POTRESNA ISPOVIJEST MLADE MAJKE S djecom pobjegla od oca i muža jer su je mlatili, a onda u nesreći ostala bez obje noge...

Fatima Bakhshi ima tek 26 godina, a već je proživjela pravi pakao, strahote koje, kaže, ne bi poželjela ni najgoremu neprijatelju.

Iz rodnog Afganistana pobjegla je s majkom i dvoje djece od vlastita oca i supruga - dvojice muškaraca koji su joj trebali biti najveći oslonac u životu, ali od njih nije dobila ništa osim batina i psihičkog zlostavljanja.

Dok je bježala prema Europi, prenatrpani kamion, u kojemu su ih prevozili krijumčari ljudima, prevrnuo se. Majka joj je na mjestu ostala mrtva, a ona je u teškoj nesreći ostala bez obje noge.

- Već sam se bila oprostila sa životom, a onda sam čula svoju djecu - ona su mi dala snage da se borim, za njih, za sebe. Teško mi je gledati ih kako plaču za bakom i mole se da njihovoj mami opet narastu noge - kroz suze govori Bakhshi za The Guardian.

Tri mjeseca poslije stravične prometne nesreće Fatima, devetogodišnji Shoaib i četverogodišnji Ahmed, žive u gradiću Doljevcu kraj Niša na jugoistoku Srbije.

Obitelj je privremeno smještena u domu za starije i nemoćne, mjestu gdje se dolazi umrijeti, a ne započeti novi život. Ipak, Afganistanka za osoblje ustanove ima samo riječi hvale, ali zbog jezične barijere iz dana u dan se, kaže, osjeća sve usamljenije.

- Do prije nekoliko mjeseci vjerovala sam da će djeci i meni biti bolje, ali sad već gubim nadu - očajna je Bakhshi. Iako ima širu obitelj u Irskoj, ondje se ne može preseliti zbog tamošnjih zakonskih regulativa. Uskoro bi trebala otići i iz Srbije - kamo, ne zna, vjerojatno u neku treću, njoj potpuno nepoznatu zemlju u kojoj nema nikoga svoga.

Rođaci Zekria i Farooq, koji žive u Dublinu, rade sve što je u njihovoj moći ne bi li mladu majku što prije doveli k sebi sigurno.

- Poslije svih tragedija koje su je zadesile, Fatima mora biti okružena ljudima koji je vole. To je trenutačno najvažnije za njezino psihičko zdravlje - rekao je u telefonskom razgovoru rođak Zekria, inače liječnik u Irskoj.

Cijelim slučajem bavi se i UNHCR, ali nažalost, ne može napraviti ništa kad je riječ o Fatiminu preseljenju u Dublin.

Dok se birokratska zavrzlama ne riješi, sinovi Shoaib i Ahmed pripremaju se za školu - uče engleski i ćirilicu, a mama se nada će u skoroj budućnosti dobiti barem protetske noge kako bi si olakšala svakodnevicu.

Sinovi joj maštaju kako će jednoga dana postati policajci ili piloti, a sve što Fatima želi jest sigurnost za sebe i svoje dječake - jedino lijepo što joj je, kaže, ostalo od života.