Neobična jedna stvar dogodila se u Philadelphiji ovaj tjedan. Naime, Philadelphia Weekly, jedan od najpropulzivnijih lijevo orijentiranih magazina u gradu od dva milijuna ljudi, servirao je svojim čitateljima neugodno iznenađenje - u podužem komentaru, koji potpisuje čitava redakcija, najavljen je drastičan zaokret u političkom smjeru. Magazin koji je na lokalnoj novinarskoj sceni bio poznat i rado čitan po raznovrsnim temama iz spektra ljevičarskih interesnih sfera odlučio je postati - konzervativan.
Fokus tema, opiniona, vijesti i reportaža naprosto će prebaciti iz čvrstog zagrljaja grlenih ljevičarskih dizača poreza u nešto opuštenije, laissez faire krilo protrumpovski orijentiranih čitatelja. Valja reći da se u vlasničkoj strukturi magazina nije promijenilo apsolutno ništa - dapače, redakcija će ostati na okupu, a vlasnik Dan McDonough i dalje će biti jedini izdavač lista. Zašto se onda jedan alternativni magazin odlučio na ovako značajan zaokret u uredničkoj politici? Praktički, bez presedana.
"Alternativa u Philadelphiji danas više nije ono što je bila", pišu u svom uvodniku. "Želimo odražavati tu promjenu i dalje biti za one koji su bez glasa. U Philadelphiji se nešto dogodilo - alternativa je postala mainstream... Alternativni glasovi [ljevice] s kojima razgovaramo danas, nisu alternativa - ti su ljudi na vlasti. Čiji se glas danas ignorira? Tko je 'alternativa' u Phillyju 2020. godine? Konzervativci."
Dan McDonough, vlasnik, ovaj je tjedan dao obilje intervjua i ne zvuči kao da je kopernikanskim obratom prvenstveno mislio unovčiti nekoliko trikova iz marketinškog "playbooka". Dapače, poziva pretplatnike na otvorenu debatu.
I pod rizikom da se upadne u ljepljivu zamku uvijek nezgodne patetike i usiljenosti, bilo bi poprilično bedasto ne cijeniti ovaj kuraž i smjelost dotične redakcije, urednika i vlasnika da se samo tako "presvuku" u neprijateljske boje pa u vremenima kada i nebo prijeti da se sruči glavu - napuste utabane staze, čvrsto tlo i zajamčeni prihod i to zaradi čega? Obespravljenih, utišanih ideoloških protivnika?
Medijska presvlačenja
Očekuje se da će Philadelphia Weekly svoju političku tranziciju izvršiti do kraja 2020. godine - postajući prvi veliki urbani tjednik u zemlji koji će se odvažiti na takvu promjenu. Ako se promjena pokaže uspješnom, kaže McDonough "možda će i drugi učiniti nešto slično".
I nije da bi takav val eventualnih "medijskih presvlačenja" bio nepoželjan. Teško je ostati smrknut i ozbiljan i tvrditi, recimo, da medijska scena na nacionalnoj razini, SAD-u, u Zapadnoj Europi i zemljicama koje se tamo guraju, u cijelosti ne pripada lijevoj političkoj opciji. S nekim sitnim iznimkama zbog kojih se ponajviše dobiva kozmetička primisao da je medijski pluralizam i dalje nesahranjena žila novinarstva.
Prilikom predsjedničke kampanje u SAD-u 2016. godine od 348 dnevnih listova u SAD-u, samo je jedan vodio izričitu kampanju protiv Hillary Clinton, a ne opredjeljujući ni za jednog drugog nominiranog kandidata. Prilikom predsjedničke kampanje 2012. godine, koja je bila bitno manje polariziranija nego ona četiri godine poslije - republikanskog kandidata Johna McCaina podržao je tek dnevni list The San Francisco Examiner, pa El Paso Times, Winston Salem Journal te najzad, "veliki" Lincoln Journal Star s tiražicom od negdje 60-ak tisuća primjeraka. Samo nizanje ovih "štamparija" zvuči nepokolebljivo groteskno uz medijske mastodonte poput New York Timesa, Washington Posta, Chicago Tribunea, Los Angeles Timesa, itd., sve redom važnih kotačića u tadašnjoj Obaminoj lobističkoj mašineriji.
No, ovakav je medijski reljef i prezasićenost od pretežito ljevičarskih političkih savjeta doveo do toga da je, zbog nužne prirodne ravnoteže, ljevica počela gubiti naklonost kontrakulture i supkultura. Philadelphia Weekly, alternativni ljevičarski magazin, prepoznao je, čini se, ispravan paradoks, da "alternativa" - štogod odlučili staviti pod taj kišobran - ne može paralelno egzistirati i kao kulturni mainstream.
Stasala je, čini se, jedna čitava generacija koja nema nikakva sentimentalna sjećanja na prijašnju političku ravnotežu kada je kontrakultura, od Hesseovih hipija, punkera pa nadalje bila isključivo "lijeva stvar". Ustvari, sve što je ta generacija iskusila jest potpuna dominacija ljevice - na sveučilištima, u medijima, glazbi i filmu - te konačno, njena apsolutna netolerancija prema političkim neistomišljenicima, novi puritanski jezik lišen uvreda i sveobuhvatne "cancel culture" pogrome. Naprosto, "alternativa" je dobila novo državljanstvo, konzervativizam je novi punk.