- Kad je Jarni pucao, Köpke nije vidio loptu - bile su prve riječi njemačkog kancelara Helmuta Kohla koje je nakon prvog poluvremena u loži stadiona u Lyonu uputio hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu. Tog 4. srpnja 1998. godine bio je to posljednji susret dvojice državnika, Kohl je ubrzo izgubio izbore u Njemačkoj, a Franjo Tuđman je umro. Posljednjem razgovoru Kohla i Tuđmana svjedočio je Miro Kovač, koji je tada bio zaposlen u Uredu predsjednika Republike i bio koristan kao spontani “jezični posrednik”. Kasnije je kao veleposlanik u Njemačkoj imao vrlo dobre odnose s Kohlom, a organizirao je i privatnu večeru s bivšim kancelarom koji je u to vrijeme već bio u kolicima zbog bolesti. Dr. Kovač je kao predsjednik saborskog Odbora za vanjske poslove i donedavni ministar vanjskih poslova u subotu u Strasbourgu prisustvovao europskoj komemoraciji za velikog Europljanina, Helmuta Kohla, čovjeka koji je ujedinio Njemačku, udario temelje ujedinjene Europe i grčevito se zauzeo za to da Hrvatska bude međunarodno priznata.
U Lyonu, prije devetnaest godina, igrali su Hrvatska i Njemačka u četvrtfinalu svjetskog prvenstva, a među uzvanicima na stadionu bili su najviši predstavnici dviju zemalja. Njemačka je bila favorit i mnogi su očekivali da će u polufinalu igrati s Francuzima. Tuđman kao veliki ljubitelj nogometa nikako nije želio propustiti utakmicu, koja je bila i veliki sportski spektakl. Hrvati su u Francuskoj uživali popularnost, posebno pošto je legendarni Ćiro Blažević stavio na glavu kapu francuskog policajca nakon što je banda njemačkih huligana napala francuskog policajca Daniela Nivela. Bilo je to i burno vrijeme za europsku politiku. Početkom lipnja te 1998. godine formirana je Europska središnja banka, što je Kohl bio zagovarao, u Britaniji je godinu prije na vlast bio došao Tony Blair, a u Njemačkoj je bilo u zraku da će otac njemačkog jedinstva Helmut Kohl izgubiti vlast, usprkos naporima da ostvari projekt ujedinjene Europe.
Ljubazno su se pozdravili
Tuđman je usprkos bolesti bio u odličnoj kondiciji, žustar i koncentriran kao obično.
- U predsjednikovoj pratnji bili su Hrvoje Šarinić, Ivo Sanader, Ivić Pašalić i drugi hrvatski dužnosnici. Doputovali su u Lyon na sam dan utakmice i nakon kratkog predaha uputili se na stadion. Tamo je već bilo njemačko izaslanstvo koje je vodio Kohl. Pred početak susreta ljubazno su se Tuđman i njemački kancelar pozdravili i svatko je zauzeo svoje mjesto u loži - prisjeća se Kovač.
Na stadionu je bila posebna atmosfera, a stjecao se dojam da su mnogi Francuzi navijali za Hrvatsku. Ćirin doprinos tu je svakako bio važan, jer je pokazao ljudskost u reakciji za nesretnog francuskog policajca koji je u sukobu s njemačkim huliganima izgubio oko i bio u komi. Kovač se sjeća da mu je kolega s pariškog fakulteta pričao o svom prijatelju, sportskom novinaru, koji dobio je zadatak pratiti događaje u hrvatskom kampu i bio je pomalo razočaran što izbor nije pao na neku drugu, ‘veliku’ reprezentaciju. Ali kad se suočio s hrvatskim nogometašima koji su bili vrlo simpatični i pristupačni, komentirao je da je izbor bio pun pogodak. Reagirali su tako i Francuzi, redom pohvaljujući naše nogometaše zbog sportskog ponašanja, ali i simpatičnosti.
Napetost je vladala u svečanoj loži u Lyonu. Tuđman je znao da treba iskoristiti nekoliko minuta i za ozbiljne političke razgovore s Kohlom, čovjekom koji je dao nevjerojatan doprinos za hrvatsko priznanje. Prema mnogima, da nije bilo Kohla i podrške Vatikana i pape Ivana Pavla II., teško da bi Slovenija i Hrvatska krenule na put osamostaljenja. Kancelar je jednostavno natjerao Europu da prizna Hrvatsku, što su mu mnogi zamjerili.
U uvodu razgovora u svečanoj stadionskoj loži s Tuđmanom Kohl je rezimirao sve što je tada bilo najzanimljivije u Europi, prije svega činjenicu da će euro biti zajednička valuta zemalja članica Europske unije, da je postignuta monetarna unija. Bio je zadovoljan i pojavom mladog, proeuropskog Tonyja Blaira koji je davao nadu da će Njemačka i Francuska lakše naći zajednički jezik s Britanijom. Helmut Kohl je smatrao da je najvažnije da je Hrvatska priznata i da je sve dalje na njoj.
