TRAGEDIJA U ALPAMA

POGLED U MRAČNI UM MASOVNOG UBOJICE Što ga je pretvorilo u kamikazu?

Dok je sam, zaključan u kokpitu, sjedio za komandama Airbusa, nije prozborio ni riječ
 AFP

Andreas Lubitz ni riječi nije prozborio, nije dao nikakvu naznaku onoga što mu se u trenucima dok je obarao Germanwingsow Airbus rojilo po glavi, započinje velika priča i analiza uglednog Daily Telegrapha o kopilotu koji je odgovoran za tragediju u francuskim Alpama koja je zgranula svijet.

Sjedio je za komandama zrakoplova na letu 9525, posegnuo za središnjom konzolom i lijevom rukom pritisnuo gumb kojim je pilota ostavio blokiranog izvan kokpita. Zatim se nagnuo prema naprijed i resetirao visinu letjelice, utipkao je visinu od 100 stopa, najmanju moguću. Avion je još bio na autopilotu pa je Lubitz samo sjeo, naslonio se i više nije učinio doslovni ništa.

Možda je zaklopio oči ili bacio pogled kroz prozor dok je Airbus 320 jurio prema planini brzinom od gotovo 900 kilometara na sat, nakon čega su svi u letjelici zajedno s njim izgubili život. Svih osam minuta tijekom kojih je avion ponirao, dok je uspaničeni kapetan očajnički pokušavao provaliti u kokpit, Lubitz je ostao smiren i nimalo dirnut situacijom.

Sve što se od Lubitza na snimci iz crne kutije može čuti je njegovo sasvim uobičajeno disanje. Ni riječi objašnjenja ubojitog slijeda događaja koji je pokrenuo nije dao. Samo je nježno disao, sve dok i taj zvuk nisu utišali udarci sjekire u vrata kokpita, kojom je mahnito vitlao kapetan Patrick Sonderheimer u nastojanju da preuzme kontrolu, te krici putnika koje se može čuti na samom kraju snimke, u trenutku kada su spoznali vlastitu sudbinu.

U avionu koji je poletio iz Barcelone prema Düsseldorfu bila su 144 putnika i šestero članova posade, uključujući Lubitza. Među njima je bilo i jedno novorođenče te 16 njemačkih školaraca i dvije njihove učiteljice. Vraćali su se iz Španjolske kući s jednotjedne razmjene. Gradonačelnik Haltern am Seea, u kojemu su školarci živjeli, njihovu je pogibiju opisao kao 'najmračniji dan u povijesti našeg grada'.

Što ga je iz perspektivnog pilota pretvorilo u masovnog ubojicu?

Posmrtni ostaci Andreasa Lubitza porazbacani su po planini u koju se zabio, zajedno s ostacima svih njegovih žrtava. Što ga je pretvorilo iz uspješnog i perspektivnog pilota u masovnog ubojicu u dobi od samo 27 godina predmet je nekoliko istraga u barem dvije države.

Iz više je izvora zasad poznato da je Lubitz patio od depresije i iscrpljenosti te da se liječio od zasad nepoznate bolesti zbog koje kobnoga dana nije ni smio ući u avion. Prema svemu sudeći, radilo se o slomljenu čovjeku. Jedna njegova bivša djevojka tvrdi da je postao prilično prevrtljiv te da je izgovarao grandiozne rečenice obećavajući da će učiniti nešto što će promijeniti cijeli sustav i zbog čega će svi doznati za njega i pamtiti njegovo ime.

Početna točka za istražitelje bit će njegov rodni grad Montabaur, na pola puta između Kölna i Frankfurta. Njegov otac Günter (54) i majka Ursula trebali su u subotu poslijepodne razgovarati s njemačkim istražiteljima. Oboje su bili u Francuskoj s drugom tugujućom rodbinom, no jedino su oni na mjestu tragedije doznali da je njihov sin označen ubojicom.

Lubitz je s roditeljima živio u imućnom predgrađu Montabaura, u kući vrijednoj pola milijuna eura. Njegov je otac dobrostojeći poduzetnik, a majka učiteljica klavira koja u lokalnoj crkvi svira orgulje. Osim Andreasa, rodio im se još jedan mlađi sin. 'Bio je dobar dečko iz dobre obitelji', opisala je Andreasa majka jednog njegovog školskog kolege.

Od najmlađe je dobi bio opsjednut letenjem. 'Bio je istinski fanatik', rekao je jedan njegov prijatelj. 'Njegova je soba bila oblijepljena slikama aviona, Lufthansin je logotip bio posvuda. Slike starih aviona, novih aviona, velikih aviona - posvuda ste mogli vidjeti nešto iz avijacije, čak i iznad njegova kreveta', govori prijatelj.

'Odmalena je sanjao o letenju'

Kada je navršio 14 godina života, Lubitz se učlanio u lokalni letački klub Luftorts Club Westerwald, koji se nalazio u relativnoj blizini njegova doma. Nakon godinu dana treninga, mogao je sam upravljati zmajem. 'Odmalena je sanjao o letenju. Kada je išao na obuku za stjecanje pilotske dozvole za upravljanje avionima poput Airbusa bio je jako ponosan i sretan', kaže šef letačkog kluba Klaus Radker.

