- Posvetio sam svoj život nuklearnoj elektrani i uvijek sam bio ponosan što sam dio toga. Za mnoge ljude poput mene, ona je naš ponos i sudbina. U njoj je šest snažnih reaktora koji proizvedu energije otprilike kao polovica svih ukrajinskih nuklearnih elektrana i četvrtina cjelokupnog energetskog sektora zemlje – piše za The Guardian, Oleksandar, zaposlenik nuklearne elektrane u Zaporožju gdje je prije rata radilo 11 tisuća ljudi.
Oleksandar živi u Enerhodaru, gradu u blizini elektrane, čijih više od 50 tisuća stanovnika skoro šest mjeseci živi pod okupacijom ili, kako je Oleksandar naziva, dvostrukom okupacijom – grad i nuklearna elektrana su zarobljeni.
- Naša vjera je stalno na kušnji. Elektrana nastavlja svoju borbu za opstanak – navodi Oleksandar, dodavši kako su do prije desetak dana njegovi sumještani bili sigurni kako u gradu nitko neće stradati, ali prevarili su se. Nekoliko njegovih kolega iz elektrane, koja je puna ruskih vojnih vozila i vojnika, ozlijeđeno je, dok u gradu ima i žrtava. U elektrani su trenutno aktivna dva reaktora, zaposlenici rade na daljinu i plaće se dalje isplaćuju. Ipak, svjedoči Oleksandar, unutar betonskih zidova nuklearne elektrane u Zaporožju događaju se totalne ludosti.
- Vojna oprema se isporučuje u turbinske dvorane reaktora, oštećuje se oprema tijekom granatiranja koje postaje sve jače, a, prema nekim informacijama, zgrada je minirana. Bilo je izvještaja o otimanju ljudi, uključujući radnike postaje. Teško je opisati osjećaj kada čitate o otmici osobe koju osobno poznajete – opisuje Oleksandar.
Otkriva kako se situacija promijenila prije deset dana, kad su Rusi počeli pucati po elektrani i periferiji grada. Pogodili su i visokonaponski vod zgrade na području nuklearke i skladište iskorištenog nuklearnog goriva. Grad je zato na nekoliko sati ostao bez struje.
- Od tada svaki dan i svaku noć čujemo tutnjavu topničkih plotuna. Ponekad Rusi dovezu svoje topništvo toliko blizu da zvuči kao da pucaju u susjedno dvorište. Prozorska stakla drhte. Osjećaj je kao da se cijela kuća trese. Čak i oni koji ne vjeruju u Boga mole za svoje spasenje. Ponekad se to dogodi usred noći. Obična osoba ne može razlikovati zvukove topničke paljbe i praska granate. Stoga se svaki put čini da je ovo eksplozija i da će sljedeći projektil pogoditi vašu kuću – kaže Oleksandar.
Stanovnici Enerhodara, tvrdi, znaju da rusi gađaju suprotnu obalu Dnjepra: gradove Nikopolj i Marganec. Nekoliko sekundi prije prve paljbe putem Telegrama ugroženi dobiju poruku: "U sklonište!"
Sljedećeg jutra, kad eksplozije utihnu, Oleksandar čita koliko je kuća uništeno, koliko je ljudi ubijeno. Raketirani gradovi nuklearnu elektranu, Oleksandrovo radno mjesto, godinama su smatrali izvorom smrtne opasnosti. Sada, ukazuje radnik, prava smrt leti iznad njih, a oni mogu samo suosjećati.
- Enerhodar je mlad grad. Volimo ga i ponosni smo na to. Sada se čini da je ozbiljno bolestan. Odmah nakon invazije zatvoreni su vrtići i škole. Iako dječaci svakodnevno igraju košarku na igralištu ispred škole, dječji glasovi na ulici sve se manje čuju. Ovo je grad djece koja nestaju - sumorno će.
Dodaje kako okupatorske vlasti tjeraju ljude da plaćaju grivnama i rubljima.
- Ne razumijem otkud ovdje rublji, osim onih koji su podijeljeni nekim umirovljenicima. Možda je to važan dio njihovih izvješća Moskvi – sumnjičav je autor.
U Enerhodaru još imaju vode i struje. Umjesto tri mobilna operatera, sada imaju samo jednog, ruskog za kojeg nikad nisu čuli. Sav promet internetski pružatelja usluga prolazi kroz Rusiju, uz sve ruske internetske ograničenja i zabrane. Bolnice rade, otkriva, no bolje je ne razboljeti se zbog problema s lijekovima. U blizini nuklearne elektrane je i termoelektrana. Ona ne radi zbog oštećenja željezničkog mosta i nemogućnosti dovoza ugljena. Sve jumbo plakate u gradu Rusima služe za širenje propagande. Prepuni su Putinovih citata i fraza o jednome narodu – Rusu i Ukrajincu. Iznad gradske vijećnice i drugdje vise ruske zastave, iako izblijedjele.
Oleksandar je ustvrdio kako je iz grada moguće izaći, ali prije tjedan dana je na kontrolnom punktu u Vasiljevku bila kolona od tisuću automobila iz raznih okupiranih područja. Ljudi su tamo stajali, navodi, nekoliko dana.
- Ljudi odlaze iz grada. Često primijetim da netko iz mog stambenog bloka nije viđen dugo. U svakom slučaju, svi pokušavaju djecu i žene poslati na neokupirani teritorij ili u inozemstvo. Prije dva dana moj susjed nije izdržao i evakuirao je svoju djecu. Možete se boriti protiv vlastitog straha, ali nemoguće je boriti se protiv straha u očima svoje djece – piše Oleksandar.
Napominje kako muškarci ostaju. Većina ih radi u nuklearnoj elektrani što doživljavaju kao svoju dužnost. Oni su izuzeti od služenja vojnog roka tako da rad u nuklearki smatraju svojom službom.
- Unatoč svemu, i dalje vjerujemo da će sve ovo uskoro završiti. Dok god vjerujemo, nuklearka nastavlja raditi, a grad nastavlja živjeti – završava svoj tekst za The Guardian Oleksandar.