Rusi industriju dižu u ratni režim, Amerikanci im uzvratili za dron, velika vijest iz Izraela

Petak 17. ožujka ujedno je i 387. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Proljetno vrijeme u Donbasu, oblačno i povremeno kišno, osigurava nastavak „blatne sezone“, te usmjerava glavninu kopnenih djelovanja prema uređenim prometnicama i urbanim područjima. Zato i ne čudi da se zadnjih dana glavnina borbi odvijala u području ukrajinske utvrde Bahmut, koja još nije napuštena ni opkoljena, te na prostor Avdiivke, ukrajinskog uporišta na oko 10 km sjeverozapadno od okupiranog grada Donjecka.

Mimo toga, malo je bilo bilježenih borbenih pomaka, iako se čulo o brojnim razmjenama vatre te pokušajima ruskih napada – kako na sjeveru Donbasa kod ukrajinskog Kupjanska, tako i južnije oko okupiranih gradova Svatove i Kremina. Iako se kod njih spominjalo neko novo koncentriranje značajnijih ruskih snaga, to se do danas nije pretočilo u ništa opipljivoga – što mnogi objašnjavaju već spomenutim naglaskom na Bahmut i Avdiivku.

Žestoke borbe kod Bahmuta

Kod Bahmuta treba spomenuti da su i tijekom ovoga tjedna nastavljene žestoke borbe sjeverozapadno te jugozapadno od grada – gdje ruski agresori svim silama nastoje presjeći preostale ukrajinske komunikacije prema Časovi Jaru (O-0506 kroz Hromove i južno od Bogdanivke), te Kostjantinivki (T-0504 kroz Ivanivske i Stupočki). Iako se borbena linija uz obje ove prometnice posljednjih dana višekratno kolebala pod utjecajem ruskih napada i ukrajinskih protunapada, ako se ti smjerovi povremeno i nađu pod agresorskom vatrom, do danas oni nisu kompletno neprohodni. Ipak, posebno treba istaknuti činjenicu da se ovoga tjedna nastavilo i rusko nastojanje za širenjem prilaza području borbi oko Hromove i Bogdanivke – što se nastojalo postići dodatnim napredovanjima ponešto sjevernije, uz magistralu M-03 prema Slovjansku. Ondje se u srijedu 15. ožujka iz privatne vojne kompanije „Wagner“ čulo i o zauzimanju sela Zaliznjanske i tamošnjih farmi, koje su im kočile prolaz sjeverno od te prometnice, što su onda jučer krenuli potvrđivati i brojni ukrajinski neslužbeni izvori.

Jednako tako treba spomenuti i sve teže stanje obrane samog grada Bahmuta, koja se na svom krajnjem istoku, u najdubljem dijelu džepa, i dalje oslanja na obalu rijeke Bahmutovke – preko koje je zaustavljen i niz pokušaja ruskih proboja. No ta je pozicija sve neugodnija, budući se gubicima prostora na sjeveru i jugu grada zapravo sužava i čitav ovaj obrambeni prostor, u kojeg je sve teže dostavljati opskrbu i pojačanja, i iz kojega će biti sve teža evakuacija. Riječ je o udaljenosti od oko 2 km iz centra Bahmuta na istok do prvih idućih jasnijih obrambenih pozicija, od kojih opet ima oko 2,5 km do zapadnog ruba grada i ukrajinskih prigradskih pozicija u selu Hromove. Iako se iz ukrajinskih izvora i dalje čuje kako ove borbe vežu te troše bitne snage protivnika, otvoreno je pitanje koliko je zapravo isplativo njihovo držanje.

