‘Rusi nisu mogli vjerovati što se događa, u Teheranu su ozbiljno sumnjali u Asada, a dvije zemlje su pravi pobjednici u Siriji‘

Bašar al-Asad vladao je Sirijom 24 godine, od čega čak 13 godina tijekom građanskog rata koji je bio brutalan, krvav i koštao je života oko pola milijuna ljudi. Na kraju je pao u munjevitoj ofenzivi za 12 dana.

Kako je opstajao režim u Damasku, zašto je izbio građanski rat, kako su Rusija i Iran održavali Asada na vlasti, kada i zašto je režim došao do točke u kojoj se urušio, tko su skupine koje su ga srušile, kako su se prema svemu postavile velike sile i što sad slijedi u Siriji, u našem podcastu Prva linija objašnjava vanjskopolitički analitičar i ekspert za Bliski istok Mirko Dautović.

Cijeli razgovor možete pogledati u videu ispod ili na YouTube kanalu Jutarnjeg lista, playlista Prva linija.

Cijelu epizodu podcasta Prva linija pogledajte ispod

- Kad su Hemingwaya pitali kako je bankrotirao, on je odgovorio - postepeno, postepeno, a onda naglo. Mislim da je to bila situacija i s Asadovom vlašću. Ta pomoć koju su mu 2015. pružili Rusija, Iran i Hezbolah, uspjela je tada spasiti režim, ali ga ne i sačuvati od vlastitog unutrašnjeg raspadanja - kaže Mirko Dautović na početku i potom objašnjava kako je Asad od čovjeka koji je nekoć nosio nade Sirije u bolje sutra postao tiranin koji je 2011. krenuo u brutalno gušenje prosvjeda.

- Asad u prvih deset godina svojeg vladanja nije uspio osigurati blagostanje u Siriji, ali zato se kamarila oko njega izuzetno obogatila. Onda se 2011. u zemlju prelilo arapsko proljeće, ali smatralo se da on nije taj koji bi se trebao brinuti, budući da je i dalje bio relativno mlado i novo lice. No, kako je revolucija odmicala, tako su ekstremni elementi dobivali na snazi, što se odnosi i na one frakcije u režimu, ali i na one među pobunjenicima gdje su prevladali islamisti - kaže naš sugovornik.

- Recept Asadova PR uspjeha bio je taj što je na strani protiv sebe ‘napravio‘ čudovišta, to jest radikalno islamističke opcije, zbog čega je bilo jasno da će u slučaju njegova pada možda na vlast doći i netko gori. To je onda uplašilo i Saudijsku Arabiju, Iran i Zapad. Barack Obama rekao je tada da je bolje da se SAD u to ne miješa, a čak i kad je Asad korištenjem bojnih otrova prešao famoznu ‘crvenu liniju‘, reakcija SAD-a na to bila je mlaka. Usprkos svemu tome, Asad je u jednom trenutku građanskog rata bio blizu pada, naročito nakon što se proširila i notorna Islamska država - a to je presudilo da onda interveniraju Rusija i Iran kako bi sačuvali režim, dok je Zapad ostao po strani - govori Dautović i potom detaljnije obrazlaže kako je Moskva pomogla Damasku, a kako Teheran.

PROČITAJTE VIŠE Ovi razarači su kičma mornarice SAD-a, a upravo igraju važnu ulogu na Bliskom istoku

Do 2019., 2020. godine Asadov režim uspio je vratiti veći dio teritorija, a to su za njega, kaže Dautović, zapravo napravili Rusija i Hezbolah. No, unutar tog teritorija i dalje su ostale enklave u kojima je trajao otpor, a koje su prihvatile ponudu režima da ih se preveze u pokrajinu Idlib na sjeverozapadu Sirije, a koja je stavljena pod direktnu zaštitu Turske.

- Dogovorom u Astani 2020. de facto su podijeljene zone utjecaja u Siriji. Turcima je ‘prepušten‘ Idlib, a tamo je zapravo bio sijaset islamističkih opcija. U tu je pokrajinu izbjeglo čak dva milijuna civila, a kako nije bilo infrastrukture koja bi to podržala, ti su ljudi živjeli u prilično teškim uvjetima, a znali su biti izloženi i povremenim napadima Asadovih trupa. Na sjeveroistoku zemlje imamo Kurde koji su u borbi protiv ISIS-a dobili američku podršku i proširili se na čitavu Siriju preko Eufrata. Oni su bili ti koji su imali kontrolu nad sirijskim naftnim izvorima, a kojima Damask više nije imao pristupa. BDP Sirije tada je pao na 7 milijardi dolara s nekih 67, ogroman dio predratne populacije (22 milijuna) je pobjegao, a procjenjuje se da je u ratu i nekih pola milijuna ljudi ubijeno. Zemlja je tako izgubila infrastrukturu, izvore prihoda i ljudski kapital.

