Promjene u svijetu biznisa: je li ovo definitivni kraj ere financijskih predatora?

Nikako mi se ne čini da njihovo vrijeme prolazi, štoviše, mislim da su banke u društvu sve jače i da će bankari još dugo biti na vrhu hijerarhije društvene zajednice, da nam njihov pravi stisak tek predstoji, kaže zagrebački sociolog-antropolog Darko Polšek. U pravu je u jednom, banke su u Hrvatskoj dosad odigrale značajno različitu ulogu nego u većini drugih zapadnih zemalja.

Dok su u Americi i većem dijelu Europske unije veliku financijsku krizu preživjele zahvaljujući ogromnim subvencijama države, što ih je učinilo ovisnijima o politici, hrvatske banke, većinom u vlasništvu velikih europskih bankarskih konglomerata, svojim su kreditima pomogle državi u kojoj se kriza protegnula na gotovo sedam godina. Zato se početak pada njihova globalnog utjecaja u Hrvatskoj danas još ne osjeća.

U načelu, bolje, ali isključivo servisno bankarstvo nije loša ideja, niti je tu ideju danas više teško prodati. Još od velike financijske krize 2007./08. u društvu se osjeća atmosfera visoke frustriranosti svijetom megabanaka koje su razorile globalnu ekonomiju, opteretile klijente lažnim računima i skrivenim uvjetima poslovanja, postavile se kao vladari svačijih, minusom opterećenih računa… Ukratko, traži se način kojim bi se potrošače spasilo od tih predatorskih kompanija. ”U najmanju ruku”, napisala je tehnološka kolumnistica magazina Wired Molly Wood, ”danas je pametno kapitalizirati energiju nastalu iz zasluženog potrošačkog bijesa”.

Oštrija konkurencija

Iskusni financijaš Carl De Meijer (karijeru je gradio u Royal Bank of Scotland i u nizozemskoj ABN AMRO banci) na portalu Finextra, orijentiranom fintech zajednici, opisuje bankarski ekosustav budućnosti koji bi trebao izgledati značajno različitije od današnjeg. Potaknut tehnologijom Blockchaina, taj ekosustav zasnivat će se na otvorenoj inovativnosti, suradnji, partnerstvu između banaka i financijsko-tehnoloških kompanija i povećanoj konkurenciji. U tom sustavu trebat će manje posrednika, ali više suradnje među bankama i drugim sudionicima tržišta, kako bi se iz novih tehnologija izvuklo što više koristi. S druge strane, konkurencija među pridošlicama u sektoru u prvo će vrijeme biti značajno oštrija od današnje. Ipak bankar, De Meijer ostaje prijateljski nastrojen prema bankama.

Činjenica je da financijaši tijekom povijesti nisu uvijek imali toliko važnu ulogu u zajednici (iako ih po zlu spominje i Biblija), niti su javne politike uvijek bile krojene kako bi podupirale financijsku industriju. Jednako tako mediji su o odlukama središnjih banaka i drugih financijskih regulatora uglavnom izvještavali rijetko, samo kada se događalo ”nešto veliko”. Danas je drukčije, ali, barem za bankare, klatno bi se moglo pomaknuti unatrag. Bankari i računovođe zavladali su svijetom tek početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, tijekom velike ”financijalizacije” društva, izrasle iz ekonomije koja je razvojem tržišta kapitala postala sve više fokusirana na stvaranje i reprodukciju novca unutar financijskog sektora, često zanemarujući razvoj i potrebe drugih dijelova ekonomije. Na taj način financijske institucije poput banaka i rizičnih fondova preuzele su moć nad ekonomskim i političkim sustavima u velikom dijelu svijeta.