Predsjednik Tuđman, naravno, pripremio se za taj razgovor. Bilo je to vrijeme kad je Hrvatska još bila na staklenim nogama i svaka daljnja podrška Njemačke vrlo važna. Mnogi koji nisu podržavali europski put Hrvatske stavljali su joj pod nos prošlost, isticali da se navodno ne poštuju prava Srba.
- Samo nastavite voditi pametnu politiku, a moj vam je prijedlog da se ne miješate u stanje na Kosovu - kazao je Kohl u razgovoru koji su vodili u svečanoj loži između dvaju poluvremena. Njegova mantra, kad je riječ o Hrvatskoj, bila je u tom trenutku da treba djelima potvrditi značaj osamostaljenja, unatoč teškoćama koje su se već osjećale na hrvatskom putu u punopravno članstvo u EU. Tuđman se s pravom pribojavao regionalnog pristupa, jer su mnogi željeli zakočiti Hrvatsku tezom da sve zemlje regije trebaju zajedno ući u Europu, a prije svega Hrvatska i Srbija u paketu.
- Taj razgovor u loži bio je vrlo konstruktivan i u kratko vrijeme dvojica državnika razmijenila su stajališta i o stanju u Europi, ali i o svemu što je tada mučilo Hrvatsku. Tuđman je vrlo koncizno kancelaru iznio stajalište Hrvatske, s kojim se Kohl složio - prisjeća se Miro Kovač.
- Samo radite pametno dalje - rekao je kancelar.
Bilo je to vrijeme kada se već u zraku osjećalo da se Kohlovoj vladavini u Njemačkoj bliži kraj. Njemački političar rođen 1930. godine u Ludwigshafenu, kao treće dijete poštanskog činovnika, na dužnosti kancelara bio je punih šesnaest godina. Za vrijeme njegova mandata srušen je Berlinski zid, a sam Kohl bio je rušio prije toga, kao mlad čovjek ispunjen idealizmom, stupove na njemačko-francuskoj granici, smatrajući da je budućnost Starog kontinenta u ujedinjenju i zaboravu ratnih tragedija. Ali, cijena njemačkog ujedinjenja nije bila mala, Nijemci su to osjetili na vlastitom standardu. Nakon šesnaest godina vladanja Kohlova popularnost je padala. Kasnije, nakon njegove vladavine, došlo je do saznanja o neprijavljenim donacijama CDU, kojim je 25 godina predsjedavao. Kohl nikada nije htio otkriti imena donatora, bio se zakleo u svoju čast. George Bush stariji opisao je Kohla kao “najvećeg europskog lidera”, a njegova učenica, Angela Merkel, koju je zvao “djevojčicom”, tada još nije pokazivala ambiciju doći na njegovo mjesto.
Hrvatska na staklenim nogama
Kohl je bio ponosan što je podržao Hrvatsku, bio je uvjeren da je to bila pravedna i ispravna odluka.
- Mnogi su mi to zamjerili, ali dobro je da sam podržao hrvatsko osamostaljenje.
Imali su već mnoge susrete, a Tuđman se posebno sjećao dana kada je proglašena samostalnost i kada je poručio hrvatskim građanima “stvorili smo međunarodno priznatu Hrvatsku. Slavimo, a onda zasučimo rukave na izgradnji nove demokratske države”.
Dok se čekao početak drugog poluvremena utakmice Hrvatske i Njemačke, uz Jarnijev pogodak o kojem je njemački kancelar mislio da je neobranjiv i da njemački golman Andreas Köpke nije mogao učiniti ništa, dvojica državnika ekspresno su razmjenjivali mišljenje. Kohl je bio presretan što je ujedinjenje Europe išlo dobrim smjerom. Bila je to njegova životna želja. Strašnu prošlost i najgori rat u povijesti trebalo je zaboraviti, a Nijemci su preuzeli s Francuzima vodeću ulogu kako bi ujedinili Europu. Trebalo je mnogo hrabrosti i od Adenauera i od Kohla, trebalo je hrabrosti da Willy Brandt klekne i zamoli za oprost. Trebalo je državničke mudrosti i veličine da Angela Merkel bude uvijek na mjestima gdje se iskazuje počast borbi protiv fašizma i nacizma, toj tekovini na kojoj počiva moderna Europa, koliko god to danas u Hrvatskoj mnogi zaboravljaju.