Koliko je stanje bilo loše u dijelovima zemlje pod Asadovom kontrolom, pokazuju i još dva podatka - prvo, režim je živio gotovo isključivo od proizvodnje i krijumčarenja droge captagon, ali od toga se bogatio tek uzak krug ljudi oko vrha vlasti. Ostatak teritorija pod njihovom kontrolom propadao je do te mjere da su satelitske snimke noću pokazivale manje osvijetljenih područja nego u dijelovima zemlje koje su kontrolirale druge skupine. Tako je čak i prenapučeni Idlib zapravo bio ‘svjetliji‘ od Asadova okljaštrenog lena.

- Pobunjenici na sjeveru snabdijevali su se iz Turske. Za Ankaru su važno pitanje postale i sirijske izbjeglice, njih tri i pol milijuna koji su Turskoj poslužili kao radna snaga, a postali su s vremenom trn u oku domaće radničke klase. Tako da je Turska bila vrlo zainteresirana da bude uključena u zbivanja u Siriji i da pritom da do znanja da je život u područjima pod njihovim ‘patronatom‘ bolji nego u onima koje kontrolira Asad. S druge strane, režim je bio i pod udarom vrlo opsežnih i preciznih američkih sankcija, a čiji je cilj bio baš da spriječe obnovu Sirije - u čemu su i uspjele - kaže Dautović.

PROČITAJTE VIŠE Kako Izrael brani svoje nebo i tko im u tome pomaže

Jednom kad su pobunjenici pokrenuli svoju ofenzivu, režimska se vojska upravo spektakularno urušila. Pritom i nije pružala neki otpor, već je mahom bilo riječ o napuštanju položaja i bježanju, što se vidjelo iz toga da su pobunjenici vojnu tehniku preoteli netaknutu, a tek je povremeno neki komad bio oštećen ili uništen.

- Vojsku je nagrizala korupcija, zadnjih godina dio vojnika bio je demobiliziran, a časnički kadar, tradicionalno za režim na Bliskom istoku, nije bio nešto sposoban. Naime, promoviraju se lojalni časnici, a ne oni sposobni, budući da se vladari silno boje vojnog udara. Također, vojska koja je ostala Asadu mjesecima nije dobila plaću i zapravo je u razrušenoj zemlji od lokalaca iznuđivala hranu i pljačkala vlastiti narod. Konačno, tu više i nije bilo profesionalne, nego samo mobilizirane vojske čiji je moral bio toliko nizak da više nisu željeli braniti Asada - objašnjava vanjskopolitički analitičar.

A svojim problemima zauzeti su bili Iran i Rusija, zbog čega nisu pomogli Asadu kao što su to učinili prije devet godina:

- Oni nisu mogli vjerovati koliko brzo se urušila Asadova vlast i koliko sami Sirijci ne žele braniti svog predsjednika. Damask je pao previše brzo da bi Teheran i Moskva uopće mogli reagirati. Plus, Iran već neko vrijeme smatra da Asad nije bio dobar saveznik, budući da je Izrael uvijek vrlo precizno bombardirao položaje u Siriji na kojima su se nalazili iranski resursi ili položaji Hezbolaha. Dakle, ili je sam Damask dao informacije Izraelu ili je sirijski vrh toliko premrežen špijunima da je struktura režima potkupljena i de facto je prešla na stranu Izraela. Teheran stoga nije imao neke želje spašavati Asada. Rusi su pak sve više imali dojam da je Asad postao nezahvalan saveznik. Na primjer, iako je iz Moskve došao ‘savjet‘ da razgovara s Turcima oko pitanja sirijskih izbjeglica, Asad to nije učinio - u Kremlju, u kojem smatraju da su Asadu 2015. sačuvali kožu, to nisu dobro primili. A Rusiji je važno da im Turska bude bliska, što zbog Gruzije, što zbog rata u Ukrajini. Uostalom, ako i gledate što su pisali ruski mediji, jasno je da oni zamjeraju Asadu što je pobjegao, a ne Ankari što podupire pobunjenike - kaže Dautović i dodaje da su u Kremlju Asada vrlo brzo otpisali kao balast, a ne saveznika.