Prvo se to dogodilo u Americi, gdje je od početka sedamdesetih, pa sve do izbijanje velike krize 2007. rastao utjecaj financijskih direktora i računovođa u kompanijama, dok je udio prihoda stvaran prodajom njihovih roba i usluga bio sve manji. Od 1970. do 2007. udio kojim su u prihodu sudjelovali financijaši učetverostručio se. U vrijeme kada je tržište bilo na vrhuncu, 2001. godine, financijski biznisi donosili su 40 posto profita američke ekonomije. Harvardski sociolog Frank Dobbin, koji se specijalizirao za istraživanje uloge financijske vrijednosti dioničara u upravljanju kompanijama, navodi kako takav slijed događaja nije tipičan samo za SAD. Njegova križaljka pokazuje kako je većina bogatih zemalja prošla kroz sličnu transformaciju ekonomije. To se u jednakoj mjeri dogodilo liberalnim ekonomijama, kao i onima koje su koordinirane s političkog vrha države. Dobbinov kolega, talijanski ekonomist i sociolog Giovanni Arrighi, do smrti 2009. profesor na sveučilištu Johns Hopkins, dolazak financijaša na vrh društvene piramide tumačio je evolucijom kapitalizma.

Njegov je zaključak bio kako ”kapitalistički sustavi započinju produktivnim (proizvodnim) razdobljem, ali završavaju, kroz sve intenzivniju globalnu konkurenciju, seljenjem u financijski sektor u pokušaju da zaradu, umjesto jačanjem proizvodnje, povećaju financijskim spekulacijama”. Po Arrighiju, financijalizacija je bila samo još jedna od razvojnih faza kapitalističkog sustava. Uloga financijaša (računovođa, bankara i šefova investicijskih fondova) rasla je kako su se vlasnici prilagođavali ideji da je jedina svrha kompanije povećati financijsko bogatstvo dioničara, a ne razvoj proizvodnje i jačanje udjela na tržištu. Iako ovo drugo nesumnjivo može dovesti do gomilanja bogatstva dioničara, financijski način pokazao se bržim i jednostavnijim. Nije teško zaključiti da kompanije mogu povećati vrijednost svojih dionica širenjem vlastitog vlasničkog portfelja ili koristeći alate financijskog tržišta.

Orijentacija samo na proizvodnju drži vas u pozadini, upozoravao je Arrighi. U takvom, izrazito monetiziranom okruženju, uloga središnjih banaka kao kreatora monetarne politike, ali i regulatora bankarskog tržišta, pa zato i velikim dijelom ukupne ekonomske politike, postala je ključna za proces upravljanja državom. A kako je postala ključna, postala je prevažnom da ostane sa strane, tako da su središnje banke svoju teško stečenu samostalnost zamijenile sve češćom suradnjom s drugim političkim institucijama. Hrvatski bankari danas uglavnom izbjegavaju govoriti o velikoj transformaciji financijskog sektora. Dijelom je to zato što društvena uloga banaka u Hrvatskoj nikada nije bila predstavljena kao upitna, osim, a i to eventualno, u vrijeme krize švicarskog franka kada su se protiv banaka pobunili oni koji su se zadužili kreditima u franku, pa su se, kada im se računica pokazala pogrešnom osjetili prevarenima. Zdenko Adrović, direktor Hrvatske udruge banaka (HUB), zato je prilično neodređen kada govori o budućnosti financijske industrije.

- Budućnost bankarskog sektora (središnjih i poslovnih banaka) od velike je važnosti za društvo, a kao i svaki dugotrajni proces nije ga moguće jednostavno predvidjeti. U zadnja dva desetljeća možemo primijetiti bitne promjene u ponašanju i poslovanju središnjih banaka, ali i drugih dijelova bankarskog sustava u svijetu - kaže. Kada govori o poslovnim bankama, čije interese udruga zastupa, Adrović prvo ističe razlike u ponašanju banaka u SAD-u, gdje je promjena započela, i onih čije je sjedište Europskoj uniji. - U odnosu na europske banke, američke banke imaju znatno veći prinos na uloženi kapital te se taj trend ne mijenja već godinama - kaže i zaključuje kako je to ”sigurno uvod u budućnost, odnosno drugačije ponašanje i poslovne modele banaka“.

Presijecanje sila

Tri stvari su po Adroviću ključne za budućnost bankarske industrije: kojom brzinom će se nastaviti ulazak najvećih tehnoloških kompanija u financijski sektor i na koji način će reagirati regulatori (osiguranje depozita, zaštita privatnosti, sigurnost transakcija…), kojom brzinom će se tradicionalne banke i potrošači adaptirati na te tehnološke promjene i koliku će ulogu u poremećaju vezanom uz umjetnu inteligenciju i, eventualno, kriptoimovinu, imati treći igrači koji nisu iz financijskog sektora i ne pripadaju ”Big Techu”.

Sve su to, kaže Adrović, pitanja na koja danas ne možemo imati jednoznačne odgovore, ali znamo da će određivati budućnost bankarstva kakvo danas poznajemo. Po tome što govori Adrović, jasno je da su hrvatski bankari svjesni dolazeće neizbježne promjene. Vjerojatno najcitiraniji domaći financijski analitičar, Velimir Šonje iz Arhivanalitike (tvrtka je njegova) smatra da će se komercijalne banke prilagoditi tržištu i da ”tu zapravo nema puno toga zanimljivoga”. Središnje banke daleko su zanimljivije, kaže, jer riječ je o političkim konstruktima. Po njemu, presudan će biti razvoj političke ekonomije novca, a to više nije tako jednostavno. Šonje objašnjava kako u tom području očekuje presijecanje tri vrste sila. Prva sila je vezana uz globalne odnose tri najveća valutna područja - američkog dolara, eura i juana. Ako će Kina u narednih 20-30 godina postajati politički i institucionalno sličnija Zapadu, juan će ojačati kao globalna valuta koja izravno konkurira euru i, prije svega, američkom dolaru.

Ako će se fundamentalna politička divergencija koja je tipična za razdoblje današnjeg predsjednika Xija Jinpinga nastaviti, kineska valuta neće širiti svoj utjecaj na cijeli svijet, osim u zemljama koje će politički i financijski ovisiti o Kini. To nas, kaže Šonje, uvodi u pitanje o drugoj sili - političkim odnosima unutar velikih valutnih područja. Razdoblje od 1980. do 2010. bilo je obilježeno jačanjem neovisnosti središnjih banaka na Zapadu. Formalno se ništa nije promijenilo, no suštinski se puno toga promijenilo. Vodeće središnje banke više ne vode ekonomisti nego pravnici izraženog političkog senzibiliteta. To nije slučajno, jer iznosi javnog duga svuda su veći no ikada u povijesti i politički pritisak na središnje banke neusporedivo je veći nego pred 15 ili 25 godina. Ovako mi je to Šonje pokušao objasniti u jednoj od kratkih poruka: ”Vlade traže da središnje banke trajno omoguće lako financiranje državnih proračuna. Danas je to lako, kada ranije zbog globalizacije, a sad zbog recesije nema inflacijske opasnosti.

Međutim, test tog novog modela 'mekih' središnjih banaka uslijedit će kada se i ako probudi ozbiljnija inflacijska opasnost (što još nije na vidiku). Moguće je da će se u tom trenutku potvrditi da do nekih velikih promjena zapravo i nije došlo (npr. ako središnje banke povećaju svoje kamatne stope), no moguće je i da se inflacija otrgne kontroli, što nas može uvesti u razdoblje nepredvidivih promjena”. Kasnije je još dodao kako se ne usuđuje prognozirati koji je scenarij vjerojatniji jer za oba postoje potencijali, osobito u svjetlu vrlo složenih političkih odnosa unutar SAD-a i EU. Treća ključna sila prema Šonjinom scenariju budućnosti su tehnološke promjene u monetarnim i platnim sustavima. ”Dok ovaj naš, politički novac, obavlja svoju funkciju i čuva vrijednost uz ne pretjerane oscilacije, mislim da će se kriptovalute i slične tehnološke inačice teško nametati kao konkurencija državnom novcu.

Međutim, svaka buduća nestabilnost i gubitak povjerenja u politički novac dovest će do brzog širenja mreže alternativnih valuta i platnih usluga čijem razvoju već svjedočimo.” I Maruška Vizek, znanstvenica s Ekonomskog instituta Zagreb gdje je donedavno bila i ravnateljica, ključnim vidi predstojeće neizbježne promjene u centralnim bankama.

Nepoznati teritorij

- Kada govorimo o monetarnoj politici, današnji razvijeni svijet nalazi se u nepoznatom teritoriju bez jasne izlazne strategije - kaže.

- Središnje banke, prvo da bi spriječile razorne učinke velike financijske krize iz 2008. i ubrzale oporavak, a sada i da bi spriječile još razornije učinke globalne pandemije otkupljuju iznimno velike količine državnih, a u nekim slučajevima i korporativnih, obveznica, emitiraju novac i smanjuju kamatne stope. Nije pri tome jasno koja je izlazna strategija monetarne politike iz situacije u kojoj središnje banke postaju važni financijeri zaduživanja države. Problem: negativne kamatne stope dokidaju jednu od tri temeljne funkcije novca - pohranu vrijednosti.

Dugoročno, takve kamate mogu istrošiti prinose na sve vrste financijske i realne imovine te nas uvesti u svijet bez prinosa, u kojemu je trošenje, a ne štednja preferirani oblik ponašanja. - Takvo stanje će pak biti jedno doista novo 'novo normalno' - pomalo cinično zaključuje Vizek. U nedavnom intervjuu hamburškom tjedniku Spiegel, bivši novinar, danas financijski ekspert David Marsh zaključuje da je nova strategija američkog Feda (Federal Reserve), kojom je gornja granica inflacije podignuta s dosadašnjih dva posto na zasad neodređenu razinu, najsnažniji znak da središnje banke preuzimaju sve više zadataka za koje su odgovorni političari, poput borbe protiv nezaposlenosti.

Europska središnja banka, koja namjerava predstaviti svoju novu strategiju 2021., slijedit će Fedove stope. - Svjedoci smo kraja neovisnih središnjih banaka - što je ionako dijelom bio mit - kaže Marsh, pa zaključuje, ”općenito, sasvim je u redu da središnje banke podržavaju ciljeve postavljene politikom, ali one ne smiju izgubiti sposobnost da rade suprotno kad je to potrebno, na primjer kada inflacija raste. Središnje banke ne smiju dopustiti vladama da inflaciju koriste kao oružje protiv duga”.

Dok europski i američki sociolozi, antropolozi i povjesničari ekonomije kroz utjecaj novih tehnologija na bankarstvo najavljuju predstojeću veliku društvenu promjenu, domaći se ipak najčešće zadržavaju na tehničko-ekonomskim pitanjima ili na posljedicama recentnih kriza na postojeće financijske institucije. Profesor Ivo Bićanić tako komentira kako je ”u slučaju korona šoka novčarstvo u odličnom stanju, zaposlenost održana intervencijama, a dobavni pravci smanjeni ili obustavljeni, ali ne prekinuti, za što ne treba mnogo vremena”.

Zato je, kaže, točnije vidjeti utjecaj korone kao jednokratni šok, a ne kao krizu ili recesiju što su pojmovi vezani uz poslovni ciklus. - Trend povećanja samostalnosti središnjih banaka nastao je nakon razdoblja stagflacije (niskih stopa rasta i inflacije) tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Osnovna ideja bila je da monetarna kretanja treba izolirati od mogućih zloporaba fiskalne politike i države, a održavanje stabilnog tečaja, cijena i kamata prepustiti samostalnim stručnjacima.

