POVIJESNA ODLUKA TALIJANSKOG VRHOVNOG SUDA 'Ako ste gladni i siromašni, iz dućana slobodno možete ukrasti malo hrane'

Nije kazneno djelo ako gladan ukrade malo hrane – presudio je talijanski Vrhovni kasacijski sud, poništivši tako presude drugostupanjskoga prizivnog suda u Genovi. U talijanskome pravnom sustavu presude Vrhovnoga kasacijskog suda vrijede kao presedan u tumačenju zakona, pa se niži sudovi kasnije moraju pridržavati tih kriterija.

Posrijedi je beskućnik, Roman Ostrjakov, 30-godišnjak ukrajinskog državljanstva, koji je u veljači 2012 u nekome genoveškom samoposluživanju došao na blagajnu platiti paket grisina, a u džep je sakrio komad sira i pakovanje hrenovki, ukupne vrijednosti 4,07 eura.

Dopustivo je pitati se: vrijedi li za takvu svotu pokretati sudski postupak koji prolazi kroz osnovni, pa prizivni, pa vrhovni sud, ne samo radi sudskog troška, nego i radi vremena koje se tu utroši, dok se ozbiljni kriminalni slučajevi vuku godinama i eventualno stignu do zastare, jer nema dovoljno sudskog osoblja? Vrijedi, smatraju pobornici sustava, jer je posrijedi princip: nijedno kazneno djelo nekažnjeno, pa odgovaraju retoričkim protupitanjem: čemu zakon ako ga ne primjenjujemo? I tako se loptica vraća zakonodavcu.

U Italiji nije rijedak slučaj da policajci, kad otkriju da je netko ukrao malo hrane zbog gladi, sami plate protuvrijednost, iz svog džepa (a u Italiji policijske plaće nisu nipošto visoke). Ali ako je kazneno djelo prijavljeno, ni policija, ni tužilaštvo, nemaju pravo odustati od gonjenja. Ono je u talijanskome pravnom sustavu obvezatno: samo sudac smije odbaciti optužni prijedlog, odnosno presuditi u korist optuženoga. Štoviše, ako tužilac smatra da nema mjesta daljnjem gonjenju, sudac može presuditi da ima. Sudac je samostalan i neprikosnoven, iznad njega je samo viši sud.

I tako je beskućnik Ostrjakov pred Osnovnim sudom Sudišta u Genovi osuđen na šest mjeseci zatvora (10,5 sati za svaki eurski cent), uvjetno na dvije godine, na globu od 160 eura i, naravno, na plaćanje sudskih troškova. Beskućnik nije imao novaca ni za kruh, naravno ni za globu, kamoli za žalbu. Žalio se, međutim, tužitelj, zahtijevajući blažu inkriminaciju i manju kaznu. U talijanskome pravosudnom sustavu i tužilac i sudac su magistrati (nema odvojenih karijera, tako da je dopustivo preći s tužilačkog na sudački posao i nazad, ali to nije čest slučaj). I jedan i drugi prvenstveno moraju težiti pravdi.

Tužiočev zadatak nije nadmudriti branitelja i dobiti parnicu, što košta da košta, nego prikupiti elemente za pravednu presudu. Tako je tužilac smatrao da je sudac pogriješio osudivši beskućnika za krađu. Tužilac je ocijenio da je posrijedi bio pokušaj krađe: neki kupac je upozorio čuvara i on je beskućnika zaustavio prije nego je izišao iz dućana i tako dovršio kazneno djelo krađe, pa da ga sljeduje samo 100 eura globe. S tim zahtjevom je izišao pred Prizivni sud – i izgubio. Prizivni je potvrdio presudu Osnovnog suda.

Ali se tužilac nije dao. I tako je, nakon četiri godine sudovanja za 4 eura – ali i za princip, koji je neprocjenjiv – Peti kazneni odsjek Vrhovnoga kasacijskog suda presudio da djelo nije kazneno. Naime, kažu, tužilac nije u pravu da je krađa pokušana. Ona je dovršena. Otegotna bi okolnost bila što je Ostrjakov već hvatan u krađi malih količina hrane. Međutim, obrazlaže sud, 'stanje u kojemu je optuženik i okolnosti u kojima je prisvojio robu pokazuju da je prisvojio to malo robe da bi zadovoljio hitnu i neutaživu potrebu za hranom, djelujući dakle u stanju nužnosti'. U talijanskome pravu primjenjuje se formula iz rimskog prava: ubi maior, minor cessat (u slobodnu prijevodu: pred jačim razlogom gasi se slabiji razlog).

A glad je refleks instinkta preživljavanja, ukrasti onoliko koliko je bitno da se preživi važniji je razlog od obrane privatnog vlasništva – upozorava Vrhovni kasacijski sud. Pa je stoga prihvatio optužni prijedlog Vrhovnog tužilaštva: da ta krađa nije kazneno djelo. Znači li to da sud smije, zbog valjanih socijalnih odnosno humanih razloga prekršiti zakon? Naravno da ne – talijanski zakon naime predviđa da stanje nužnosti može dokinuti kaznenost nekoga inače neprihvatljivog čina.