Utorak, 24. siječnja, ne samo da je 335. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini, nego predstavlja ujedno i kraj 11. mjeseca od početka prošlogodišnje opće agresije Ruske Federacije na Ukrajinu.
O rezultatima ovog vojnog poduhvata dovoljno govori činjenica da ne samo kako Rusija nije do danas uspjela ostvariti svoje početne ratne ciljeve (ulazak u Kijev i brza smjena tamošnje vlasti), nego nije na vidiku ni ostvarenje kasnijih, umanjenih ciljeva – osvajanja čitave Luhanske i Donjecke oblasti, a kamoli okupiranja čitavih prostora još i Zaporiške te Hersonske oblasti koje se „optimistično“ u kompletu formalno anektiralo Ruskoj Federaciji.
Dapače, Ukrajina je do danas oslobodila oko 54 posto onih svojih prostora okupiranih od 24. veljače prošle godine – tako da Rusija sada kontrolira tek oko 18 posto ukupnog prostora Ukrajine (uključujući tu i one dijelove okupirane još od 2014. na dalje).
Stanje na bojištima i u elektroopskrbi
Svako gledanje stanja u Ukrajini tijekom posljednjih dana teško može pobjeći od činjenice da se ondje na oko 900 kilometara fronte i nadalje čuje o brojnim topničkim djelovanjima, dok ne nedostaje ni kopnenih sukoba. Vrijeme na bojištima je relativno vedro, s malo padalina i temperaturama koje su po danu iznad nule, a noću hladnije – dakle, pogodno za ratovanje. To se i vidi na terenu, gdje promatrači od obje strane očekuju neke nadolazeće velike operacije dok aktualno učestalo gledamo brojne manje ruske napade na ukrajinske položaje. Izgleda da se njima uvelike ispituje stanje ukrajinske obrane te traži moguće slabe točke – dok na istoku Donbasa to ujedno znači i nastavak ruskih nastojanja prema daljnjem opkoljavanju grada Bahmuta.
Iako se još krajem prošloga tjedna čulo o ruskom zauzimanju sela Klišćivka, oko 5 km jugozapadno od Bahmuta – sada su se te vijesti i prilično čvrsto potvrdile. Dok je izgleda trebalo duže da agresori zauzmu i poljske fortifikacije oko tog uvelike srušenog malog sela – njegova je neutralizacija ipak otvorila agresorima put ponešto dalje na zapad, gdje se bilježe njihova djelovanja prema selima Ivanivske i Stupočki.
Taj pomak koji u najboljem slučaju znači oko 5 km dodatnog osvojenog prostora ipak napadače približava cesti T0504 koja Bahmut na jugozapad veže prema Kostjantinivki, idućem većem gradu u tom dijelu Donbasa – tako da je na vidiku nova ukrajinska otporna crta dok proruske snage opet kreću u priču o opkoljavanju Bahmuta, iako do tako nečega još ima dosta.
Nije bitno drugačije ni stanje na sjeveru Bahmuta, gdje se jučer moglo iz službenih ruskih izvora čuti o zauzimanju malog sela Krasnopolivka, kojim su se agresori na još jednoj točci primakli cesti T0513 od Bahmuta na sjever prema Siversku i rijeci Siverski Donjec – koja se zadnjih dana sve jasnije profilira kao granica i bojište na potezu od oko 20 km sjeverno od Bahmuta.
Iako oko okupiranog grada Donjecka nema ni takvih sitnih vijesti o pomacima bojišnice, usprkos brojnim te svakodnevnim sukobljavanjima oko Avdiivke i Marinke (koja samo što ne padne u ruske ruke, pa tako stalno) – ipak treba posebno napomenuti određene novosti na potezu fronte u ukrajinskoj oblasti Zaporižje. Tih stotinjak kilometara od rijeke Dnjepar na istok načelno je statično već mjesecima. Pa ipak, dok se s ruske strane već dugo čuje da će baš ondje pasti iduća velika ukrajinska ofenziva, zadnjih dana se baš taj teren spominjalo kako neko poprište većih ruskih napredovanja.