O tome je zadnjih dana bilo i vidljivih prijepora na ukrajinskoj strani, gdje izgleda državni i vojni vrh nastoje zadržati Bahmut „u igri“, dok lokalni zapovjednici u tome vide raznih problema. Kako bilo da bilo, izgleda da sve ove borbe zapravo još nisu uvukle u obranu grada razne nove postrojbe koje Ukrajina formira zadnjih mjeseci – što ipak otvara mogućnost da se usprkos lokalnim nezadovoljstvima ipak načelno ostvaruje neki širi proljetni plan vojne centrale u Kijevu.

I Avdiivka na udaru

Iako ne do kraja usporedivo, ipak je donekle slično i stanje ukrajinske obrane kod Avdiivke, sjeverozapadno od Donjecka. Ondje se razni izvori slažu kako su posljednjih dana agresori imali ponešto uspjeha sjeverno od tog ukrajinskog uporišta – iako izgleda manje nego se tvrdilo u ruskim izvorima. Tako navodno nije zauzeta Kamjanka, ali je selo Vesele, dok je Krasnogorivka izgleda višekratno prelazila iz ruke u ruku, baš kao i oko 5 km sjevernije naselje Novobahmutivka. Toliko o nastojanjima za formiranjem nekakvog sjevernog pravca oko Avdiivke. Za to vrijeme se nastavljaju i borbe na jugozapadu Avdiivke, gdje nije bilo bitnijih pomaka u agresorskim napadima na Sjeverne i Tonenke – čime je i južni pravac nužan za zaokruživanje ovog ukrajinskog uporišta slabo ili nikako napredovao. Veliko je pitanje koliko će dugo ruska strana još moći održavati ovaj ritam napadajnih operacija – kod kojih se barem površnom analizom ukrajinskih navoda o odbijenim kopnenim napadima na svim zajedno glavnim potezima ove ruske ofenzive tijekom ožujka ipak vidi određeno posustajanje. Naime, u prva tri dana ožujka bilježilo se 405 raznih napada, dok je u zadnja tri dana ova brojka praktično upola manja, s nešto preko 200 napada. Donekle to korespondira i s vidljivim usporavanjem opće dinamike na bojištima, kao i s navodima o ponešto manjem pritisku agresorskog topništva izvan glavnih fokusnih točaka čitavog ratišta.

Energija u Ukrajini i izvan nje

Dok se i zadnjih dana nastavlja provedba opsežnih popravaka ukrajinske elektro-infrastrukture, koja je nanovo bila otežana u jakim zračnim napadima 9. ožujka, problemi su i nadalje koncentrirani u regijama Žitomir te Harkiv. Ondje štete priječe zadovoljavanje potražnje građana za strujom, iako izgleda da na nacionalnoj razini proizvodnja i dalje pokriva potrebe.

Za to vrijeme se na razini Europske unije kreće organizirati zajedničku nabavu plina za potrebe čitave EU – gdje se stvaranjem svojevrsnog „plinskog kartela“ nastoji smanjiti cijena na račun većih nabavnih količina. Prvi konkretni ugovori iz ovog okvira trebali bi se sklapati u lipnju ove godine, kako bi se popunilo ogrjevnom sezonom ispražnjena plinska skladišta širom kontinenta. Ujedno, dolazi i vrijeme najavljenog prvog preispitivanja maksimalne cijene koju se uvelo za međunarodnu prodaju ruske nafte. Iako se opsežnim pregovaranjem tu stalo na 60 USD po barelu – ostali su mnogi zagovaratelji daljnjeg snižavanja ove cifre, ne bi li se smanjenom cijenom žešće kažnjavalo Rusku Federaciju.

Usprkos glasinama o predloženom smanjivanju za dodatnih 5 USD, ili čak i 8,65 USD (navodno prijedlog Estonije, Litve i Poljske) – svim zagovarateljima dodatnog pooštravanja ovog režima lako bi na putu mogle stajati Sjedinjene Američke Države kao sila koja je načelno zadovoljna trenutnim djelovanjem ograničenja na 60 USD po barelu. Naime, kako se moglo čuti od američkog predsjednika tijekom nedavne posjete Ursule von der Leyen Washingtonu – trenutni režim ograničenja funkcionira dobro. On s jedne strane zadržava rusku naftu na svjetskim tržištima, a s druge strane ipak ruši prihode Kremlja od prodaje. Dapače, tako cjenovno ograničena ruska nafta čak je i nekim inače neutralnim državama (Indija) dovoljno primamljiva da podrže ove međunarodne sankcije kojima se sama Rusija ogorčeno protivila.

