U Europi se pretežito stvara dojam prema kojem je ćudljivi američki predsjednik Donald Trump glavni krivac za raspad inače „odlične“ i „neizbježne“ zapadne klimatske agende, ali noviji klimatski scenariji, kao i skandal s povlačenjem najutjecajnije globalne klimatske studije o ekonomskim posljedicama, govore da znanstvenike ne treba uvijek uzimati zdravo za gotovo.
Mega-studija objavljena u jednom od najuglednijih znanstvenih časopisa, Nature, koja je tvrdila da bi globalni BDP do kraja stoljeća mogao pasti za 62 posto ako se emisije stakleničkih plinova ne smanje, pokazala se, sasvim znanstveno gledano, kao golema pogreška.
No informacija o katastrofalnom padu globalnog BDP-a do 2100. bila je toliko dramatična, te stoga politički popularna, da je studija ušla u govore političara, izvješća nevladinih organizacija, strateške dokumente klimatskih tijela te, što je najvažnije, u modele procjene rizika koje koriste središnje banke i regulatorne institucije.
U vrlo kratkom roku postala je jedan od najcitiranijih radova u klimatskoj ekonomici te je korištena kao argument za hitne, ambiciozne i skupe politike tranzicije, a ispalo je da se radi o svojevrsnom hohštapleraju trojice autora koji su, sasvim očigledno, iskoristili popularnost klimatskih inicijativa kako bi proizveli veću javnu dramu od objektivne.
Neprovjereni podaci
Središnji problem donedavno vrlo popularne studije jest ekstremna metodološka krhkost: ključni zaključci o padu globalnog BDP-a temeljili su se na neprovjerenim i pogrešno obrađenim podacima iz jedne zemlje — Uzbekistana — čije su neobične vrijednosti u razdoblju 1995.–1999. radikalno preuveličale ekonomske učinke klimatskih promjena. Model nije imao osnovne robusne provjere, poput “leave-one-country-out” testa, pa je jedna pogrešna serija mogla promijeniti globalni zaključak za cijelo stoljeće.
Uz to, studija je tretirala subnacionalne BDP podatke kao jednako pouzdane, iako su mnogi statistički nestabilni, te je ignorirala prostornu korelaciju među regijama, što je proizvelo lažno precizne koeficijente. Kombinacija krivih podataka, neadekvatne modelne specifikacije i izostanka temeljnih provjera znači da rad nije samo pogriješio u jednom detalju, nego se urušava kao kula od karata čim ga se blago optereti provjerom. Ispalo je da su površni znanstvenici napuhali procjenu pada globalnog BDP-a za, niti više niti manje, nego nestvarnih 39 postotnih poena, što je za znanstveni rad s ambicijom proricanja daleke budućnosti tragikomično bijedan – promašaj.
Milijuni ljudi su u bijegu. Uzrok? Klimatske promjene
Ne radi se o tome da se zapravo usamljeni autorski trojac — koji tvrdi da je uspješno prikupio, analizirao i modelirao utjecaj klimatskih promjena do 2100. (za što je realno potrebna vojska znanstvenika sa superračunalima) — poskliznuo na jednoj pogrešci. Postalo je jasno da pogreške u studiji nisu „lokalne“ ni ograničene, nego toliko duboke da mijenjaju samu strukturu rezultata: kada se ukloni Uzbekistan, model daje potpuno drugačiji zaključak, što dokazuje da je arhitektura studije neupotrebljiva. Uz to, ispravci bi zahtijevali novu validaciju stotina regionalnih serija, rekonstruiranje modela i ponovnu recenziju, što znači da “ispravak” nije izvediv, nego je nužno povlačenje.
Ozbiljne slabosti
Povlačenje nije rutinska akademska epizoda u uređivačkoj proceduri časopisa Nature, nego signal ozbiljnih strukturnih slabosti u načinu na koji se složeni modeli pretvaraju u javne politike. Sama činjenica da je sudbina cijelog modela ovisila o jednom ulaznom nizu otkriva dublji problem da se radi o političkoj poruci, a ne znanstvenoj studiji.
Izostanak šire javne rasprave o povlačenju ove studije posebno je zabrinjavajući jer su njezini nalazi postali dio arhitekture klimatskih javnih politika. Poseban problem predstavlja činjenica da su se na nalaze sporne studije, izravno ili kroz NGFS-ove scenarije, oslanjale ključne globalne institucije: Europska središnja banka (ECB), Bank of England, Banka za međunarodne namire (BIS), Međunarodni monetarni fond (IMF) i nadzorna tijela unutar Europskog sustava financijskog nadzora (ESFS). Sve su one koristile NGFS-ove modele klimatskog rizika koji su u svoje makroekonomske procjene ugrađivali ekstremne brojke iz ove studije.
U Australiji je pak Climate Change Authority (CCA) temeljem tih podataka predlagala ciljeve smanjenja emisija do 2035. godine. Čak je i Europska komisija u nekoliko strateških dokumenata o klimatskoj otpornosti koristila procjene ekonomske štete koje su se konceptualno naslanjale na istu literaturu. Time povlačenje studije ne pogađa samo akademsku zajednicu, nego i kredibilitet institucija koje oblikuju fiskalne, regulatorne i klimatske politike, otvarajući pitanje koliko je široko rasprostranjeno nekritičko preuzimanje modela čija se metodološka stabilnost zapravo nikada nije ozbiljno provjeravala.
Zemlja je dostigla prvu točku preokreta, ubrzo bi mogao uslijediti kolaps
Sramota, recimo to blago, politički popularne znanosti – one za koju nam lokalni „eksperti“ tvrde da joj moramo vjerovati jer smo u protivnom neinformirani, nazadni ili zlonamjerni – lijepo je, s ogromnim zakašnjenjem, opisana u Wall Street Journalu:
„U srpnju 2024. Nature je objavio ispravak u kojem navodi da su ‘redovi podataka bili pogrešno ispisani kao decimale, a ne kao postotni poeni‘. Drugi znanstvenici napisali su u komentaru za Nature (slično pismu uredniku) da studija ‘podcjenjuje nesigurnost… čime rezultati postaju statistički beznačajni kada se ispravno korigiraju‘. K tome su drugi znanstvenici u kolovozu primijetili u komentaru da ‘podatkovne anomalije koje potječu iz jedne zemlje u temeljnom skupu BDP podataka, Uzbekistanu, bitno iskrivljuju njihove predviđene učinke klimatskih promjena‘.
Prava šteta
Kada su podaci Uzbekistana uklonjeni i statistička nesigurnost ispravljena, rezultati više nisu bili ‘statistički viši od troškova ublažavanja u bilo kojem trenutku ovog stoljeća‘. Drugim riječima, ekonomska šteta od klimatskih promjena više nije nadmašivala troškove državnih intervencija kojima bi se pokušalo zaustaviti porast temperatura… Ako progresivci žele znati zašto toliko Amerikanaca ne vjeruje tvrdnjama o klimatskoj apokalipsi, razlog je taj što se toliki dio klimatske znanosti pokazao — nevjerojatnim.“
Povlačenje tragične klimatske studije ne znači da klimatski rizici ne postoje, nego da znanost u prijateljstvu s oficijelnom politikom nije imuna na pogreške; upravo suprotno. Najvažnija pouka nije da se klimatska politika treba napustiti, nego da mora biti zasnovana na robusnim, provjerljivim i transparentnim analizama te pametno, a ne autodestuktivno, uvezana s ekonomskim politikama.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....