‘VLADIMIR GLUPI‘

Prolio je rijeke krvi, uništio Rusiju, a i dalje je u igri: ‘NATO bi mu mogao donijeti darove!‘

Interna anketa Kremlja pokazuje da je više od polovice Rusa sada za pregovore s Ukrajinom, dok samo četvrtina želi nastavak invazije

Vladimir Putin

 Karen Minasyan/AFP

Podrška ratu Vladimira Putina u Ukrajini među građanima Rusije sve brže opada, ruski predsjednik neuspjehe svojih vojnih pohoda nadomješta kukavičkim iscrpljivanjem Ukrajinaca uništavajući energetsku infrastrukturu zemlje, no čak niti gubitak rata ne bi nužno doveo do njegova pada. Ovi zaključci proizlaze iz dviju analiza trenutačnog stanja u ruskom društvu i procjene kakva bi sudbina zadesila ruskog predsjednika u slučaju ratnog poraza.

Aktualni vojni porazi Rusije u Ukrajini i društveni teret "djelomične mobilizacije" ubrzano smanjuju potporu ruske javnosti ratu. Pokazuju to i rezultati istraživanja javnog mnijenja koje je "samo za internu uporabu" naručio Kremlj, a kojima je pristup, kako navodi, imao ruski neovisni portal Meduza. Prema istraživanju koje je provela Savezna služba osiguranja (FSO) - najtajnija ruska služba koja brine o sigurnosti najviših dužnosnika - 55 posto Rusa želi mirovne pregovore s Ukrajinom, dok samo četvrtina ispitanika podržava nastavak rata.

Anketa FSO-a ne odudara previše od rezultata istraživanja javnog mnijenja iz listopada koju je proveo Levada centar, jedini veliki ruski neovisni sociološki institut. U studiji Levada centra 57 posto ispitanika izjasnilo se da podržava ili bi vjerojatno podržalo mirovne pregovore s Ukrajinom. tek 27 posto izrazilo je podršku ili vjerojatnu podršku nastavku rata. I anketa FSO-a pokazuje da su se stavovi Rusa o ratu promijenili. Još u srpnju samo je 30 posto ispitanika bilo za završetak rata mirovnim pregovorima.

Ograničavanje anketnih podataka

Dva izvora bliska Putinovoj administraciji izjavila su za Meduzu da Kremlj stoga sada planira ograničiti anketne podatke koje VTsIOM (Ruski centar za istraživanje javnog mnijenja) objavljuje u javnosti. "Možete dobiti svakakve rezultate ovih dana - bolje da to uopće ne radite", rekao je jedan izvor. U razgovoru za Meduzu, politički konzultant koji često surađuje s Kremljom objasnio je da je "najbolje ne otkrivati dinamiku" promjene stavova Rusa prema ratu.

Denis Volkov, direktor Levada centra, kaže da je udio Rusa koji bi vjerojatno podržali mirovne pregovore s Ukrajinom počeo naglo rasti nakon Putinove uredbe o mobilizaciji 21. rujna. "Radi se o nevoljkosti za osobno sudjelovanja u ratu. Oni to i dalje podržavaju, ali sami imaju vrlo malo želje sudjelovati. Osim toga, njihova je podrška od samog početka bila nešto što su izjavljivali s obzirom na ono što su doživljavali kao da nema veze s njima: Život ide dalje - postaje čak i bolji. Sada su rizici veći pa ljudi žele da započnu pregovori. Ipak, većina ljudi stvar prepušta vladi: Mi bismo to željeli, ali na njima je da odluče", kaže Volkov.

Sociolog Grigorij Judin također povezuje rastuću potporu javnosti mirovnim pregovorima s tim ruskim obrascem. Ove jeseni, kaže, Rusi su se suočili oči u oči s "raspadom svojih svakodnevnih života i osjećajem opasnosti". Njihov "gubitak vjere u pobjedu" i "nedostatak uvjerljive predodžbe kako bi točno Rusija mogla pobijediti" također pridonose promjeni mišljenja, kaže Judin. "Ne bih se iznenadio kada bi se pokazalo da je to pomiješano s akutnim osjećajem opasnosti za samu zemlju. U tom bi smislu mirovni pregovori praćeni legalizacijom aneksije kao trebali učiniti zemlju sigurnijom", objašnjava Judin.

Kaže da ogorčenost javnosti zbog načina kako se rat odvija nije daleko od potpune apatije. Ipak, bez obzira na to ne isključuje mogućnost antiratnih prosvjeda u Rusiji. "Prosvjeda nema ne zato što ljudi nešto misle, već zato što nešto čini prosvjed mogućim. Prosvjedni potencijal Rusije je vrlo visok. Kad se ukažu mogućnosti, bit će i prosvjeda. Vrlo je moguće da nećemo baš dugo čekati".

Poznavatelji prilika iz Kremlja s kojima je Meduza razgovarala, pak, kažu da administracija nije zabrinuta zbog eventualnih masovnih prosvjeda, iako priznaju kako je "najbolje ne podizati temperaturu i ne ljutiti ljude ako nije potrebno". Ruski državni mediji i propagandne prokremaljske emisije, štoviše, već su dobili upute "da ne kopaju samo po ratu". Prema izvorima Meduze, mediji sada dobivaju upute da se umjesto toga usredotoče na "pozitivniju agendu".

‘Vladimir Glupi‘?

Politolog Vladimir Gelman navodi kako je malo vjerojatno da će smjer kretanja ruskog javnog mnijenja prisiliti administraciju Vladimira Putina na iskrene pregovore s Ukrajinom. Ruska strana, tvrdi on, "nije spremna učiniti ustupke", a izgledi za bilo kakve mirovne pregovore uvelike ovise o onome što se događa na bojištu, ne o anketama.

Prošlog listopada Meduza je pisala o nespremnosti Vladimira Putina da odustane od svojih zahtjeva za ukrajinskim regijama koje je sada u potpunosti pripojio. Nedavne sugestije Kremlja o mogućim mirovnim pregovorima vjerojatno su pokušaj kupovine vremena kako bi Moskva mogla pripremiti nove ofenzive. Meduzini izvori bliski predsjedničkoj administraciji kažu da se ruski vođa i dalje drži svojih planova u Ukrajini, a dužnosnici će navodno nastaviti rusku "djelomičnu mobilizaciju" na zimu. Koliko se još ljudi Kremlj nada regrutirati za sada nije jasno.

Kao što nije jasno što bi se s Putinom moglo dogoditi u slučaju da izgubi rat jer. Naime, kako je u svojoj analizi za Foreign Affairs naveo John Mueller iz američkog libertarijanskog ‘think tanka‘ Cato Institute, Zapad precjenjuje Putinov strah od gubitka moći jer povijest pokazuje da su moćni vođe često preživljavali katastrofalne poraze i bez obzira na to zadržali vlast.

Kako navodi Mueller, bez obzira na to kako će završiti, rat Vladimira Putina u Ukrajini povijest će vjerojatno ocijeniti kao debakl. Moskva je invazijom na Ukrajinu postavila sebi sebi visoke ciljeve. Željelo se spriječiti Ukrajinu da se prikloni Zapadu i uđe u NATO te postaviti pokorni marionetski režim u Kijevu. Također se željelo ugušiti ukrajinski nacionalizam, koji su u Moskvi proglasili nacizmom, te smanjiti razinu mržnje prema Rusiji u Ukrajini i blokirati daljnje naoružavanje zemlje.

No, još dalje od toga, namjera je bila ponovno uspostavljanje tvorevine poput Sovjetskog saveza ili Ruskog carstva u nekom obliku, pod vlašću Kremlja, te izazivanje trajnih podjela na Zapadu s posljedičnim rastom ruskog prestiža i utjecaja na tom području i diljem svijeta. Ruku pod ruku s time ide i uništavanje ili barem potkopavanje demokracije i demonstracija herojstva i veličanstvenosti ruske vojske.

No, umjesto svega toga, nakon što je prolila rijeke krvi i potrošila golema sredstva, Rusija je iz svega izašla slabija, izoliranija i ozloglašenija nego ikad, dok se Ukrajina, naoružana sve sofisticiranijim oružjem i potpomognuta ponovno ojačanim nacionalnim identitetom, sve više približava Zapadu. U tom se smislu Putinova ratna avantura već pokazala kao golem i kontraproduktivan neuspjeh te bi on, kako navodi Mueller, mogao ući u povijest kao ‘Vladimir Glupi‘.

Primjeri iz povijesti

Po mnogim promatračima i komentatorima, ovaj katastrofalan razvoj događaja ukazuje na to da su Putinu dani odbrojani. Oni tvrde da za vođe koji pretrpe strahovite poraze na bojnom polju vrijedi kako nije previše vjerojatno da će zadržati vlast. To je bio slučaj, primjerice, s pakistanskim vođom Yahyom Kahnom početkom 70-ih i vođom argentinske hunte Leopoldom Galtierijem desetljeće kasnije, koji su nakon ponižavajućih vojnih pothvata bili prisiljeni podnijeti ostavke. Stoga će, kako se tvrdi, Putinova invazija vjerojatno dovesti do njegovog pada.

No, ova bi procjena, upozorava Mueller, mogla biti preuranjena. Iako postoje razlozi za dovođenje u pitanje mogućnosti Putinove dugovječnosti na dužnosti, povijest ukazuje na to da su njegovi izgledi za opstanak znatno bolji nego što se to općenito pretpostavlja. Naime, posljednjih desetljeća, čak i čelnici koji su pretrpjeli spektakularne vojne neuspjehe često nisu bili uklonjeni s vlasti, bilo narodnom pobunom ili unutarnjim udarom elita.

U brojnim autokratskim zemljama, katastrofalni gubici često su imali mali učinak na položaj vođe. U Egiptu je, primjerice, Gamal Abdel Nasser doživio ponižavajući poraz u ratu s Izraelom 1967. godine, ali je ipak ostao na vlasti sve dok tri godine kasnije nije umro od srčanog udara. Irački diktator Saddam Hussein ne samo da je preživio katastrofalan osmogodišnji rat koji je započeo protiv Irana 1980. godine, nego i razorni Zaljevski rat 1991., u kojem su njegove okupacijske snage potisnule iz Kuvajta Amerikanci i saveznici u roku od samo 100-tinjak sati.

Unatoč brojnim procjenama da će to dovesti do njegovog pada, no on je ostao na funkciji još 12 godina, sve dok nije bio nasilno svrgnut u invaziji koju su predvodile SAD 2003. godine. Nešto slično dogodilo se s Omarom al-Bashirom u Sudanu, koji je preživio na dužnosti 14 godina nakon neuspjeha 2005. u njegovom ratu protiv Sudanske narodne oslobodilačke vojske, koji je rezultirao neovisnošću Južnog Sudana.

Čak i u demokracijama, u kojima se moglo očekivati da će vođe biti kažnjeni zbog svojih rezultata na glasačkim mjestima, političari su se često znali izvući s neugodnim vojnim porazima. U SAD-u 1982. godine Ronald Reagan je poslao vojne snage da pomognu u nadzoru građanskog rata u Libanonu, samouvjereno izjavljujući da su "u doba nuklearnog izazova i ekonomske međuovisnosti, takvi sukobi prijetnja svim ljudima svijeta, a ne samo samom Bliskom istoku". No, već iduće godine, nakon što je u terorističkom bombardiranju tamošnje vojarne američkih marinaca poginuo 241 američki vojnik, Reagan je povukao svoje snage. Ipak, 1984. birači su ga ponovno izabrali nakon kampanje u kojoj se fijasko jedva spominjao.

Nešto slično dogodilo se Billu Clintonu desetljeće kasnije, nakon što su američke snage pretrpjele razoran neuspjeh u Somaliji, gdje su deseci američkih vojnika poginuli u oružanom okršaju. Naknadno povlačenje nije imalo primjetnog učinka na Clintonovu političku putanju.

Autokrati mogu preživjeti teške poraze

U novije vrijeme, američki fijasko u Afganistanu mnogo utjecao na poziciju aktualnog predsjednika Joea Bidena. Neuspjeli rat jedva da je spominjan na američkim izborima na sredini mandata godinu dana kasnije, a i ako jest, prstom se nije upiralo u ishod, nego u kaotično i ponižavajuće povlačenje.

Sličnih primjera bilo je i u samoj ruskoj povijesti. Car Nikolaj II. preživio je katastrofalan debakl u ratu Rusije s Japanom od 1904. do 1905., a ni sovjetski diktator Staljin nije prošao ništa gore u svom katastrofalnom ratu protiv Finske početkom Drugog svjetskog rata.

No, nisu svi lideri uspjeli izbjeći posljedice svojih skupih pogrešaka. Posljednjih desetljeća bilo je nekoliko političara - bili oni autokrati ili ne - koji su doveli svoje zemlje u poziciju međunarodnog debakla i koji su potom smijenjeni. Britanski premijer Tony Blair sišao je s funkcije zbog sudjelovanja u ratu u Iraku 2003. godine. A bilo je slučajeva kada su i američke administracije trpjele posljedice zbog vojnih neuspjeha.