Bespilotni problemi

Odnosi SAD i Rusije ovoga su tjedna bili ozbiljno zategnuti povodom incidenta na Crnome moru, kada su dva ruska lovca Su-27 srušila američku bespilotnu letjelicu MQ-9 Reaper. Iako je ona izgleda letjela s ugašenim transponderom, vjerojatno u okviru već uobičajenih misija daljinskog snimanja stanja na ukrajinskim bojištima i okupiranim prostorima – ipak je jednako nedvojbeno da se nalazila iznad otvorenoga mora. Dakle, nije podlijegala ruskoj jurisdikciji, niti obvezama iz njihovih nastojanja da kontroliraju zračni prostor oko svojih teritorija. Temeljem snimke događanja koju je objavila američka strana jasno su demantirane ruske tvrdnje kako „ruski lovci nisu koristili zrakoplovno oružje, i nisu došli u kontakt s bespilotnim letjelicama“. Ujedno, postavilo se i pitanje ovladavanja ostacima pale letjelice.

Dok se iz SAD čulo kako su bile poduzete razne mjere da njena tehnologija ne padne u ruske ruke – navodilo se daljinsko uklanjanje njegove programske osnovice, a onda i usmjeravanje na oštar udar u morsku površinu koji je trebao raspršiti temeljito slomljene ostatke na veliki prostor – izgleda da je prostor pada itekako postao područjem rada ruske Crnomorske flote. Naravno, pri tome se nastojalo izbjegavati moguće prijetnje njenim brodovima s ukrajinske obale – iako je ostalo za uočiti i ozbiljno razmimoilaženje navoda, gdje SAD spominju da je završio u dubokom moru iz kojeg će biti teško ikakvo izvlačenje, dok Rusi spominju lokaciju bliže Sevastopolju i kraku plinovoda „Južni tok“ na dubini od oko 850-900 metara, koja im je navodno itekako dostupna putem podvodnih dronova. Pa ipak, baš kako je bilo iz Washingtona i najavljivano, već danas se po istome poslu nad Crnim morem moglo vidjeti veliku američku bespilotnu letjelicu RQ-4B Global Hawk. Ona je s upaljenim transponderom i time vidljiva čitavom svijetu, pod oznakom „FORTE10“, temeljito izviđala ukrajinska ratna poprišta – kako iz prijateljske Rumunjske, tako onda i iznad otvorenog mora južno od Sevastopolja – prije povratka kući u NATO bazu Sigonella na Siciliji.

Ramstein i vojna pomoć saveznika

Nakon što je u utorak 15. ožujka virtualnim putem bio održan i 10. po redu sastanak Kontaktne grupe za obranu Ukrajine (tzv. „Ramstein format“) – zabilježeno je i ponešto novosti po pitanju naoružavanja te ruskom agresijom ugrožene države. Kao prvo, nakon dugih mjeseci nagađanja i pregovaranja – Republika Poljska je probila led i službeno objavila slanje svojih borbenih aviona u Ukrajinu. Doduše, za prvu silu se tu radi o samo 4 aviona, i to dugotrajno rabljenih primjeraka MiG-a 29, ali ipak se to pokazalo prelaskom velikog praga. Dok će te avione u poljskoj službi uskoro zamijeniti FA-50 iz Južne Koreje, a potom i eskadrila zrakoplova F-35 – treba očekivati da put Ukrajine uskoro krene i preostalih desetak aviona MiG-29. Već sve to se nije pokazalo dovoljnim da istim putem krene i Slovačka, država koja se već mjesecima pokušavala pogađati o svojoj eskadrili sličnih letjelica. Uglavnom, kada su Poljaci probili led, i Slovačka je na sjednici Vlade krenula po tko zna koji put raspravljati o slanju svojih borbenih aviona u Ukrajinu – da bi danas, u petak 17. ožujka, prelomila – put Ukrajine će poslati 13 svojih borbenih aviona MiG-29.