Usprkos manjim napadima na širi prostor ukrajinskih uporišta Gulajpolje, Mala Tokmačka, Orihiv, Šćerbaki i Mali Šćerbaki, Stepove i Kamjanske – izgleda da ondje ipak nije došlo do bilo kakvih važnijih borbenih pomaka. Dok se jedino u mjestu Kamjanske uz lijevu obalu Dnjepra čulo o borbama na rubu grada, izgleda da su se brojni kopneni napadi ruskih snaga većinom iscrpili na ukrajinskim uporištima u široj zoni bojišta, tek malo te privremeno mijenjajući tok tamošnje „ničije zemlje“.
Pa ipak, sve se to događa u svjetlu primjetnog tamošnjeg gomilanja ruskih trupa (koje se s ukrajinske strane zadnje vrijeme procjenjuje na oko 26 borbenih skupina razine bojne) – koje se aktivno nastavljaju utvrđivati u pozadini tamošnje bojišnice. Posebno to znači – u okolici Melitopola kao lokalnog središta (oko 80 km od bojišta), te Tokmaka kao prometnog čvorišta na oko 40 km iza bojišnice.
Pri tome, dok je opće stanje na bojištima izuzetno aktivno – iako, kako smo rekli, s malo ozbiljnijih pomaka linije fronte - nema kraja ni ukrajinskim problemima s opskrbom svog građanstva električnom strujom. Naime, kad im već nisu za rukom polazili uspjesi na ratištu, Ruska Federacija se od listopada prošle godine dijelom posvetila i uništavanju energetske infrastrukture širom Ukrajine. I dok novi veliki val zračnih napada redovito stiže svaki put kad Ukrajina barem donekle uspije sanirati postojeće štete, posljedice zadnjeg takvog vala od 14. siječnja još su takve da sam glavni grad Kijev u pravilu ima na raspolaganju oko 63 posto potrebne struje, dok je u regiji smještenoj oko njega na raspolaganju pola od potrebnoga. Sve to znači da se uz redovite redukcije povremena dodaju i dodatna, izvanredna iskapčanja, dok struje u pravilu nema oko 5 sati dnevno.
Borba protiv korupcije
Takvo stanje ipak ne znači da državne strukture ne rade. Njihovo dodatno financiranje u ratno doba bit će uskoro predmetom razgovora na sastanku saveznika nazvanom „financijski Ramstein“ (prema sličnom sustavu sastanaka skupine saveznika za usuglašavanje vojne pomoći nazvanom po vojnoj bazi Ramstein u Njemačkoj) – a posljednjih dana svi zainteresirani mogu gledati i veliku kadrovsku rekonstrukciju vlade u Kijevu, promjenu kakva nije viđena od početka lanjske ruske agresije.
Za razliku od Republike Hrvatske koja u ratu nije ni pomišljala na sustavno suzbijanje korupcije u sustavu države i njenih Oružanih snaga – da bi tek 2009. s bijegom Ive Sanadera s vlasti počelo kakvo-takvo „pročišćenje“ vlasti po europskim receptima – dio takvih događanja u Ukrajini se vidi upravo posljednjih dana.
Dok se u nedjelju, 22. siječnja, čulo o revizijama koje tresu ukrajinsko Ministarstvo obrane po pitanju nabave hrane za vojsku – gdje se spominjalo masovne kupovine po cijenama bitno višim od maloprodajnih – tog dana su krenula i uhićenja u Ministarstvu razvoja zajednica, teritorija i infrastrukture Ukrajine. Tom je prilikom radi koruptivne „pomoći pri sklapanju ugovora za nabavu opreme i strojeva“ bio uhićen zamjenik ministra Vasil Lozjinski, da bi se samo nekoliko sati nakon njegova hitnog razrješenja od samog predsjednika Zelenskog čulo kako u predstojećim danima slijedi niz sličnih objava – temeljem odluka koje su već pripremljene. Kako izgleda, radi se o antikoruptivnim nastojanjima u svjetlu za početak veljače zakazanog summita Ukrajina-EU, na kojem bi službeni Kijev želio optimistično pokazati svoju spremnost na započinjanje i službenih pregovora o EU članstvu do kraja ove godine.
