Premijer Miro Cerar nudi Trumpu Sloveniju kao most koji će spojiti SAD i Rusiju

Hrvatska predsjednica Grabar-Kitarović otišla je gotovo inkognito u SAD da se susretne s nekim neidentificiranim ljudima iz Trumpove tranzicijske administracije, a i Mile Dodik pokušao je nešto slično, budući da u Washingtonu ima dobro povezanog lobista. No, spriječio ga je State Department i u Sarajevu nije mogao dobiti vizu jer ondje još vlada prethodna, demokratska ekipa. Slovenski premijer Miro Cerar našao je elegantno rješenje - nazvao je buduću Prvu damu, Melaniju Knavs, Slovenku rodom iz Sevnice, i čestitao joj na pobjedi, a ona mu je zahvalila i dala Donalda na telefon. Ono što su pokušavali vođe najvećih država na svijetu, lako je izveo samozatajni predsjednik vlade malešne Slovenije, ranije sudac, inače sin olimpijskog gimnastičara Mira Cerara, koji je poslije sportske karijere skromno živio od advokature. Kolikogod Miro Cerar na prvi pogled izgledao zavezan iliti “zvuzlan”, što je manje-više privid koji njeguju slovenski političari prikazujući se kao čedni malograđani, on zna što hoće i odmah je ponudio Trumpu da Slovenija postane “most između Amerike i Rusije”, mjesto susreta, prikladna točka gdje će velesile pregovarati, a osjećat će se pritom gotovo na vlastitom terenu. Donald je zahvalio na ponudi, nije ništa obećao, no to se uopće ne čini deplasiranom idejom, ali ne samo zbog Melanije.

Slovenija godinama gradi diplomatsku poziciju ne baš ekvidistance, nego, recimo, relativne samostalnosti. U pozicioniranju na svjetskoj političkoj sceni pokušavaju zadržati subjektivitet bez izlaženja iz jasnih, zadanih okvira. Slovenija je disciplinirana članica EU, ali, istodobno, i jedina zemlja koju je Putin posjetio otkako su protiv Rusije uvedene sankcije zbog Ukrajine i Sirije. On, doduše, nije došao u službeni državni posjet, nego na obilježavanje godišnjice gradnje kapelice, koju su u Prvom svjetskom ratu podigli ruski zarobljenici na Vršiču podno Kranjske gore, kamo su bili dovedeni da u surovim planinama izgrade jedan put. Boraveći u Ljubljani, gdje je dočekan sa svim počastima, Putin je u druge europske metropole poslao političke poruke. Sloveniju su u brzoj sukcesiji također posjetili Aleksandar Medvedev i Aleksej Miller, direktor Gazproma. Plinovodi, nafta, standardne teme. Energija i strategija. The Great Game. Ministar vanjskih poslova Lavrov, inače general-pukovnik vojne obavještajne službe i direktor koncerna za razvoj nanotehnologije, došao je s Putinom, što znači da su sva četiri glavna lika ruskog “zaibatsu”, kremaljske nomenklature, lani dolazila u Sloveniju, koju očito smatraju prikladnim mjesto za razgovore sa Zapadom. Stoga onaj Cerarov prijedlog o ljubljanskom diplomatskom “tromostovju” nije naivna improvizacija. Uostalom, prvi susret predsjednika Georgea W. Busha i Putina dogodio se također u Sloveniji, na Brdu kod Kranja, 2001., u prvom predsjedničkom mandatu Vladmira Vladimiroviča, netom nakon ulaska Busha mlađega u Bijelu kuću. I Trump je prije boravio u Sloveniji, no proveo je ondje samo nekoliko sati. S Melanijom je 2002. stigao svojim napirlitanim Boeingom 727 s pozlaćenom spavaćom sobom. Sletio je na ljubljanski aerodromčić i otputio se na Bled, gdje je u starom, elegantnom hotelu Toplice upoznao Melanijinu majku i oca, Amaliju i Viktora Knavsa.