Nešto sjevernija Danska ove godine planira osnovati fond od oko 7 milijardi danskih kruna (oko 1,01 milijardu USD) za civilnu i vojnu pomoć Ukrajini. Od toga će 5,4 milijarde otići na vojnu robu, 1,2 milijarde za civilnu pomoć, te 0,4 milijarde kruna za pojedine poslove obnove u Ukrajini. Od toga će prvo na put krenuti tovar vrijedan oko milijardu kruna (oko 150 milijuna USD) – sastavljen od streljiva, raznog pješačkog oružja, mina i protuzračnih raketa. Upravo su to bili i naglasci koje je usuglasila „Ramstein skupina“ – tako da se i iz Kanade čulo o još 8.000 granata te još 5.000 iz Njemačke. Ujedno je ostalo zabilježeno i da 9 zapadnih država organizira dostavu oko 150 tenkova Leopard, među kojima se čulo da će uz dosad najavljenih 6 iz Španjolske ići još 4 (10 ukupno), da bi sličnu donaciju najavila i Švedska. Uz to je švedska isporuka 14 topničkih sustava Archer u Veliku Britaniju oslobodila britansko jačanje isporuke topničkog sustava AS90 put Ukrajine, dok i sami Švedi prema Kijevu šalju još 8 sustava Archer (o čemu se također dugo nagađalo). Sve to je u Stockholmu bilo omogućeno s oko 6 milijardi švedskih kruna dodatnih sredstava koja su amandmanima na proračun otvorila put jačoj potpori za Ukrajinu. Iako to sve još nije i vizualno potvrđeno s terena, posljednjih se dana čulo i da su u Ukrajinu konačno pristigla prva francuska oklopna vozila AMX-10RC, kao i činjenica da je Izrael izgleda ipak prelomio – te dozvolio izvoz u Ukrajinu specijaliziranih sustava za borbu protiv bespilotnih letjelica putem ometanja njihovih komandnih radio-signala.

A Rusija?

Za to vrijeme i po pitanju ruskog sudjelovanja u ratu koji se razvio širom Ukrajine ima novosti. S jedne strane, nije čudo da se iz Sjedinjenih Američkih Država nazire kako je bivši predsjednik Donald Trump i u svojoj novoj predsjedničkoj kampanji prvo i osnovno ruski igrač. No, ponešto je bilo nezgodnije kada se njegovim takvim stavovima „kontra Ukrajine“ izgleda pridružio i Ron DeSantis s Floride – guverner koji takvim radikalizmom izgleda misli ganjati podršku dosadašnjih Trumpovih pristalica na predstojećim prvo stranačkim predizborima, a možda onda i na nacionalnoj razini. Doduše, dok se to za vlasti u Moskvi pokazuje dobrim vijestima – nešto drugo je danas pokvarilo za sutra najavljenu proslavu pripajanja Krima Ruskoj Federaciji.