Spomenuto pitanje problematičnih nabava hrane u Ministarstvu obrane teških oko 13 milijardi UAH (preko 352,14 milijuna USD) jučer se našlo na dnevnome redu i tamošnjeg Vijeća za nacionalnu sigurnost i obranu – čije su neposredne posljedice bile jačanje transparentnosti vojnih nabava (kakvo je u Hrvatskoj suzbijeno baš tijekom zadnjih godinu dana, među ostalim i zbog „rata u Ukrajini“), te onda i današnja ostavka Vjačeslava Šapalova, zamjenika ministra obrane Ukrajine zaduženog za logistiku trupa – dok detaljna istraga ovih stvari i dalje traje u službenoj tajnosti. Jednako tako, jučer se čulo, a danas i vidjelo ostavku Kirila Timošenka, zamjenika načelnika predsjedničkog kabineta kao i Oleksija Simonenka, zamjenika glavnog tužitelja Ukrajine, Ivana Lukerije i Vjačeslava Negode (još dva zamjenika ministra razvoja zajednica, teritorija i infrastrukture Ukrajine), te guvernera barem 4 velike ukrajinske oblasti (Sumi, Dnjepropetrovsk, Zaporižje i Herson).
Ujedno je danas traženo i pokretanje kaznenog postupka protiv parlamentarnog zastupnika stranke „Sluga naroda“ (kojoj je osnivač sam Zelenski) Pavla Halimona radi nezakonitog bogaćenja - dok se za Timošenka čulo da je razlog njegovog odlaska neovlašteno osobno korištenje automobila doniranog za evakuaciju civila iz ratnih zona.
Kako izgleda, jedino je današnja smjena guvernera Kijevske oblasti Oleksija Kulebe izgleda motivirana njegovim unapređenjem na položaj u Ured predsjednika, a ne sumnjom na korupciju i kriminal, no to je još nagađanje koje tek treba biti potvrđeno. Sve ove novosti te smjenu barem 6 visokih dužnosnika pozdravila je već i Europska komisija, kao znak da Ukrajina borbu protiv korupcije ipak shvaća ozbiljno.
Vojna pomoć - tenkovi
Sve od prošlog tjedna i približavanja sastanka ukrajinskih saveznika u njemačkoj bazi Ramstein, održanog tijekom petka, 20. siječnja, bilo je jasno da ukupno 54 države te međunarodne organizacije iz tog kruga aktivno rade na jačanju daljnje vojne pomoći Ukrajini.
Dok se među specijaliziranim promatračima već iščekuje daljnje ofenzive u Ukrajini, a samo treba vidjeti da li će za takva djelovanja prije biti spremni agresori ili branitelji – naglasak je bio stavljen na isticanje vremena da se Ukrajini bitnije pomogne u neposrednim pripremama za nadolazeće borbe. Zato i ne čudi da se uz jačanje njihove protuzračne obrane ipak pažnju pretežito usmjerilo na organiziranje dostave raznog teškog topništva, te oklopnih sredstava – kao preduvjeta za ikakva veća te ozbiljnija buduća napadajna djelovanja.
Pri tome, usprkos žestokom međunarodnom pritisku s raznih strana, prošloga tjedna se nije uspjelo Njemačku neposredno potaknuti na slanje svojih tenkova u Ukrajinu – čemu je navodno služila prvo najava sličnog slanja britanskih tenkova Challenger 2, na koju je Berlin prvo reagirao uvjetovanjem svojih donacija i slanjem američkih tenkova M1A1 Abrams. Jednako tako su se donekle praznim pritiskom pokazale i poljske priče o slanju njemačkih tenkova Leopard iz njihovih Oružanih snaga put Ukrajine, makar i bez prethodnog dobivanja njemačke izvozne dozvole za takav potez – kada je postalo jasno da Poljska o takvom potezu priča, ali zapravo da čitavo to vrijeme uopće nije ni probala formalno tražiti takvu potrebnu njemačku dozvolu.
