi rusko primicanje trasi ceste O-0532 – gdje se preko poljoprivrednih površina agresori približavaju i tamošnjem uporištu Vodjane.
S juga Ukrajine čulo se relativno malo novosti. Na sekundarnom pravcu bivše ukrajinske ofenzive iz ljeta 2023. godine – južno od Velike Novosilke – prilično je jasno da je selo Staromajorske završilo nanovo okupirano, dok se još drže susjedno Urožajne i sjevernije ukrajinsko uporište Makarivka (iz kojeg je bilo i protunapada na jug). Jednako tako, usprkos žestokim borbama na primarnome pravcu spomenute lanjske ukrajinske ofenzive – južno od Orihiva u regiji Zaporižje – nije bilo bitnijih pomaka bojišnice usprkos niza ruskih napada na ukrajinska uporišta Mala Tokmačka, Novodanilivka, Novoandriivka i Šćerbaki. Jednako tako nije agresorima podlegao ni ukrajinski mostobran na južnom toku Dnjepra oko sela Krinki, iako im je izgleda uspjelo okončati slična ukrajinska nastojanja između obalnih sela Kozači Lageri i Poima (ostavivši u ukrajinskim rukama tek pojedine močvarne predjele uz rijeku Konka između dva mosta Antonivski, na prilazima gradu Oleški).
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....