‘Plave‘ države, ‘crvene‘ države i ‘swing‘ države - o čemu se tu zapravo radi?

Što su „plave”, a što „crvene” države?

Većina saveznih država SAD-a se tijekom desetljeća isprofilirala kao više-manje odani tabor jedne od dviju američkih stranaka.

Primjerice, „plavim državama” tradicionalno se smatraju Kalifornija, New York i Massachusetts, te se ondje promoviraju progresivne politike, poput snažnih socijalnih programa, strože regulacije zaštite okoliša te zaštite prava manjina i žena. U tim državama, kandidati Demokratske stranke osvajaju većinu glasova bez većih izazova. S druge strane, „crvene države”, poput Teksasa, Alabame i Mississippija, naklonjene su konzervativnim vrijednostima. Republikanski kandidati tu redovito dobivaju većinsku podršku, zalažu se za smanjenje poreza, manju ulogu središnje vlade te tradicionalne društvene vrijednosti.

Što su swing savezne države?

Za razliku od „plavih” i „crvenih” saveznih država, koje desetljećima ostaju odane istoj političkoj afilijaciji, savezne države u kojima je biračko tijelo ravnomjerno raspoređeno te gdje se vodi vrlo kompetitivna bitka za svaki glas, smatraju se „swing” državama, jer one odlučuju o pobjedniku predsjedničkih izbora.

Riječ je o glasačkim okruzima i/ili državama u kojima birači često mijenjaju svoju podršku strankama ili kandidatima, ovisno o izbornom ciklusu, zbog čega su izuzetno nepredvidljive te su od presudnog značaja za ishod.

Ove godine, najviše pozornosti treba usmjeriti na Pennsylvaniju, pa tek onda na Michigan i Wisconsin (u žargonu, te se države naziva Plavi zid) te Nevadu, Arizonu, Sjevernu Karolinu, Georgiju (Pojas sunca). Većina ih ima veliki broj elektorskih glasova, što znači da kandidat koji u njima uspije osvojiti većinu ima ključnu prednost u utrci za Bijelu kuću.

Koja je razlika između „popularnog glasa” i „elektorskog glasa”?

Kao što nas je 2016. godina naučila, vrlo lako se može dogoditi da pobjednik „popularnog glasa” ne odgovara pobjedniku „elektorskog glasa”, tj. da kandidat/kinja koja je osvojila najviše glasova birača ostane bez ključeva Bijele kuće jer nije osvojila dovoljan broj elektorskih glasova. Zašto do toga dolazi? Sjedinjene Američke Države su prije svega upravo to – Sjedinjene Američke Države. Što znači da je fokus, osobito u kontekstu izbora predsjednika/ce, na samim saveznim državama. Ideja je da se pokuša spriječiti „naglasavanje” mnogoljudnih Kalifornije i New Yorka, tj. da se pronađe balans koji bi tzv. „fly-over-states”, državama koje se preleti, omogućilo mjesto za stolom pri odlučivanju predsjednika, a time i vrhovnog zapovjednika oružanih snaga.

Može li doći do izjednačenja?

Može. U tom slučaju, svaki od kandidata dobiva 269 elektora. Hodogram za taj, vrlo rijetki slučaj, definiran je 12. amandmanom Ustava. U tom scenariju, novi saziv Zastupničkog doma bira predsjednika, dok Senat bira potpredsjednika. Ukoliko Zastupnički dom do dana inauguracije ne uspije postići dogovor oko predsjednika, potpredsjednik kojeg je izabrao Senat stupa na snagu kao vršitelj dužnosti dok se pat-pozicija ne razriješi.

Osnivački oci predvidjeli su i scenarij u kojem ni Senat ni Zastupnički dom ne postignu dogovor; u tom slučaju vršiteljem predsjedničkih dužnosti postaje predsjednik Zastupničkog doma.

To se dogodilo samo jednom u višestoljetnoj povijesti SAD-a, 1824., kada je predsjednikom postao John Quincy Adams, a njegovim potpredsjednikom John Calhoun.

Tko može glasati?

Da bi netko mogao glasati na američkim izborima, mora biti punoljetni državljanin SAD-a koji je na dan izbora registriran za glasanje u svojoj matičnoj saveznoj državi. U tom kontekstu, svaka savezna država ima vlastita pravila o registraciji birača, ali proces obično uključuje ispunjavanje obrasca s osnovnim osobnim podacima. No, postoje i iznimke. Osuđenici za teško kazneno djelo mogu izgubiti pravo glasa, ovisno o propisima savezne države u kojoj služe zatvorsku kaznu. Također, neke savezne države onemogućavaju konzumaciju građanske dužnosti osobama koje su proglašene mentalno nesposobnima.

Američki državljani koji žive u inozemstvu, kao i vojnici stacionirani po misijama, mogu glasati putem pošte ili elektroničkim putem, ovisno o pravilima svojih matičnih saveznih država.

Pravo glasa ima oko 240 milijuna Amerikanaca, a dosadašnji prosjek izlaznosti kretao se između 50 i 60 posto. Na posljednjim je izborima izlaznost bila iznimno visoka i iznosila je 66,8 posto registriranih birača.

Zašto se američki izbori uvijek održavaju utorkom?

Godine 1845., Kongres je donio zakon kojim se utvrđuje jedan dan izbora za cijelu zemlju. Kako je u to doba američko društvo bilo pretežno agrarno, a poljoprivrednici, koji su činili većinu radne snage, veći dio godine bili su zauzeti sadnjom i žetvom usjeva, vlasti su tražile dan koji ne bi ometao radne i vjerske obveze birača. Početak studenog, bio je dobro vrijeme za glasovanje jer je berba završila, a vrijeme je još uvijek bilo relativno blago. S obzirom na to da je nedjelja bila dan za crkvu, a srijeda dan za odlazak na tržnicu, žilu kucavicu tadašnjeg gospodarstva, dok je samo glasovanje podrazumijevalo jednodnevni put do birališta, utorak se nametnuo kao najpraktičnije rješenje za većinu glasača. Tada se odlučilo da se izbori održavaju prvog utorka nakon prvog ponedjeljka u studenom, a praksa se nastavlja i danas, unatoč sve snažnijem otporu da se glasanje prebaci na vikend kako bi se povećala izlaznost.