Naime, ruski predsjednik Vladimir Putin danas je postao predmetom naloga za uhićenje Međunarodnog kaznenog suda (ICC) u Haagu (zajedno sa svojom povjerenicom za prava djece, Marijom Aleksejevnom Lvovom-Belovom), i to radi sumnje na „ratni zločin protuzakonite deportacije stanovništva (djece) i protuzakonitog premještanja stanovništva (djece) s okupiranih područja Ukrajine u Rusku Federaciju”. Naravno, sve je to više simbolično – budući da je Ruska Federacija doduše u rujnu 2000. potpisala statut, pa je u studenom 2016. taj potpis i povukla nezadovoljna tadašnjim sudskim istraživanjem događanja u Ukrajini. Ujedno oni nisu ni ratificiralistatut Suda, a ne priznaju ni njegovu nadleznost. Ukrajina je, doduše, u siječnju 2000. potpisala statut ali ga nije ratificirala - no, od rujna 2015. priznaje nadležnost ovoga suda, koji već neko vrijeme istražuje pojedina ratna događanja na njenom teritoriju. Dakle. iako formalno neugodna, čitava bi ova situacija mogla tek ubuduće biti određenom smetnjom za tako tražene osobe - posebno u slučaju putovanja u zemlje koje taj sud djelatno priznaju".

Priprema u Rusiji

No nema sumnje kako se za to vrijeme Rusija ipak počinje aktivnije spremati za rat, pa makar ga zvala i samo „specijalnom operacijom“. Naime, pojačan je rad nacionalne vojne industrije, čiji su pojedini dijelovi čak i formalno završili prebačeni u „ratni režim rada“ – posebno proizvodnja streljiva i raketnog naoružanja. Osim toga, raznim zakonskim promjenama postrožen je i režim kretanja građana unutar države (po uzoru na negdašnja ograničenja iz doba SSSR-a), da bi se postrožilo i kazne za širenje ikakvih vijesti neugodnih po sudionike vojne operacije ili tijek tih događanja. Pa ipak, ne ide to sve baš lagano – čemu svjedoče čak i navodi o manjku specijalista i majstora, kako se čulo tijekom Putinova posjeta tvornici vojnih helikoptera u Ulan Udeu.

Nije baš jasno kako se po proteku prve godine rata i prvog velikog vala ruskih mobilizacija tek sada došlo do spoznaje da bi rusko Ministarstvo industrije i trgovine trebalo pripremiti popis prioritetnih profesija za Ministarstvo obrane – ne bi li se tim zanimanjima temeljem rada u vojnoj industriji odgodilo mobilizaciju i kakvu frontovsku službu. No, u dobroj ruskoj koruptivnoj tradiciji, čitava je priča začinjena i objavama da će sam Putin te drugi dužnosnici s vrha vlasti i ove godine do 1. travnja prijaviti svoje prihode, rashode i imovinu – iako od kraja lanjskoga prosinca vrijedi dekret kojim se za trajanja „specijalne operacije“ takve podatke više ne mora nigdje javno objavljivati.

Jednako je tako zanimljivo i iz ponešto manje službenih izvora čuti kako se nadalje nastavlja i ruski pothvat opće gradnje raznih utvrda – kako na okupiranim prostorima Ukrajine, tako i u pograničnim krajevima same Ruske Federacije. Dok sve to naizgled dobro napreduje (i troši ozbiljne novce) – izgleda da je dobar dio takvih poslova završio povjeren civilnim izvođačima bez ikakvog vojnog iskustva ili nadzora. Tako se čulo i da dobar dio tako građenih utvrda zapravo nije dobro postavljen u terenu (u udoline ili na krive padine uzbrdica), da njihovi tvorci često ne razumiju detalje obrana i napada koje bi te građevine trebale priječiti (zaklanjanje vidika, stvaranje mrtvih uglova, manjak natkrivenih rovova, prilaznih putova) – a učestala je pojava i da se takvi fortifikacijski radovi koncentriraju na ugodnost korištenja takvih kompleksa umjesto na njihovu stvarnu zaštitnu funkciju (slabi pokrovi bunkera i zemunica). Sve će te okolnosti potencijalno olakšati posao ukrajinskim braniteljima kada jednom borbeno dođu do takvih ruskih utvrda.

Autor teksta je analitičar portala Obris.org koji i na jutarnji.hr objavljuje vojne analize