U svemu, čini se, za obje strane postoje dobri politički i privatni razlozi da sastanak upriliče upravo u Sloveniji. Na neki način, i Putin i Trump mogu je svojatati kao vlastiti teren. Što znači da je i slovenska diplomacija, kolikogod diskretna, činovnička, zapravo zemlju dobro pozicionirala. Jedino prema južnim susjedima oni iskazuju sitničavost i balkanštinu. Učinkom je nezadovoljan čak i Dimitrij Rupel, koji je i zakuhao aferu “Piranski zaljev”. Osnivač slovenske diplomacije i slovenske države kritizira ministra vanjskih poslova Karla Erjavca i cijelu njegovu ekipu - smatra ih diletantima, a Cerarovu vladu kao jedva kamufliran kriptokomunistički režim. Možda je Rupel u pravu što ga nerviraju slovenski provincijalci - on je s protekom vremena i s kilometražom kao neki ekskluzivni oldtajmer postao malo prevelik i pretežak za domaću scenu. No bit će da griješi kad negativno ocjenjuje Cerarova i Erjavčeva postignuća. Kakvi god bili, nisu zemlju doveli ni u kakvu nepriliku. To što teroriziraju Hrvate, spada u domaći folklor i korisno je na domaćoj sceni, a nikoga za to nije briga jer se i ne očekuje da na Balkanu vlada međusobno uvažavanje.Sama Slovenija ni faktički, ni percepcijski više nije dio te balkanske “regije”. Ekonomski je izjednačena s “nižom srednjom klasom” zapadnoeuropskih zemalja. Ima malo manji GDP per capita od Portugala, a znatno veći od Češke, Slovačke i baltičkih “istočnoeuropskih tigrova”. Za rusku diplomaciju ništa ne bi značilo da je Slovenija balkanska prijateljska zemlja - njima treba neka zapadna destinacija s koje mogu započeti novu rundu pregovora sa Zapadom, Amerikom i Europom. Ukratko - Slovenija se čini idealnom. Slovenija je Zapad, ali slavenski, blizak, a ne tuđinski. Europa, no drukčija, zasebna, kao Švicarska ili Austrija, s tim što tu nitko ne hoda u kožnatim kratkim hlačama i sjeća se s nostalgijom tate koji se u sklopu SS-a borio na Istočnom frontu.

Upravo u Melanijinoj rodnoj Sevnici ima najviše masovnih, neobilježenih grobnica njemačkih i kvislinških vojnika te raznih izbjeglica i civila pobijenih poslije Drugog svjetskog rata. Bili su zle sreće da su se ovim putem povlačili na sjever prema Celju, pa su pali u ruke KNOJ-u i ostalim specijalistima zaduženim za eksterminaciju. U Sevnici i oko Sevnice su tri masovna grobišta s žrtvama o kojima se još ništa ne zna, a tri su do vrha napunjena njemačkim zarobljenicima, koji su strijeljani i zakopani bez obilježavanja, prema uputstvu koje je poslala Ozna. No, zanimljivo, Viktor Knavs nesumnjivo je njemačkog podrijetla. Pravo mu je prezime Knauss, rođen je 1947., a njegovi roditelji, Melanijini djed i baka, preživjeli su pokolj i nisu poslije rata deportirani kao svih ostalih gotovo pola milijuna sunarodnjaka. Melanijin otac se asimilirao, promijenio prezime i upisao u Komunističku partiju. Tako je Donald Trump, izvornog njemačkog obiteljskog prezimena Drumpf, našao nevjestu također germanskog podrijetla.

Donaldov otac bio je bruklinški slum-lord, kućevlasnik sirotinje. Sin se uzdigao i postao krupni real-estate devoloper, nekretninski poduzetnik, pa je na Manhattanu gradio nebodere od crnog stakla. Prvi je bio čuveni Vanderbiltov “Commodore” na stanici Grand Central, gdje je utemeljio svoj stil kič-luksuza za bogate skorojeviće. Takav ukus imao je i za žene - slično napucane djevojke, modeli i manekenke, koje su stigle s Istoka, radile na pojavi, te izgradile figuru, ali nikad nisu dobro savladale engleski…

U Sevnici se nalazi tvonica Lisca, jedna od najvećih industrija ženskog donjeg rublja u istočnoj Europi. Svake godine firma na sva plakatna mjesta u bivšoj Jugoslaviji plasira jumbo-afiše s reklamnom kampanjom koju nosi neka jako mlada cura u sićušnim prozirnim gaćicama i passent-grudnjaku. Formirana u tom ozračju, Melanija je odmah bila usmjerena na tegobni put foto-modela i celebrityja, pa je studij arhitekture u Ljubljani brzo zamijenila manekenskom karijerom u New Yorku, a zatim, istisnuvši Marlu Maples, koja je sama istisnula Ivanu Trump, postala družica krupnog momka s crvenim obrazima i žutom kosom, koji će nevjerojatnim slijedom događaja postati idući, 45. američki predsjednik. Toliko različit od prethodnika da je baba Vanga, bugarska vidovnjakinja, možda bila u pravu kad je prorokovala da će Obama biti zadnji američki predsjednik…