ODAKLE STIŽE NAŠA ODJEĆA?

PROCURILA MRAČNA TAJNA SENZACIONALNOG POVRATKA LEGENDARNE BRITANSKE GRUPE Otkriveno koliko zarađuju radnice koje izrađuju majice za Spice Girls

 
 Profimedia, Beem

Pamučne majice benda Spice Girls osmišljene kao dio akcije za poticanje ravnopravnosti spolova, proizvode žene iz Bangladeša koje zarađuju tek bijednih 35 penija (40 euro centi) po satu. Osim toga, rade u vrlo dugim smjenama, a često su verbalno zlostavljane, otkriva Guardian.

Ove humanitarne majice s natpisom 'I wanna be Spice Girl' proizvode uglavnom žene koje rade i po 16 sati dnevno, a ako ne ispune zadanu kvotu, šef ih vrijeđa i naziva 'kćerima prostitutki'.

Novac prikupljen od prodaje majica čija je cijena 19,40 funti, donira se zakladi Comic Reliefa za promicanje jednakosti žena. Zaklada od prodaje svake majice, koju su osmislile članice popularnog ženskog benda, dobije 11,60 funti no, kako kažu, još nisu stigle prve uplate.

Najavljujući projekt, članice Spice Girlsa kazale su da im je ova tema vrlo važna jer su 'jednakost i ravnopravna distribucija moći oduvijek u srcima članica benda'.

No jedna od zaposlenica tvrtke koja proizvodi majice kaže da radnice nisu ni izdaleka dovoljno plaćene i da rade u nehumanim uvjetima.

Majice koje su među ostalima nosile i pjevačice Sam Smith, Jessie J., olimpijka Jessica Ennis-Hill, TV voditeljica Holly Willoughby i ostali, na svojoj poleđini imaju otisnute riječi 'rodna ravnopravnost', dok ih istovremeno šivaju izrazito potplaćene radnice. Tvrtka koja izrađuje majice dijelom je u vlasništvu ministra u autoritarnoj vladi Bangladeša koja je na prošlim izborima osvojila čak 96 posto glasova. Te su izbore kritičari opisali kao običnu farsu.

Što se tiče poznatih osoba koje podržavaju kampanju, nema dokaza da je bilo tko od njih upoznat sa stanjem u bangladeškim tvornicama.

Glasnogovornica Spice Girlsa kazala je da su djevojke duboko šokirane i da će osobno financirati istragu radnih uvjeta u tvornici. I organizacija Comic Relief je rekla da su vrlo neugodno iznenađeni i zabrinuti.

Također, kazali su da su provjerili tko je proizvođač njihovih majica no da je tvrtka bez njihovog znanja promijenjena. Kažu i da će svim kupcima na njihov zahtjev vratiti novac. Predstavnici benda rekli su da će sav dosad ostvaren profit biti uplaćen organizacijama koje se bore upravo protiv takve nepravde.

S druge strane, tvrtka koja je proizvela majice kaže da će provjeriti sve tvrdnje, no da većina navoda 'jednostavno nije točna'. Međutim, teško će moći opovrgnuti baš sve optužbe svojih zaposlenika koji su podastrli i platne liste kao dokaz.

Na primjer, neke krojačice plaćene su 82 funte mjesečno što znači da im je satnica doista 35 penija te da rade i po 54 sata tjedno. Ukupna zarađena suma od 16.000 bangladeških taka (oko 167 eura) ispod je propisanog minimalca.

Nadalje, zaposlenici su primorani raditi prekovremeno kako bi ispunili nemoguće visoke kvote, što znači da ponekad rade i po 16 sati te ostaju na poslu i do ponoći. One radnice koje ne uspiju ispuniti zadatak, izložene su verbalnom maltretiranju, a često moraju raditi čak i ako su bolesne.

Ovo otkriće baca novo svjetlo da kompliciran sustav nabave u tekstilnoj industriji i uvjete rada u tvornicama koje proizvode tekstil i odjeću te je potom prodaju britanskim trgovcima.

Voditeljica organizacije 'Labour Behind Label' ('Rad iza etikete'), Dominique Muller, kaže: 'Apsolutno je nužno da slavne osobe, humanitarne organizacije i brendovi osiguraju da njihovi proizvodi dolaze iz tvrtki koje pošteno plaćaju svoje radnike i prema njima se odnose s poštovanjem.'

Kompanija kojoj je povjeren zadatak izrade majica belgijskog brenda Stanley/Stella kaže da je strogo nadzirala čitav proces.

No Muller upozorava: 'Imamo dokaze da nadzor nije izvršen kako treba te da tvornice u Bangladešu krše zakon o radu kao i ljudska prava.'

