Iran nakon sloma mornarice ima novi plan. Koristit će i taktiku ‘Shinyo kamikaza‘

Rat u Iranu donio je, uz klasičan “shock and awe” američkog ratnog zrakoplovstva, i nekolicinu zanimljivih događaja na pomorskom frontu.

Potapanje fregate IRIS Dena, kao jednog od četiri kapitalna broda iranske mornarice, predstavlja jednu od značajnih točaka ovog rata. To je prvi ratni brod potopljen torpedom iz podmornice američke ratne mornarice, USS Charlotte (SSN-766), još od Drugog svjetskog rata. Također je riječ o drugom brodu potopljenom nuklearnom podmornicom u ratu (prvi je bila argentinska krstarica ARA General Belgrano, koju je potopila britanska podmornica HMS Conqueror (S48) tijekom Falklandskog rata 1982.). Dena je ujedno i peti brod potopljen od strane bilo koje vrste podmornice u borbenim djelovanjima nakon Drugog svjetskog rata (prvi je bila indijska fregata INS Khukri, koju je potopila pakistanska podmornica PNS Hangor tijekom Indijsko‑pakistanskog rata 1971.).

Zbog činjenice da se brod u trenutku napada nalazio u neutralnim vodama Šri Lanke, na međunarodnoj vojno-pomorskoj vježbi pod vodstvom Indije, miljama udaljen od iranskih teritorijalnih voda i aktivnog ratišta, te zbog toga što je napadnut bez upozorenja, otvorena su pitanja o okolnostima i legitimitetu napada. Određene paralele iz ovog slučaja mogu se povući i s potapanjem argentinske krstarice ARA General Belgrano, u kojem je poginulo 323 mornara, gotovo polovica svih argentinskih gubitaka u tom sukobu. Taj je brod 2. svibnja 1982. potopila britanska nuklearna podmornica HMS Conqueror (S48), a događaj se često smatra najkontroverznijim činom Falklandskog rata.

IRIS Dena snimljena prije dvije godine, tijekom vojne vježbe Irana, Rusije i Kine u Omanskom zaljevu

-/Afp

I u slučaju Belgrana i u slučaju Dene temeljne kontroverze odnose se na pitanje je li napad bio legitiman ratni čin ili potencijalno nepotrebna eskalacija. Potapanje Belgrana izazvalo je polemike prvenstveno zato što je brod napadnut izvan britanske, 200 nautičkih milja široke Zone totalne isključenosti (TEZ). Kritičari su tvrdili da je napad bio nezakonit ili čak ratni zločin jer se brod tehnički nalazio izvan proglašene zone borbenih djelovanja i navodno je u tom trenutku plovio dalje od otoka. IRIS Dena također je napadnuta daleko od vlastitih teritorijalnih voda, više od 1000 nautičkih milja od iranske obale, na neutralnom području u blizini Šri Lanke.

Međunarodna energetska agencija: Stiže velika kriza, svi koji mogu neka rade od kuće!

Drugo važno pitanje odnosi se na razinu prijetnje i proporcionalnost napada. U slučaju ARA Belgrana postavljalo se pitanje može li brod projektiran još tijekom Drugog svjetskog rata, bez modernog protubrodskog naoružanja, predstavljati ozbiljnu prijetnju snažnoj britanskoj ratnoj mornarici. U slučaju Dene također se postavlja pitanje u kojoj je mjeri ta fregata mogla ugroziti američka plovila? U ovakvim slučajevima, iako možda ne predstavlja najčasniji oblik ratovanja, ovakav neobjavljen podmornički napad u pravilu se smatra proporcionalnim jer je usmjeren protiv ratnog broda, a ne protiv civila. Smrt članova posade, iako brojčano velika, u pravnom se smislu smatra dopuštenom kada je riječ o napadu na legitimni vojni cilj. U slučaju ARA Belgrana, argentinski admiral Enrique Molina Pico te preživjeli zapovjednik broda Hector Bonzo kasnije su u intervjuima i pismima iz 2003. i 2005. potvrdili da je riječ o ratnom činu, priznajući da je izgubljeni brod bio legitiman vojni cilj.

I ARA Belgrano i IRIS Dena bili su ratni brodovi koji su prema međunarodnom pravu predstavljali legitimne vojne ciljeve. U međunarodnom oružanom sukobu neprijateljski ratni brodovi smatraju se zakonitim vojnim ciljevima i mogu biti napadnuti bilo gdje izvan neutralnih teritorijalnih voda. Činjenica da se Dena vraćala s „miroljubive“ vojne vježbe nije promijenila njezin status borbenog plovila. Napad se dogodio u međunarodnim vodama, izvan teritorijalnog mora Šri Lanke (12 nautičkih milja), što ga prema klasičnim pravilima pomorskog ratovanja čini pravno dopuštenim. Zanimljiv detalj jest i potvrđena prisutnost državljana Australije tijekom operacije. Australski premijer Anthony Albanese potvrdio je prošli tjedan da su se na američkoj podmornici koja je potopila iranski brod nalazila tri pripadnika Kraljevske australske mornarice, što predstavlja dodatni međunarodni element u ovom događaju.