Neuspješni pokušaj predsjednika Jimmyja Cartera da vojnom akcijom spasi američke taoce u Iranu 1980. godine zasigurno je pridonio njegovom porazu iste godine. Iako paralele nisu čvrste, predsjednici Harry Truman tijekom rata u Koreji i Lyndon Johnson tijekom rata u Vijetnamu obojica su odlučili da se neće kandidirati za ponovni izbor uglavnom zbog nezadovoljstva javnosti njihovim ratovima. Da nisu morali na izbore, vjerojatno bi ostali na funkciji, a George W. Bush bi možda bio bolji predsjednik u svom uspješnom reizboru 2004. da njegov rat u Iraku nije tada još uvijek trajao.

Općenito, povijest pruža brojne primjere političara, osobito u autokratskim režimima, koji su preživjeli ponižavajući vojne poraze. Ova izdržljivost može djelomično biti rezultat činjenice da autokrati koji se upuštaju u rizične avanture u inozemstvu to čine, kao što je to u Putinovom slučaju, u trenucima kada su već osigurali čvrstu fotelju u uredu te mogu potkopati i suzbiti pokušaje da ih se ukloni kada njihova avantura pođe po zlu.

Oni obično imaju u svoju korist upregnut značajan i učinkovit sigurnosni aparat koji je prepun ljudi čija sudbina ovisi o autokratu. Šanse za preživljavanje vjerojatno se povećavaju ako na vidiku nema održive alternative koja čeka svoju priliku. Osim toga, čini se da je lakše zanemariti propale vojne pothvate kada se poduzimaju u inozemstvu i ne uključuju izravno mnogo ljudi kod kuće.

Opasnosti zapadnih kalkulacija

Stoga, iskustvo ukazuje na to da postoji ozbiljna mogućnost da će Putin ostati na dužnosti tijekom bilo kojeg razdoblja nagodbi u vezi rata u Ukrajini te da će biti tamo i nakon toga. To također sugerira da će Putin moći suzbiti svako iskušenje da rat katastrofalno eskalira, a za Sjedinjene Države i njihove partnere to ima određene implikacije.

Kao prvo, uopće nije jasno treba li doista Putinu dati ustupke da sačuva obraz kako bi se povukao iz Ukrajine. Zapravo, ako Putinu treba isprika ili trenutak za razgovore, on može jednostavno poduplati glavna opravdanja za rat koja je iznio na njegovom početku, ona za koja se čini, koliko god bizarna bila, da su uvelike prihvaćena u Rusiji. Uspoređujući situaciju u Ukrajini s onom koja je dovela do njemačke invazije na SSSR 1941. godine, on je tvrdio da je u napad krenuo kako bi spriječio NATO da uspostavi vojnu prisutnost u Ukrajini iz koje bi potom napao Rusiju. To je obmana, ali se može oblikovati u pobjedničku tvrdnju koju bi lako mogli prihvatiti od rata umorni i oprezni ruski građani i elite.

S druge strane, ako bi to moglo dovesti do ruskog povlačenja, NATO bi mogao Putinu ponuditi neke geste koje ne ‘koštaju‘ puno. To bi moglo uključivati službeno obećanje da neće pokrenuti invaziju, proglašavanje moratorija na članstvo Ukrajine u NATO-u na možda i do 25 godina - zbog ukorijenjene korupcije i drugih nedostataka, Ukrajini bi ionako vjerojatno trebalo toliko vremena da ispuni kriterije za članstvo - te inzistiranje na širokom naseljavanju tih područja kako bi se uspostavila sigurna, ali formalno neutralna Ukrajina, slijedeći tako mehanizam koji je korišten 50-ih u slučaju Austrije.

No, ako Zapad umjesto toga nastavi temeljiti svoje kalkulacije na očekivanju da je Putinova moć u pitanju te da će se možda morati u značajnoj mjeri prilagoditi i izaći u susret očajnom Kremlju koji strahuje od poraza kako bi izbjegao radikalnu eskalaciju od strane ruskog vođe, to bi u konačnici moglo potkopati sam cilj kojem teži - privođenje rata brzom i uspješnom kraju.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 23:26