Potporu je našla u promjeni dominantne ekonomske paradigme, no izvan matice oduvijek je bilo mnogih ozbiljnih (i još više neozbiljnih, kaže Bićanić) ekonomista koji su ukazivali na teorijsku i političku neodrživost te nezavisnosti. Nakon Velike recesije i neuspjeha upravljanja državnim dugovima skepsa je narasla, a ”korona šok” je tu već prisutnu skepsu pretvorio u ravnopravnu i možda dominantnu paradigmu. Sada središnje banke zapravo mogu direktno financirati deficit države i tiskati se može novca koliko se želi (Nova monetarna teorija, koju neki nazivaju i voodoo teorija, dala je i teorijske osnove za takve politike).

Naravno, kaže Bićanić, manja samostalnost središnjih banaka može se tumačiti i kao demokratizacija monetarne politike koja postaje inkluzivnija. Hrvatska se u te trendove uklapa. HNB kupuje državne papire (posredno da se zadovolji forma i ne uzburkava institucionalnim promjenama), a guverner se sve češće slika s ministrom financija i predsjednikom Vlade. Bićanić je, naravno, u pravu, ovakva slika može se vidjeti gotovo svugdje, jer i bankari i političari, iako naziru promjenu, ona im se ne sviđa, osjećaju se pred njom nesigurno i zato zbijaju redove.

- Novčari su u ispred političara koji još uvijek ne žele preuzeti odgovornost novih složenih odnosa, bilo im je lijepo u zavjetrini samostalnosti banaka - ironično zaključuje Bićanić.

Nepoznate usluge

Iako ostaju ”tehničari”, što im je posao, pa ne raspravljaju o fluidnim, društvenim aspektima promjene, ekonomski analitičari Svjetske banke Sergio Schmukler i Juan Jose Cortina Lorente otišli su u svojem istraživanju korak dalje. Oni temelje scenarija budućnosti vide prije svega u tehnološkom iskoraku koji je omogućio novoj generaciji zasad uglavnom još malih tvrtki da procvjeta nudeći široku paletu donedavno nepoznatih financijskih usluga. - Ukopavanje i pojačana regulativa tradicionalnog bankarskog sustava nakon globalne financijske krize u trenutku kada su se susreli s lakim, pa zato širokim pristupom digitalnim tehnologijama, pa onda i širokom upotrebom mobilnih uređaja otvorili su ogromne mogućnosti početnicima u financijskom sektoru - pišu Schmukler i Cortina. Dosad je razina promjene relativno niska.

Riječ je ipak o novcu, pa ako ga se mora nekome povjeriti, onda je bolje da je to netko tko ima iskustva u financijskim operacijama, sve dok taj ne pretjera sa svojom gramzljivošću. Upravo to se dogodilo klasičnim bankama i korporacijama (ne samo financijskim) i pokrenulo lavinu zahtjeva za promjenom. I tu preskačemo na novu razinu rasprave, onu na kojoj hrvatska financijska industrija (banke, fondovi i tržište kapitala) danas još uglavnom svjedoče ”sa strane”, iako su neizbježno i sami uključeni u promjenu. Nedavno preminuli enfant terrible antropologije David Graeber, koji je bio i jedan od začetnika pokreta Occupy, kada je zapravo mala grupa pobunjenika protiv ”zavjere bankara i industrije kapitala s Wall Streeta” iz njujorškog Zuccotti parka svijetu uputila snažnu poruku nezadovoljstva, u jednom od svojih posljednjih članaka upozorio je na neadekvatnost tradicionalne ekonomske znanosti koja se pokazala zaleđenom u vremenu, čvrsta u nastojanju da rješava probleme koji više ne postoje.

