Plan Kineza prkosi logici, nestvarne je dimenzije, ‘težak‘ 17 milijardi € i događa se na Balkanu. Promijenio bi Europu

Kina već godinama razmatra ambicioznu ideju koja bi mogla preoblikovati trgovačku kartu Europe: probijanje velikog plovnog koridora kroz Balkan, kojim bi se Egejsko more – preko Vardara i Morave – povezalo s Dunavom. Time bi se kineskim brodovima skratio put prema srednjoj Europi za gotovo tisuću kilometara. No projekt, premda strateški iznimno privlačan, zapinje na nizu političkih i geopolitičkih prepreka. