Prateći zbivanja na hrvatskoj političkoj sceni, koja se nalazi u završnici predizborne kampanje, neupućen bi promatrač pomislio da se nalazimo negdje u doba globalnog “zlatnog doba” jer je najveći problem dolazak stranih radnika u Hrvatsku i izbor Glavnog državnog odvjetnika.
U subotu Oleksandr Sirski, zapovjednik ukrajinskih snaga poručuje da se situacija na istočnom frontu znatno pogoršala posljednjih dana, a u noći sa subote na nedjelju Islamska Republika Iran zasula je Izrael, koji se obranio, besposadnim letjelicama i projektilima. Hrvatske političke lidere i njihove adlatuse sve to ne zanima ni najmanje. Naša olitička zajednica živi u mjehuriću ili roni u rijekama pravde pa do njih ne dopiru vanjski utjecaji.
Rat u Ukrajini izravno utječe na Hrvatsku redefinirajući sigurnosnu situaciju u Europi koja se reflektira u našem istočnom susjedstvu i Mađarskoj dok kriza na Bliskom istoku prijeti rastom cijena nafte što će utjecati na inflaciju. Da, inflacija. Pratim, ne potpuno pozorno, ali pratim poruke političara stranaka koje će ući u Sabor. Inflacija se ne spominje. Inflacija je i dalje ključna tema u EU i SAD, svi su zabrinuti jer pokazuje da je “ljepljiva” ili tvrdoglava, ona temeljna koja ne pada, u Hrvatskoj je iznad 4% i nitko nema ništa reći o tome.
Za sve su krivi stranci, zvuči poznato?
Ali će zato DP i Most grmjeti protiv stranaca koji dolaze raditi, prijetiti kvotama tako dugo dok im građevinski i turistički sektor ne kaže da se saberu jer bez stranih radnika mogu zatvoriti vrata. Osobito mi je draga najava Mosta da će se fokusirati na Hrvate iz dijaspore koji bi trebali doći u Hrvatsku i popuniti praznine na tržištu rada. Sve trče, iz Italije, SAD-a, Australije, Argentine.
Nitko od njih našao shodnim reći nešto o dogovorenom Paktu o migracijama i azilu iako i dalje DP i Most blebeću, lupetaju pače o razmještanju vojske na granicu. Oglasio se Predsjednik Republike Zoran Milanović koji je ne trepnuvši rekao da dokument nije pročitao, ali ima stav, sve to bez veze, propast će, glupo. Iako nije pročitao tekst. Razumijem, dugo je to dokument, zahtjevan.
Nikola Grmoja priča o dva roda koje će uvesti kad dođe na vlast kao da je nametnuto da ih postoji više - postoji, u jeziku, hrvatskom, ali tko će se sada baviti i jezikom. Mario Radić iz DP-a priča kako će deratificirati Istanbulsku konvenciju kao da je taj potez jednak kidanju ulaznice za kino, kupiš pa baciš i nikome ništa. Trebalo bi znati nešto o međunarodnim ugovorima, kako se ratificiraju, koje su obveze članica UN, Vijeća Europe, ista poruka i onima koji bi ukidali Vatikanske ugovore: trebaju sadržajnu promjenu, ali to je ozbiljan diplomatski proces. K vragu i ti detalji, poznavanje procedura, kad dođemo na vlast nećemo se na to obazirati. Neće to baš tako ići. Korak dalje je, po običaju, otišao Predsjednik Republike koji je izgadio Istanbulsku konvenciju dodajući da je nije ratificirao jer je - zaboravio i nije važna: da, sam dokument neće učiniti da nestane zlostavljanje žena, ali je za žene bolje da postoji nego da ga nema. Priča on to iako Konvenciju snažno podražavaju zemlje s najvišom razinom zaštite prava žena i svih ranjivih skupina na svijetu, ali kakve to veze ima kad njega nitko nije konzultirao o sadržaju. Konačno, njegov izričaj, kad je riječ o ženama, vapi za uvođenjem kazni zbog nepoštivanja odredaba Konvencije. Interesantno je da, kako su ga nazvali novinari, “ženski bedem ljubavi” prema Milanoviću, primarno iz SDP-a, nije ni slovo prozborio kad je najgorim riječima vrijeđao bivšu predsjednicu Ustavnog suda. Većina pripadnica “Zokijevog bedema ljubavi” u Saboru i izvan se grčevito borilo da se Istanbulska konvencija ratificira. Kad su protiv nje bili dijelovi HDZ-a napadale su ih oštrim riječima, kad je “njihov Zoki” degradira to im je prihvatljivo. Arsen Bauk u novom broju Globusa kaže da između SDP-a i Milanovića nema razlika: dakle, SDP je protiv migranata, protiv Istanbulske konvencije, za suradnju s DP-om … Njemačke ili danske socijaldemokratkinje to ne bi dopustile. Da, želim si u Hrvatskoj njemačku ili nizozemsku socijaldemokratsku stranku. I desni centar također.
Dosta američkog naređivanja!
Vrište s desnice, potaknuti Milanovićem, da kad dođu na vlast neće slušati naredbe iz SAD-a i Bruxellesa - u tom smjeru teku i rijeke pravde, očito. U Washingtonu su se već zabrinuli. Mene interesira, jer nikako da kažu, koje to naredbe iz SAD-a? Ona o glasanju u korist Izraela u Općoj skupštini UN-a? Nije li desnica uz Izrael, što ne veseli Židove? Ili o potrebi jačanja obrambenih kapaciteta, podizanju potrošnje za obranu na 2% BDP-a? To je obveza koju smo preuzeli kao članica NATO i važna je za našu sigurnost. Stvarno bih volio vidjeti Grmoju, Radića ili Benčić kako idu na sastanak u Bruxelles i ondje lupaju šakom o stol i viču NE. Milanović je tu prigodu imao i nikad je nije iskoristio, ako dođe na vlast opet neće. Treba znati da je Njemačka naš veliki trgovinski partner, ali da je hrvatski udio u njemačkoj ili talijanskoj razmjeni na razini statističke pogreške. Na tom se temelju utvrđuje politika, kao i na svijesti da će hrvatski BDP do kraja desetljeća imati sigurno rast 1% jer toliko mu donose kohezijski fondovi EU. Fondovi nisu bezuvjetni.
Možemo! nas je ostavio bez ikakve ideje što bi oni napravili na državnoj razini, a HDZ je, dobro je to opisao Nino Đula u Jutarnjem, ostao pri propovjedničkom ponavljaju istih teza koje je do iznemoglosti ponavljao i prije izbora. Osim Olega Butkovića, dakako. I kravice.
Javnost je snažno kroatocentrična, i u drugim je zemljama, ali ondje je svjesna da svijet ne počinje i ne završava na granicama njihove župe ili općine.
Izborna je kampanja pokazala, u izričaju, zanemarujući Milanovića, ispraznost hrvatskih političkih stranaka, nedostatak ideja, nepovezanost s trendovima u regiji - mislim na Srednju i Istočnu Europu - nerazumijevanje procesa na razini EU i NATO, zazor od suočavanja s ekonomskim izazovima - nismo čuli ni riječi o povećanju stope zaposlenosti, produktivnosti, ali jesmo o napadu na “strane korporacije” što je paradigma populizma koju na kraju nitko ne provede. Umjetna inteligencija, koga za to briga iako je riječ o pojavi povijesnih reperkusija poput tiskarskog ili parnog stroja. Važnije je što Penavin sin više ne vozi bicikl jer su ga izgurali stranci što vjerojatno nije potpuna istina.
Tako vidim sjaj i bijedu hrvatske politike. Sjaj je tu samo ukrasa radi jer ga u našoj politici nema, to je bijeda par excellence, bijeda ideja, vizija, misija, misli, svijesti, sumrak razuma. A češki je predsjednik genijalni Petr Pavel, Španjolsku vodi Pedro Sánchez i pada im inflacija, a njemačku vanjsku politiku vodi Annalena Baerbock iz Zelenih. Mijenjam cijelu hrvatsku političku postavu vodećih stranaka za njih troje.