- Ekonomisti uporno podučavaju svoje studente da je primarna uloga države u ekonomiji, mnogi će reći i jedina, osigurati stabilnost cijena. Moramo stalno biti na oprezu zbog opasnosti od inflacije. Vladama je jednostavno tiskanje novca 'temeljni grijeh', ali ako se inflacija drži na oku koordiniranom akcijom vlade i centralnih bankara, tržište će samo pronaći svoju 'prirodnu stopu nezaposlenosti', a investitori će, koristeći se signalima o kretanju cijena, moći osigurati zdravi rast - pisao je Graeber. Tako je i bilo, zaključuje, od monetarizma osamdesetih godina prošlog stoljeća sve do 2008., otkad središnje banke tiskaju novac kao lude upravo u pokušaju da kreiraju inflaciju kako bi natjerale bogate da sa svojim novcem naprave nešto korisno. Problem je što to uglavnom ne donosi rezultate, ali i to što je klasična ekonomska doktrina, usprkos radikalno drukčijoj praksi, preživjela. Danas živimo u svijetu čija je ekonomija drukčija od one na koju smo bili navikli prije kraha. Pad nezaposlenosti više ne podiže cijenu rada, a tiskanje novca ne dovodi do inflacije. Ipak, jezik javnih rasprava i mudrost ekonomskih udžbenika nije se promijenio. Graebera ”pravi” ekonomisti u pravilu nisu voljeli. Smatrali su ga politički previše lijevim, društveno previše radikalnim, a ekonomski premalo potkovanim.

On je pak ekonomsku teoriju, u njenom današnjem obliku, usporedio sa starom šupom krcatom polomljenim komadima alata. Nečim što će nam ponekad pomoći da dobijemo širi uvid u događaje, ali prije svega nečim što pripada prošlosti i više ne može odgovoriti na današnja važna pitanja. Nije ga volio ni značajan dio kolega, antropologa, koji su mu zamjerali da previše energije ulaže u aktivizam, a premalo u prava znanstvena istraživanja, što je često rezultiralo ”gomilom izgovorenih i napisanih gluposti”. Takvom je stavu blizak i Polšek, koji ga je svrstao u novu generaciju ”estradnih znanstvenika-provokatora”. Ipak, neki Graeberovi stavovi ne samo što će preživjeti smrt autora, nego su ostali ugrađeni u temelje ideologije protivnika današnjeg monetarističkog, bankocentričnog sustava.

Ostaje činjenica da je bankarski svijet kakav danas poznajemo suočen s dolazećom temeljnom promjenom. Dijelom je ta promjena uzrokovana novim, donedavno nepostojećim tehnologijama. Dijelom je riječ o sve većem i sve širem otporu društva prema sustavu u kojemu računovođe igraju vodeću ulogu. Društva kojemu definitivno nedostaje empatije. Jednako kao što je natjerala banke na promjenu, nova je tehnologija omogućila i protivnicima današnjeg sustava da razviju nove, paralelne alate.

Posljednji val financijskih startupa koji je oslonjen na digitalne tehnologije već i u Hrvatskoj na bankarski biznis gleda iz drugog kuta, u skladu s tezom koju je krajem prošle godine pišući o dolazećoj velikoj promjeni postavila Molly Wood u jednoj od svojih kolumni u magazinu Wired: Oni (mladi financijski startupi) će prvo pretpostaviti da su svi ostali bez novca, a onda pokušati na tom općem bankrotu zaraditi. Njena teza međutim dolazi s ugrađenom pogreškom - mladi startupi o kojima piše i dalje su predstavnici tradicionalne financijaške filozofije gramzljivosti. Trend digitalizacije i tehnoloških inovacija vjerojatno će preoblikovati financijski sektor i način na koji financijske kompanije komuniciraju sa svojim klijentima.

Banke su, barem neke od njih, iako oklijevajući, pod pritiskom nužnosti prilagodbe prihvatile bitcoin i tehnologiju Blockchaina. Ali nije u tome bit promjene. Ideja bitcoina, pa i većine drugih pionirskih digitalnih valuta, bila je da se novac, kao materijalna imovina, otme kontroli prvo država i njihovih centralnih banaka, a onda i gramzljivoj bankarskoj zajednici. Taj početni naivni entuzijazam brzo se istopio kroz nove modele gramzljivosti. Ali sve to bilo je dovoljno da bankari, oni pametniji, nauče da se približava vrijeme velike promjene. Kada dođe do velike smjene, oni će već znati kome treba ponuditi uslugu.