No, od petka, 20. siječnja, do danas ta se tema onda krenula ubrzano odvijati. Prvo se pokazalo da neće biti dovoljna njemačka otezanja tek s najavom studije o stanju i raspoloživosti njihovih tenkova Leopard (raznih tipova i stanja raspoloživosti) – čiju je izradu namjerno zaobišla donedavna ministrica obrane Christine Lambrecht, da bi je aktualni ministar Boris Pistorius u petak ipak obećao saveznicima.
Naime, pitanje tenkova Leopard počelo se nazirati kao prva ozbiljna točka raskola među NATO i EU saveznicama – i to je onda značilo da se tu temu ipak mora brzo okončati.
Zato nije ni začudilo da se već u subotu, 21. siječnja, počelo čuti naznake o mogućem slanju do oklopne bojne njemačkih Leoparda u Ukrajinu, da bi se u nedjelju, 22. siječnja, ipak čulo i o mogućem većem slanju američkih tenkova Abrams put Ukrajine kao mjeri rješavanja tog problema te zastoja – što je možda i neposredno utjecalo da se o tome onda čuje i njemačku ministricu vanjskih poslova Annalenu Berbock, koja je za francuske medije potvrdila kako se Berlin neće protiviti davanju dozvola za takve transfere vojne opreme, ako oni budu i formalno podneseni.
Naravno, unutar idućih 48 sati Njemačka je onda do danas i službeno zaprimila poljski zahtjev za dozvolu slanja tenkova Leopard 2 iz tamošnjeg arsenala od oko 200 komada takvih tenkova različitog modela – o čemu će se odlučiti u najskorije vrijeme, a možda već i sutra. No dok ostaje otvoreno pitanje raspoloživosti ukupno oko 320 takvih tenkova u službi njemačkog Bundeswehra, treba podsjetiti da je njihov proizvođač, tvrtka Rheinmetall, već ranije u javnost izašla s informacijama kako ima 139 Leoparda na zalihama, od čega bi doduše samo 29 Leoparda 2 moglo biti spremno za isporuku u Ukrajinu tijekom ovog proljeća. Imajući u vidu takve vijesti iz Njemačke – pa makar i jedna Španjolska tvrdila da njihovi tenkovi Leopard 2 mogu biti spremni za transfer unutar mjesec dana – ne čudi da su se nadalje nastavile i diskusije o slanju veće količine američkih tenkova Abrams u Ukrajinu, iako je tu riječ o potezu za koji u američkim medijima ipak još nema i nedvojbene službene potvrde.
Dok to sve ne zaživi, izgleda da i nadalje traje globalni lov na preostale dostupne tenkove istočnog podrijetla – a moguće je da se njihov izvor barem privremeno pronašlo u Maroku. Naime, kako se čulo u nedjelju, 22. siječnja – od oko tristotinjak tenkova tipa T-72 koje je ta država 1999. i 2000. kupila iz Bjelorusije navodno ih je nekoliko desetina već završilo u Češkoj na remontu i opremanju, a onda i u Ukrajini na bojištu. Naravno, ako se te vijesti i pokažu istinitima, riječ je tu o malom prijelaznom rješenju – koje će tek olakšati ukrajinsko čekanje na zapadnu odluku čije smo detalje već opisali.
Dok to sve ne postane aktualno spomenimo još i jučer objavljenu činjenicu kako sada i Estonija kreće slijediti danski primjer – te u Ukrajinu šalje glavninu svog ukupnog teškog topništva zapadnog kalibra 155 mm. Riječ je o paketu opreme vrijednom oko 113 milijuna eura – koji obuhvaća haubice FH-70 kalibra 155, ali i tegljene haubice D-30 kalibra 122 mm, te tisuće komada pripadajućih granata.
Uz to se jučer čulo i o pristizanju na teren doniranih britanskih helikoptera Sea King, dok su iz Londona objavili još i doniranje u Ukrajinu dva protuminska broda klase Sundown - koji se sada zovu Černigov (ex-HMS Grimsby) i Čerkasi (ex-HMS Shoreham), i za koje su ukrajinske posade već u Velikoj Britaniji na obuci. Jednako se iz Londona čulo i da će obuka posada za britanske tenkove Challenger 2 te brojne donirane samohodne haubice trajati idućih mjesec do dva, a izgleda da i Poljska već užurbano kreće uvježbavati ukrajinsko vojno osoblje na vlastitim tenkovima Leopard 2, i to u narednim danima a ne tjednima.