Lubitz se prijavio za posao u Lufthansi, njemačkom nacionalnom avioprijevozniku koji u vlasništvu ima i niskotarifnu podružnicu Germanwings. Među pilotima je Lufthansa na glasu kao jedan od najsigurnijih poslodavaca. Lubitz je prošao niz rigoroznih testova, uključujući i psihometrijski ispit kojim se testira kandidatova sposobnost rada pod pritiskom, te je ušao u program obuke za pilota. Tek 4 do 8 posto onih koji se prijave na obuku dobije posao, a Lubitz je bio jedan od njih.

Godine 2008. upao je u Lufthansinu prestižnu školu u Bremenu, a u sklopu obuke 2010. godine preselio se u centar za obuku u američkoj saveznoj državi Arizoni, u blizini Phoenixa. Unatoč uspješnom upadu u školu, već tada su se javili znakovi ozbiljnih problema. Usred obuke 2009. godine prošao je kroz 'ozbiljnu depresivnu epizodu' zbog čega je počeo ići na psihijatrijske terapije, tvrdi njemački list Bild.

'Tijekom obuke Andreasa su stavili u kategoriju onih koji nisu pogodni za letačke dužnosti jer je godinu i pol proveo na psihološkim tretmanima tako da je morao ponovno pohađati predavanja', kaže jedan izvor.

Njemački Der Spiegel izvijestio je da je patio od 'burnout sindroma' te da je u njegovoj pilotskoj dozvoli stajala posebna napomena 'SIC', koja ga obvezuje na redovite liječničke preglede.

'Prije šest godina, na dulje je vrijeme prekinuo obuku. Nakon toga je nastavio s treningom, prošao je sve potrebne testove', izjavio je direktor Lufthanse Carsten Spohr. 'Na nekoliko je mjeseci prekinuo obuku iz razloga koji mi nisu poznati. Nakon toga je morao ponoviti testove', dodao je Spohr inzistirajući da je bio potpuno spreman za letenje bez ikakvih ograničenja. To se pokazalo pogrešnim.

Tomato Andi

Lubitz naime nije odmah dobio posao pilota, nego je neko vrijeme radio kao stjuard dok se nije otvorila pozicija. Zbog toga su ga prozvali 'Tomato Andijem', možda zato što mu je jedna od dužnosti bila posluživanje soka od rajčice. S druge strane, tvrdi se da je takav nadimak zapravo pogrdan izraz za nekoga tko možda nije na čistu sa sobom kada je riječ o seksualnoj orijentaciji.

Što god bila istina, činjenica je da se mladić željan pilotiranja našao na radnom mjestu raznosača hrane i pića, što je za njega moglo biti ponižavajuće.

U rujnu 2013. godine konačno se otvorilo radno mjesto pilota, ali ne u Lufthansi, nego u njezinoj manje glamuroznoj niskotarifnoj podružnici Germanwings. Za Lubitza, mladića koji je prošao kroz depresivnu fazu, radio na neželjenom radnom mjestu stjuarda, a sada nije dobio posao iz snova, to je mogao biti još jedan udarac. Ako ga je to doista pogodilo, svoje osjećaje nije otkrivao drugima.

Na roštilju s ekipom iz letačkog kluba u Montabauru prošlog ljeta činilo se kao da ima sve. 'Činio nam se skroz normalan, ponosan na svoj posao koji je dobio nakon toliko obuke. Činio se sretan', prisjeća se Klaus Radker. Na roštiljanju je bio u društvu djevojke, za koju se vjeruje da je po zanimanju učiteljica, a premda je bio tih i rezerviran, svi su ga doživjeli kao sretnog mladića.

Lubitz se tada već preselio u stan u Düsseldorfu, u kojemu se nalazi centralni hangar Germanwingsa. Vjeruje se da je djevojka živjela s njim. Nitko u susjednim stanovima ovih dana nije želio govoriti o njemu. Policija je kvart blokirala, a čini se da djevojka u posljednje vrijeme, premda je i njezino prezime na ulazu, nije živjela s njim u stanu. Kako piše Bild, neposredno prije obaranja aviona, Lubitz je navodno prekinuo s njom. Navodno je patio zbog takvog raspleta te je prolazio kroz 'osobnu životnu krizu'.

Borba s demonima

Prethodna djevojka, poznata samo kao Maria, opisala ga je kao osobu koja se borila sa svojim demonima. Radila je kao stjuardesa i upoznali su se na jednom letu i započeli veliku preljubničku romansu koju su konzumirali po hotelskim sobama diljem Europe i Njemačke. Maria kaže da vjeruje kako je avion oborio jer je znao da zbog bolesti nikada neće letjeti za Lufthansu.

Lubitz je u javnosti bio 'pristojan i otvoren', ali privatno mu je nedostajalo samopouzdanja. 'Bio je dobar čovjek, koji je znao biti jako sladak', ispričala je Maria. 'Razgovarali bismo puno o poslu, a onda bi postao potpuno druga osoba. Nervirale su ga okolnosti u kojima je morao raditi, premalo novca, tjeskoba zbog ugovora, preveliki pritisak.'