Workers in a ready-made garment factory at Narayanganj on the outskirts of Dhaka, Bangladesh on June 21, 2014. Bangladesh is the second largest apparel exporter in the world after China., Image: 347319405, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, Alamy
Profimedia, Alamy

Bruno Van Sieleghem, menadžer za održivi razvoj u tvrtki Stanley/Stella kaže kako je njegova kompanija 'vrlo posvećena tome da pomogne Bangladešu kao i tamošnjim radnicima'.

Majice su proizvedene u tvornici Interstoff u Gazipuru, udaljenom oko tri sata vožnje od glavnog grada Dhake. Jedan od vlasnika je i ministar vanjskih poslova Bangladeša, Shahriar Alam. Interstoff je u razdoblju od 2014. do 2015. izvezao robe u vrijednosti od 4,3 milijuna funti te ostvario dobit od 2 milijuna funti.

Alam, čija je vlada optužena za narušavanje slobode govore jer redovno uhićuje novinare, smatra da je 'novinarima bilo u cilju njegovo ime povezati s nedopuštenim radnjama'. Potvrdio je da je Interstoff bio u njegovom djelomičnom vlasništvu, no da je dao otkaz na svoje mjesto u odboru firme prije pet godina te da otada nije povezan s poslovanjem kompanije.

Jedan od aktivista za prava radnika u Bangladešu, koji je želio ostati anoniman, kaže da žene koje šivaju odjeću dobivaju crkavicu te da njihovi poslovi ni po čemu nisu dostojanstveni.

Prema organizaciji Asia Floor Wage Alliance, globalnoj koaliciji trgovačkih sindikata, radničkih grupa i organizacija za zaštitu ljudskih prava, prosječna plaća u Bangladešu u 2017. godini bila je 37.661 taka (394 eura), dok je minimalna plaća 2016. iznosila 13.630 taka (142 eura). Comic Relief obvezao se 2014. radnicima isplatiti barem minimalnu plaću. No za radnike realnost je poprilično drugačije.

Jedna krojačica koja je također željela stati anonimna kaže kako je više od pet godina radila u tvornici za tek nešto više od 9.000 taka mjesečno (94 eura).

'Jedva da smo išta dobivale. Plaće su zaista minimalne. To nije dovoljno za život.'

Dotična žena kazala je i kako od silnog posla ima problema s leđima te da ona i njezin sedmogodišnji sin jedna preživljavaju.

'Šefovi nam se obraćaju jako grubim načinom i vrijeđaju nas. Govore nam da to nije tvornica od našeg tate i ako nam se ne sviđa te ako ne možemo ispuniti kvote, da slobodno možemo otići. Neke žene to ne mogu podnijeti pa daju otkaz. Prošli mjesec otkaz je dalo nekoliko mojih kolegica.'

Krojačica nadalje kaže da u njezinoj tvornici radi oko 4.000 ljudi i to od 8 do 5, šest dana u tjednu. Iako imaju pauzu za ručak, nerijetko rade prekovremeno kako bi to nadoknadili.

Iako bi se prekovremeni rad trebao više plaćati, radnici tvrde da često nije tako. Krojačica koja s dvoje djece i mužem živi u jednoj maloj sobi, kaže da radnici ne mogu odbiti ako im poslodavac naloži da rade prekovremeno.

Njezina je procjena da pola svih radnih dana u mjesecu radi prekovremeno. Kaže i kako je jedna trudna kolegica bila primorana raditi sve do ponoći unatoč tome što je patila od ozbiljnih trudničkih mučnina te da su se mnoge radnice znale onesvijestiti od napora.

Još jedna bivša radnica Interstoffa kaže kako je morala posuđivati novac da progura mjesec. Ova majka dvoje djece zarađivala je 8.450 taka (88 eura) na mjesec i morala je od brata posuditi 20.000 taka kako bi ona i njezina obitelj preživjeli.

'Iznos koji sam dobivala ni izdaleka nije dovoljan. Ja sam jedina zaposlena u obitelji i sama plaćam za školovanje svoje djece kao i sve druge troškove', kaže radnica.

'Naš je šef vrlo neugodan čovjek. Uvijek smo pokušavale izbjeći bilo kakav razgovor s njim. Proizvodne kvote uvijek bi postavljao tako visoko da nismo imali nikakve šanse ispuniti ih. Ne sjećam se jesmo li ikada ispunili zadani cilj.'

Industrija odjeće čini 80 posto izvoza u Bangladešu, a u toj grani industrije radi oko četiri milijuna ljudi. Iako je upravo ta grana zaslužna za velik rast gospodarstva, kompanije se često optužuje da isplaćivanje jako niskoh plaća i nesigurne uvjete rada.

2013. je tako poginulo 1134 radnika kad se urušila jedna tvornica.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 06:25