Ukupno gledano, uz pojedine druge moderne zapadne tenkove (Challenger, Leclerc ili Abrams), glavna je ideja ipak stvoriti „manju koaliciju“ država koje kod sebe koriste njemačke tenkove Leopard 2, pa onda u tom okviru organizirati i njihovo doniranje, održavanje te potrebnu obuku ukrajinskih kadrova. Ujedno, iz poljskog državnog vrha se čulo i o planovima da se za tenkove Leopard donirane u Ukrajinu traži kompenzaciju iz EU sredstava – što bi trebalo olakšati odluke na takvu redovito osjetljivu obrambenu temu.
Strukturna pomoć i susjedstvo
I dok se razna teška oprema tek kreće masovnije koturati put Ukrajine, Europska unija je izgleda konačno uspjela riješiti jednu od velikih prepreka pružanju ovakve novčane pomoći za vojno opremanje Ukrajine. Naime, nakon dosta pregovora izgleda da se riješilo problem dostave još jedne rate novaca u Europski instrument mirovne pomoći (European Peace Facility – EPF), temeljem odluka usuglašenih sredinom 2022. godine.
Od lani dogovorenih 5,5 milijardi eura vojne pomoći Ukrajini, u tu se svrhu prošle godine uspjelo isplatiti tek oko 3,1 milijardu – da bi onda na jučerašnjem sastanku ministara vanjskih poslova Europske unije u Bruxellesu na jedvite jade ipak bilo dogovoreno transferiranje još 500 milijuna eura za pomoć Ukrajini. Iako je tu riječ o doznakama koje su već dugo bile načelno dogovorene (pa su se njima EU političari već više puta hvalili) – ipak je pitanje 7. po redu takvog financijskog paketa opet zapelo na Mađarskoj.
Riječ je o državi koja s EU aktualno ratuje po pitanju dostupa većem broju raznih financijskih fondova, koje im se blokira zbog općeg odstupanja od demokratskih standarda Unije, a pri svemu tome nisu vjerojatno pomogle ni dileme koje Mađarska aktualno podgrijava i po pitanju svoje manjine u Zakarpatju na zapadu Ukrajine ili uvođenja ikakvih EU-sankcija na rusku nuklearnu industriju.
Do pisanja ovog teksta nije postalo jasno čime je to EU konkretno uspjela odvratiti mađarski veto na spomenutih 500 milijuna eura za naoružavanje Ukrajine – budući da je to aktivnost koju službena Budimpešta općenito ne smatra „dobrom idejom“, nego tvrdi da se tu radi o potezu koji bi mogao voditi do „produženja ili moguće eskalacije rata.“
Uglavnom, bitno su to teža pitanja za ratom pogođenu Ukrajinu od, recimo, odnosa s Moldovom – državom koja zadnje vrijeme zabrinuto gleda kako rat u sebi susjednoj Ukrajini, tako i problem koji im predstavlja prisutnost ruskih vojnika u pobunjenoj pokrajini Pridnjestrovlje (Transdnjistrija).
Kako izgleda, oba ova problema mogla bi se riješiti pobjedom Ukrajine u ratu koji ondje traje, no do tada već treba zabilježiti i izjave iz Kišinjeva, o tome kako Republika Moldova razmatra i moguće odustajanje od dosadašnje neutralnosti koja im je upisana u Ustav od građanskoga rata početkom 1990-tih, ne bi li se možda priključili „velikom vojnom savezu“.
Naravno, već i naznake takvih promišljanja dovele su do zapjenjenih reakcija lokalnih pristalica Ruske Federacije, od kojih se čulo da njihova država „nikada neće pristati postati topovsko meso NATO-a u borbi protiv Rusije”, baš kako se zadnje vrijeme čuje i iz Mađarske, ili od nekih i hrvatskih političara.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....