S Marijom je prekinuo jer se ona više nije bila u stanju nositi s njegovim sve većim problemima i sve težom naravi. 'Tijekom naših razgovora odjednom bi počeo urlati na mene. Bojala sam ga se. Jednom me čak zaključao u kupaonicu na dulje vrijeme. Noću bi se budio preznojen i u strahu urlikao 'Padamo!'. Prijetio je spektakularnom gestom zbog koje će ga svi zapamtiti', rekla je još Maria.

Samo nekoliko tjedana prije tragedije, Lubitz je navodno kupio dva Audija, jedan za sebe, a jedan za svoju bivšu partnericu, spomenutu učiteljicu, u očajničkom pokušaju da je navede da ostane s njim. Samo je jedan automobil isporučen, što bi moglo značiti da je dostavu drugoga djevojka odbila.

Policija istražuje tvrdnju o ovoj kupnji, ujedno i velikoj potrošnji. Kako govori avioekspert Fabrizio Poli, na radnom mjestu pilota u Germanwingsu, Lubitz je godišnje mogao zaraditi oko 130.000 eura, no velik dio novca zasigurno je išao natrag u Lufthansu kako bi platio troškove skupe obuke.

Lubitz se u tjednima prije tragedije očito suočavao s činjenicom da je bolestan, no zasad neidentificiranu bolest skrivao je od svojih poslodavaca. Ako mu je prijetio gubitak pilotske dozvole, zasigurno su se produbile njegove financijske brige. Ono što je sigurno jest da je na dan kobnog leta dobio liječničku dokumentaciju prema kojoj je trebao biti na bolovanju, no papire je poderao. Pronađeno je još pet sličnih dokumenata, također poderanih.

U uredu tužitelja u Düsseldorfu navode da činjenica da je uništavao liječničku dokumentaciju podupire tezu da je svoju bolest skrivao pred svojim poslodavcem i kolegama. O kojoj je bolesti riječ, nije jasno. U sveučilišnoj bolnici u Düsseldorfu, u kojoj je bio tijekom veljače, a posljednji put 10. ožujka, kratko navode da je kod njih bio na 'dijagnostičkoj evaluaciji'. Odbili su precizirati od čega je bolovao, ali su demantirali njemačke medije koji su izvijestili da se ondje liječio od depresije.

Ozbiljna psihosomatska bolest

Njemački list Die Welt u subotu je izvijestio da su istražitelji pronašli dokaze koji upućuju da je Lubitz patio od 'ozbiljne psihosomatske bolesti' te da su u njegovu stanu našli lijekove za tretiranje teškog 'burnout sindroma'. Dio eksperata tvrdi da 'burnout sindrom' može izazvati suicidalnost, no drugi se s time ne slažu.

Istovremeno, New York Times je ponudio još jednu tezu - onu o problemima s vidom, koji bi zasigurno mogli ugroziti njegovu pilotsku karijeru, a to bi za čovjeka koji je sanjao o pilotiranju predstavljalo životnu katastrofu.

Lubitzova medicinska dokumentacija predana je istražiteljima, koji će pokušati otkriti što se u njegovoj glavi dogodilo da je avion na letu 4U 9525 odlučio zabiti u planinu.

Lubitz je morao pričekati kapetana da napusti kokpit, što je uobičajen događaj na letovima, no to bi mogao biti znak da kopilot sumanuti čin nije planirao puno prije ukrcavanja na let jer da kapetan nije osjetio zov prirode možda ne bi ni dobio priliku za izazivanje tragedije.

'Mislim da je uistinu moguće da ništa nije planirao. Sama priroda depresije može čovjeka navesti na impulzivno djelovanje', kaže psihoterapeut Phillip Hodson. 'On je bio vrlo zatvorena osoba, skrivao je svoje simptome. Bio je discipliniran i vrijedan, ali imao je veliki ego. Bio je uvjeren da je briljantan pilot, ali zasigurno ga je zasmetalo što je morao raditi kao stjuard da bi u konačnici završio kao pilot na niskotarifnim letovima, a ne u Lufthansi', dodaje Hodson.

Dok je sam sjedio u pilotskoj kabini, donio je odluku da želi umrijeti i uhvatio je priliku. Pitanje je samo je li bio toliko zaokupljen vlastitom životnom mizerijom da ga za druge uopće nije bilo briga ili je odvodeći 149 ljudi u smrt baš želio dati svima do znanja koliko je on sam, kao donosilac odluka, bio važan.

S obzirom na tišinu na snimci iz crne kutije, odgovora na to pitanje zasad nema, a pitanje je hoće li ga ikada i biti.

Nakon preslušavanja osam minuta agonije tijekom kojih je ostao miran i nije izustio ni riječi, Lubitz će u povijest zasigurno ući kao hladnokrvni luđak koji je uništio živote 149 nedužnih pojedinaca.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 10:05