Što dulje traje rat u Ukrajini, čini se da ruski predsjednik Vladimir Putin sve više gubi dodir sa stvarnošću. To bi se moglo smatrati profesionalnim rizikom za nekoga čija je zadana pozicija otvoreno lagati kada je suočen s neugodnom istinom, kao što je učinio kada su ruske snage pokrenule svoju prvu invaziju na Ukrajinu 2014. godine. Tada je više puta zanijekao bilo kakvu vojnu prisutnost Moskve, i to u trenutku kada su svi dokazi ukazivali na suprotno.
Slično tome, ruski čelnik nastavlja poricati i bilo kakvu umiješanost u obaranje Malaysia Airlinesa na letu MH17 iznad istočne Ukrajine iste godinem iako međunarodni istražitelji kažu kako raspolažu "jakim indicijama" da je Putin osobno odobrio korištenje raketnih sustava BUK koji su korišteni za rušenje zrakoplova.
Putinova sposobnost da živi u vlastitom svijetu mašte, navodi u svojem komentaru novinar The Telegrapha Con Coughlin, ponovno je bila očita ovoga tjedna, kada ga je intervjuirala odabrana skupina ultranacionalističkih vojnih blogera i novinara. Budući da njegova tzv. specijalna vojna operacija u Ukrajini nije uspjela postići svoje ciljeve, Putin se našao pod pritiskom ultranacionalista poput Jevgenija Prigožina, beskompromisnog vođe grupe Wagner.
Gledavši kako njegova plaćenička paravojna organizacija trpi goleme gubitke - koji se trenutačno procjenjuju na više od 30.000 ljudi - u nastojanju da zauzmu istočni ukrajinski grad Bahmut, Prigožin je usmjerio svoj bijes na ruskog vođu, upozoravajući da bi njegova neuspješna strategija u konačnici mogla rezultirati novom revolucijom u stilu one iz 1917.
Smiješna priča o osvajanju Kijeva
U prošlomjesečnom intervjuu danom istaknutom i utjecajnom ruskom proratnom blogeru Konstantinu Dolgovu, Prigožin je uputio jezivo upozorenje privilegiranim akterima koji nadziru rusku katastrofalnu vojnu kampanju u Ukrajini. "Krivci će dobiti svoju kaznu - bit će, u najmanju ruku, obješeni na Crvenom trgu", rekao je šef plaćeničke skupine, ustvrdivši da ruske elite udobno žive dok vojnici ginu na prvim linijama bojišta.
Sve oštriji gorljivi pristaše invazije na Ukrajinu sada poput Prigožina upiru prstom Kremlj, što očito zbunjuje Putina, navodi autor. Ranije ovog mjeseca bio je prisiljen odustati od plana da održi veliku konferenciju za novinare, poznatu kao njegov "godišnji razgovor" sa svjetskim medijima, zbog straha da će se suočiti s kritikama zbog skromnih rezultata u Ukrajini. Umjesto toga, konferencija će se održati tek kada vojna situacija bude "stabilnija" što bi, s obzirom na neizvjesnu situaciju ruske vojske, moglo biti za mnogo mjeseci.
Ruski predsjednik je, međutim, pristao da ga intervjuira skupina vojnih proratnih blogera, vjerojatno u nadi da ih može uvjeriti da ublaže svoje stalno kritiziranje strategije Kremlja te da zajedno podrže i stanu iza ruskih ratnih napora. Putinov očaj u pokušaju da impresionira ovu publiku mogao bi objasniti zašto je sugerirao smiješan prijedlog da bi Rusija mogla pokrenuti drugu ofenzivu kako bi zauzela Kijev. Prethodni pokušaj osvajanja ukrajinske prijestolnice na početku rata u veljači prošle godine bio je sramotan neuspjeh, jer su loše opremljene i loše obučene ruske snage lako razbijene nekoliko dana nakon što su počele napredovati.
Svaka sugestija da bi ruski vođa mogao pokrenuti novu ofenzivu kako bi zauzeo grad nakon katastrofalnih gubitaka koje su Rusi pretrpjeli tijekom prošle godine očigledna je besmislica. Na sadašnjoj razini iscrpljenosti, ruska vojska ispred sebe već ima golem izazov da se obrani od ukrajinske protuofenzive koja je već u tijeku u istočnoj i južnoj Ukrajini, a kamoli da koristiti dragocjene resurse za zauzimanje Kijeva.
Očajnički igrokaz
Putinovo vlastito priznanje da je Rusija do sada već izgubila 54 tenka u ranoj fazi ukrajinske protuofenzive sugerira da ruska vojska nema rezervnih resursa za druge operacije. Umjesto toga, njegova izjava vezana uz Kijev kako bi pridobio potporu ultranacionalističkih aktivista, još je jedan dokaz povlačenja ruskog vođe u njegov opasni svijet mašte, u kojem Rusija uvijek zadržava vojnu moć da porazi sve svoje neprijatelje.
Takav način razmišljanja svakako pomaže u objašnjenju Putinove provokativne odluke da počne raspoređivati nuklearno oružje u Bjelorusiji, što je prvi put da se nuklearne bojeve glave raspoređuju izvan Rusije od kolapsa Sovjetskog Saveza. Vrijeme tog raspoređivanja je namjerno odabrano jer je zamišljeno kao signal upozorenja čelnicima NATO-a uoči summita idućeg mjeseca u Litvi.
Realnost je, međutim, da to nije ništa više od očajničkog Putinovog igrokaza, budući da ruski predsjednik u potpunosti razumije da je vjerojatnost korištenja takvog oružja ravna nuli u najmanju ruku zato što Kina, jedini značajni saveznik Rusije, naprosto ne bi tolerirala takvu akciju. Peking možda Moskvi pruža barem minimalno diplomatsko pokriće, navodi autor, ali nije spreman sankcionirati bilo kakvu akciju koja bi potkopala njegove vitalne komercijalne interese, a upravo to bi predstavljao svaki pokušaj Kremlja da upotrijebi nuklearno oružje.
I tako, dok ruski predsjednik još uvijek preferira ostavljati dojam da zapovijeda vojnom supersilom, istina je, zaključuje Coughlin, da su njegove provokativne akcije ništa drugo nego prazne riječi jednog neuspješnog predsjednika koji očajnički želi preživjeti.