PROČITAJTE VIŠE Izbio je incident koji je Siriju lako mogao gurnuti u kaos. Ali onda su islamisti zaštitili kršćane

Naš sugovornik potom je detaljnije objasnio koje su sve pobunjeničke grupe rušile Asada i naveo kako se glavna skupina, Hajat Tahrir al-Šam, to jest njezin lider Ahmed al-Šara, nastoji predstaviti kao svojevrsni islamistički tehnokrat. Što bi značilo da, barem zasad, nemaju namjeru nametati određena pravila poput obveznog nošenja hidžaba.

- Imajte na umu da u Siriji imate i čečenske, dagestanske i slične džihadističke organizacije koje se okupljaju pod imenom brigade Al-Horasana. One su izrazito džihadistički orijentirane, neprijateljski nastrojene prema Moskvi i prema bilo kakvoj umjerenosti. Ne bi me iznenadilo da se oni ujedine s ostacima Islamske države protiv HTS-a. Te organizacije već su počele uništavati trgovine alkoholom i daleko su striktnije te se već vode razgovori kako da se te ekstremne opcije obuzdaju ili eliminiraju.

A što bi sad moglo slijediti u Siriji, teško je predvidjeti, za početak i zbog niza etnoreligijskih podjela u zemlji. Što znači da ni Hajat Tahrir al-Šam ne kontrolira cijelu zemlju, kao ni Kurdi, alaviti i mnogi drugi.

- Moguće je da ćemo vidjeti i dalje neku jedinstvenu Siriju, ali organiziranu kao federaciju s prilično autonomnim republikama. Alternativa tome je dvojaka - ili provođenje džihada ili opći građanski rat. Vidjet ćemo u narednim tjednima - kaže Dautović.

Što se tiče vanjskih utjecaja, to jest globalnih i regionalnih sila koje imaju svoje interese u Siriji, naš sugovornik napominje kako su Rusima jako važne njihove dvije vojne baze (Hmeimim i Tartus):

- One će ostati Rusima, zakupili su ih na 49 godina i neće ih samo tako prepustiti. Uz napomenu da je Moskvi i dalje prioritet Ukrajina, a ne Sirija. Što se tiče Amerikanaca, njima je prioritet podrška Izraelu. Turska se pak pokazala kao nezaobilazan faktor na Bliskom istoku i njezin se prestiž povećao s rušenjem režima u Siriji. Rekao bih da su Turci najveći dobitnici, ali su dobili i više nego što su planirali, pa bi ih se moglo percipirati i kao konkurenciju, što dosad možda nije bio slučaj. Saudijci su bili dosta šokirani, ali oni bi mogli sudjelovati u ponovnoj izgradnji Sirije. Što se tiče EU, oni samo razmišljaju kako vratiti izbjeglice, što je izuzetno kratkovidno - smatra Dautović.

PROČITAJTE VIŠE ‘Trump Zelenskog neće pitati ništa, s Putinom mu neće biti lako, a nove ratove neće započinjati

Itekako moćan igrač je pak, ističe naš sugovornik, Izrael. Oni su već prodrli u dio južne Sirije, a pritom je i IDF bombardirao niz vojnih resursa bivšeg režima. Ukratko, dobro su iskoristili priliku. S druge strane, i dalje nije sasvim jasno koji je točno interes Amerikanaca, naročito nove Trumpove administracije i samog izabranog predsjednika koji je već rekao da se SAD "ne bi trebao miješati u ovo".

- Amerikanci, zapravo, više nemaju interesa na Bliskom istoku, budući da uvoz nafte više nema direktni utjecaj na njih - naime, sami su već godinama najveći proizvođač ‘crnog zlata‘ na svijetu - kaže Dautović i dodaje da bi samo neka jastrebovska struja unutar republikanaca mogla promijeniti stav SAD-a. Trenutačno, čini se, prevladava ona izolacionistička struja koja je fokusirana na Kinu i Daleki istok.

- Trump je tu zapravo nepredvidljiv faktor i sve će ovisiti o tome kojoj će se on strani prikloniti.

I na kraju, Dautović kao pobjednike cijele situacije u Siriji izdvaja Tursku i Izrael, a kao gubitnike Rusiju i Iran. No, tabori se već polako prebacuju, pa bi tako Moskva i Ankara uskoro mogle prepoznati zajedničke interese, a pitanje i kako će se sad postaviti Teheran. Ukratko, na Bliskom istoku počinje nova geostrateška partija nakon što je ova prethodna ekspresno završila.

----------------------------------

Prethodne epizode podcasta Prva linija možete pogledati OVDJE.