Franjo Tuđman u vrijeme tog posljednjeg susreta s Helmutom Kohlom već je bio ozbiljno bolestan. Kovač se prisjeća da se to izvana nije vidjelo, dobro je izgledao i držao se. Bio je to onaj energični Tuđman koji zna što hoće, a razgovor s Kohlom protekao je vrlo ugodno. Obojica su, međutim, sigurno ipak bili svjesni da njihovo vrijeme odlazi i da dolaze neki drugi ljudi. Ali, bili su i zadovoljni što su odradili svoj dio posla, s time da je Tuđman neobično cijenio angažman Njemačke i samog Kohla. S druge stane, kancelar je u Tuđmanu vidio čovjeka kojem može vjerovati i s kojim može otvoreno razgovarati.
Obojica su, bez obzira što su bili na utakmici, bili u odijelima, bez imalo sportskog ‘štiha’. Dr. Kovač kaže da je Tuđman nakon tog susreta bio vrlo zadovoljan svime što je čuo od Kohla. Na samom početku utakmice, kada je hrvatsko izaslanstvo dolazilo u ložu, već se osjetio poseban fluid između dvojice državnika.
Kohl je potpisivao dresove koje su mu navijači davali ispod svečane lože i krajnje srdačno je pozdravio Tuđmana. Prijateljstvo prema Hrvatskoj pokazivali su i svi drugi koji su bili s Kohlom, ali nogomet je bio nogomet. Tu se više nije gledalo na prijateljstva i Nijemcima je bilo jako stalo da pobijede Hrvatsku. Mnogi su tu utakmicu gledali i u političkom ogledalu, jer je postojalo mišljenje da je Hrvatska “njemački satelit”, pa čak se posprdno govorilo i “vazal”, što hrvatski političari, a pogotovo Tuđman, nisu nikako htjeli prihvatiti. Za Hrvatsku je u Europi postojala simpatija, ali i distanca, a nogometni susret bio je prilika da dvije zemlje odmjere snagu u najpopularnijem sportu. Njemačka je i u nogometu bila velesila sa šest milijuna registriranih igrača, a Hrvatska je plijenila pozornost zbog nevjerojatnog talenta te nogometne generacije.
I na kraju pobijedila veliku Njemačku s 3:0. Bio je to šok za Kohlovu pratnju. Odmah kad je utakmica završila, svi su se “razbježali” i u loži je ostao jedino kancelar. Prišao je Franji Tuđmanu i čestitao mu na pobjedi Hrvatske. Jedino Helmut Kohl! Razmijenili su tom prilikom još nekoliko rečenica, rukovali se i otišli. Tako je protekao njihov posljednji susret.
Tuđman je bio zadovoljan
Deset godina kasnije Miro Kovač, kao hrvatski veleposlanik u Berlinu, susreo se s Friedrichom Bohlom, koji je u vrijeme utakmice s Njemačkom bio šef ureda kancelara Kohla, u ministarskom rangu. “Gospodine Bohl, mi se poznajemo”, rekao je Kovač, predstavljajući se kao novi hrvatski veleposlanik. “Zaista, ne sjećam se”, priznao je Bohl, dok mu je Kovač objašnjavao da su se vidjeli na utakmici u Lyonu. “Uf, zar nemate neko ljepše sjećanje”, kazao je u šali bivši šef ureda Helmuta Kohla. Za Nijemce je ta izgubljena utakmica koja je Hrvatsku odvela u polufinale s Francuskom bila potop, nacionalna tragedija, šok. Tuđman je kasnije otputovao i u Pariz na utakmicu s Francuzima koju smo nesretno i nespretno izgubili, a Kovač je ponovo sudjelovao u razgovoru koji je hrvatski predsjednik vodio sa Jacquesom Chiracom.
I kao veleposlanik u Njemačkoj, u osjetljivo vrijeme kad je Hrvatska završavala pregovore, dr. Miro Kovač je održavao kontakte s Kohlom. Organizirao je privatnu večeru na kojoj su bile i supruge i bila je to prilika da se njemački kancelar sjeti dramatičnih dana u priznavanju Hrvatske.
- Komemoracija u Strasbourgu bila je dan prije, a upravo na taj dan, 1. srpnja 2013., imao sam večeru s bivšim kancelarom. Čestitao mi je na ulasku u Europsku uniju i ponovio: Sada je sve dalje u vašim rukama - kaže Kovač. I tom prigodom Kohl je rekao da je zadovoljan što je uspio projekt ulaska Hrvatske u europsku obitelj.
- Imate još puno posla, ali na dobrom ste putu. Mnogi su mi zamjerali što sam preuranjeno inzistirao da Hrvatska ostvari samostalnost, ali se pokazalo da je to bilo ispravno - kazao je na večeri bivši njemački kancelar, od kojeg su se u Strasbourgu, među ostalima, oprostili i Antonio Tajani, Donald Tusk, Felipe González, Bill Clinton, Dmitrij Medvedev, Angela Merkel, Emmanuel Macron...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....