REPORTERKA JUTARNJEG U KIJEVU ‘Ako pukne bit će gadno, 400.000 nas ovdje ima oružje’

U noći nakon što se ukrajinska opozicija predsjedniku Janukoviču zahvalila na ponuđenim funkcijama premijera i zamjenika premijera objasnivši da ne žele biti marionete, Vitalij Kličko vidno je uzbuđen iza pozornice učio svoj govor napamet - opet su planule barikade. Još je jedna zgrada opkoljena, prosvjednici se polako šire po Kijevu zauzimajući nove zgrade, a specijalci Berkuta odano čuvaju državne institucije.

Dobro da smo živi

Uz gusti dim i vatru razmjenjivale su se informacije o ranjenima i pretučenima. Ljude najviše straše otmice. Kada odu s Maidana, ne znaju tko ih prati; grupice bandita plaćenih oko 20 eura u ukrajinskim hrivnjama vrebaju i napadaju EuroMaidanovce. - Maidan je trenutno najsigurnije mjesto u zemlji, dok smounutar barikada nitko nam ništa ne može. Ljudi su na Maidanu brižni jedni prema drugima, dijele hranu, odjeću, cigarete, štite ranjene.Ali, kada idete doma...onda je nesigurno - kaže mi Mihail Minakov, profesor i liječnik koji volontira u improviziranim bolnicama.

Nekidan su ga tako neki nepoznati ljudi pratili kada je odlazio s Maidana. Nije mu bilo svejedno ali najviše strahuje za kćer. -To su batinaši - govori mi Vadim dok grijemo ruke na vatri koja gori u bačvi. -Svatko od nas zna da čim se makne s Maidana, može biti u velikoj opasnosti.- Jedne su noći odveli djevojku, presreli su je na putu kući, odveli u šumu, pretukli i uzeli joj dokumente, pričaju mi studenti pored barikade u Gruševskoj. -Dobro je ako ostaneš živ-” dodaju, ne previše zabrinuto. Zbog eskalacije nasilja sve se više ljudi skriva iza maski, skijaških ili motorističkih kaciga. Što je manje detalja po kojima ih mogu prepoznati, sigurniji su.

Sprovod prosvjednika

-Ali, s druge strane, jasno je kako izgledaju Maidanovci, nije nas teško prepoznati - govore mi i kotrljaju gume na gomilu koju će noćas paliti.

U utorak je i Kijevu zakazana izvanredna sjednica parlamenta. Bit će to ključni dan za bilo kakav politički dogovor. U međuvremenu, u nedjelju, opozicija je bila na sporovodu poginulog prosvjednika iz Bjelorusije, dvadesetpetogodišnjeg Mihaila Žiževskog. Lijes su mu nosili maskirani prijatelji i suborci. Zlatne kupole katedrale Svetog Mihovila u Kijevu blješte pod zimskim suncem, pod njima stoje ljudi s ružama, tiho govore, penju se po sniježnim nanosima da bi bolje vidjeli povorku. Došlo je puno opozicionara, među njima je i Olga Bielkova iz Kličkove stranke Udar, političarka s američkom diplomom, koja se upravo vratila iz Davosa i nakon sprovoda juri na sud gdje opozicijski odvjetnici zastupaju aktiviste ne bi li ih izvukli iz zatvora.

-Na ponudu opozicija nije mogla pristati. Sad je vrijeme da pomognemo ljudima koliko god možemo - kaže.

Podaci o broju ranjenih i ubijenih stalno se mijenjaju, kao i atmosfera na ulici. U Kijevu je postalo vrlo nepredvidljivo.

-Tu barem 400 tisuća ljudi ima oružje - kaže mi jedan aktivist. “I ako pukne, puknut će jako. Nećemo to onda moći zaustaviti.”

Na Maidanu nedjeljno je sunce izvuklo na trg obitelji s djecom. Zaustavljam Vladimira i Sonyu koji nose sina na rukama. Malac spava na očevom ramenu. Ne boje se nereda, idu prema Grushevskoj ulici koja je sada “proširena” zbog novoosvojene zgrade kulturnog centra, prema dimu i barikadama.

Zvuci metala

To je stari kozački način utrvđivanja, dosad neviđen u nedavnim revolucijama. Prosvjednici se zabarikadiraju usred grada i sigurni su od napada, a na jednom dijelu, u ovom slučaju u Grushevskoj ulici, postave živi zid i barikadu. Tu je noću najgore. Novinari su u pancirkama sa velikim narančastim PRESS prslucima.

Pancirke se dijele u press centru gdje su u subotu navečer svi novinari pjevali himnu zajedno sa opozicionarima. Kad padne mrak, u Grushevskoj ulici nervozu diže udaranje, konstantno lupanje štapovima u metal, provociranje, zaglušujuća buka koja odjekuje dvadeset i četiri sata. Između specijalaca i prosvjednika stali su svećenici; nije pomoglo, samo je sve odjednom utihnulo. Potom je atmosferu dodatno podrgijao neki saksofonist koji je pojavio na prvim crtama, barikade su postale mjesto umjetničkog performansa, čak i zarade - prodaju se suveniri, šalovi, kape, magnetići, majice, plakati - ljudi odjeveni u likove iz crtića žicaju novac za fotografiranje.

Ognjen Vukojević, s kojim razgovaram telefonom jer je na pripremama u Španjolskoj, iskreno je zabrinut zbog situacije u Kijevu u kojemu već nekoliko godina živi.

On je jedan od nekolicine Hrvatska u Ukrajini; tu je i predstavnik tvrtke Dalekovod koja je upravo potpisala novi ugovor s partnerima u Ukrajini, ali on se kloni medija. Vukojević me pak ispituje o situaciji, kaže da su mu suigrači zabrinuti zbog eksalacije nasilja, ne znaju ni kako će se biti organiziran život grada, hoće li biti nogometnih utakmica, što će biti nakon što je kijevskim ulicama procurila prva krv.

Kome god kažem otkuda sam, kao da im situacija kroz koju je bivša Jugoslavija prošla izaziva dodatni prizvuk fatalizma. Mnogi misle da je Ukrajina došla do točke nakon koje nema povratka. Ali, ne i direktor Ukrajinskog Instituta političkih znanosti, Igor Kogut.

Svaki dan je dan D

-Ljudi više ne znaju kome u vjerovati. Ali očito je da će ostati odlučni i da neće tako lako otići s prosvjeda. Ukrajina je u lošoj ekonomskoj situaciji. Ali nemojmo se zavaravati ni time da je sve ovo počelo jer joj je jako stalo do Europe. Europljani možda ne znaju, ali samo 25 posto Ukrajinaca putovalo je u neku od zemalja EU. Njih 75 posto tamo nikada nogom nije kročilo. Prema tome, nije ovo stvar ni Europe ni Amerike. Ukrajina se mora izgraditi kao demokratska država, mora izgraditi svoju političku i intelektualnu elitu koju nije imala posljednjih stotinu godina i sama odabrati svoj put. Samo što ljudi na Maidanu još ne znaju tko su oni koji će ih na taj put odvesti. Time je kaos veći i opasnost veća. Svaki dan je ovdje dan D. A svaka noć potencijalni pakao.-