Hormuški tjesnac i Omanski zaljev, satelitska snimka

Afp/profimedia

Ipak, najdiskutabilniji aspekt potapanja fregate IRIS Dena odnosi se na činjenicu da američka podmornica USS Charlotte nije pokušala spasiti preživjele, zbog čega je Iran optužio Sjedinjene Američke Države za ratni zločin (slična, ako ne i ista situacija, bila je i s ARA Belgranom). Prema Drugoj ženevskoj konvenciji, točnije članku 18., strane u pomorskom sukobu dužne su potražiti i prikupiti brodolomce, ranjene i bolesne nakon borbenog djelovanja. Međutim, moderna pravna tumačenja i praksa država priznaju važnu iznimku u slučaju podmorničkog ratovanja. Budući da su podmornice vrlo ranjive kada izrone na površinu, pokušaj spašavanja preživjelih mogao bi ih izložiti značajnom riziku od napada. Zbog toga se od podmornica uglavnom ne očekuje da izrone ako bi time ugrozile vlastitu sigurnost. Umjesto toga, prihvaćena praksa jest da podmornica, ako je moguće, obavijesti nadležne službe o lokaciji preživjelih kako bi se spasilačka operacija mogla provesti na siguran način. U ovom slučaju, relativno brza reakcija mornarice Šri Lanke sugerira da je američka podmornica vjerojatno prenijela položaj broda službama za potragu i spašavanje, čime je omogućeno spašavanje preostalih preživjelih, iako sama nije sudjelovala u operaciji spašavanja.

Uz potpunu američko-izraelsku premoć nad iranskom mornaricom i uništenje velike većine njezina brodovlja, Iran se oslanja na još jednu kartu u svojim rukama, a to je miniranje obale i Hormuškog tjesnaca te, naposljetku, potpuna blokada i uporaba sile protiv narušitelja blokade. Što se tiče mina, u javnost dolaze izvješća da je Iran počeo postavljati mine u Hormuški tjesnac, strateški izuzetno važan pomorski koridor kroz koji prolazi velik dio izvoza nafte i ukapljenog plina iz zemalja Bliskog istoka. Za sada je riječ o tek nekoliko desetaka mina, no potencijalne posljedice mogle bi biti znatno šire. Mine su oružje idealno za asimetrično ratovanje. Čak i ako su konvencionalne vojne sposobnosti oslabljene, takve metode omogućuju nanošenje ozbiljne ekonomske i strateške štete protivniku.

Eksplozija tijekom vojne vježbe pripadnika IRGC-a i mornarice u Hormuškom tjesnacu, sninljena nekoliko dana prije početka američkog napada

Afp/profimedia

Iranski arsenal uključuje različite vrste pomorskih mina; od plutajućih do onih koje su pričvršćene za morsko dno i zadržavaju se na određenoj dubini, primjerice oko jednog metra ispod površine vode. Iako suvremene tehnologije omogućuju učinkovito provođenje operacija razminiranja, dok god se mine nalaze u vodi, civilni brodovi izbjegavat će samostalno prolaziti kroz tjesnac. Naftnim tankerima najvjerojatnije će biti potrebna pratnja ratnih brodova koji mogu pregledati rutu i osigurati sigurnost plovidbe. Ipak, ni takve mjere ne daju potpunu sigurnost. Tijekom Iransko‑iračkog rata 1980-ih godina američka mornarica već je pratila trgovačke brodove kroz Hormuški tjesnac. Tada je jedna američka fregata, USS Samuel B. Roberts, 1988. godine teško oštećena naletjevši na minu, što je dovelo do novog vala napetosti i dodatne krize u kojoj je sudjelovao Washington.

Počinje bitka za Hormuz

Međutim, danas, uz miniranje obale, imamo i dodatne elemente poput potpune blokade tjesnaca i fizičkog gađanja tankera od strane iranskih snaga, koji su doveli prvenstveno do energetskog i ekonomskog šoka na svjetskim burzama nafte i skoka cijene do preko 100 dolara po barelu. Posljedično, došlo je i do povijesne odluke o puštanju 400 milijuna barela nafte iz strateških zaliha zemalja članica Međunarodne agencije za energiju (IEA), što je najveće takvo oslobađanje nafte u povijesti. Došlo je i do uništenja više od desetak, te još više oštećenih, naftnih tankera raznih zemalja, bilo raketama ili gliserima natovarenim eksplozivom koje je poslala iranska mornarica.

Nije to nešto neviđeno, jer se sličan događaj odvijao tijekom 1980-ih godina, tijekom duljeg perioda Iransko‑iračkog rata, pod nazivom tzv. “Tankerski rat”, tijekom kojeg je stradao nemali broj brodova, čiji se broj mjerio u stotinama, među kojima je bilo i mnogo jugoslavenskih brodova s hrvatskim posadama koje su se našle pod iranskom ili unakrsnom iransko-iračkom vatrom. Prema posljednjim izvještajima, američka vojska započela je sustavno i temeljito uništavanje vojne infrastrukture na otočiću Harg, strateškom iranskom terminalu za izvoz nafte, pod osiguranjem Korpusa islamske revolucionarne garde (IRGC).

Osim očiglednog anuliranja iranske ratne mornarice od strane Amerike, u daljnjem razvoju događaja pomorskih bitaka i fronta možemo očekivati asimetrično djelovanje iranske mornarice, koja je izgubila veliku većinu svojeg klasičnog brodovlja. Ona će, uz obalne topničko‑raketne bitnice, grupama naoružanih motornih čamaca, tj. glisera (poput davnih japanskih Shinyo kamikaza čamaca ili ukrajinskih besposadnih plovila), vršiti prepadna djelovanja na Perzijski zaljev i svo brodovlje u njemu, nastojeći nanijeti ili vojne gubitke Americi i saveznicima ili ekonomske gubitke. Pritom će se oslanjati na protok vremena i nadu u rastuće nezadovoljstvo na Zapadu, i u javnosti i politici i ekonomiji, odugovlačenjem rata.

Viktor Trumbetaš diplomirao je vojnu povijest i međunarodne odnose te magistrirao sigurnosne studije na Sveučilištu Lancaster u Velikoj Britaniji. Uz međunarodno iskustvo i znanje nekoliko stranih jezika, bavi se analizama geopolitičke i vojne tematike.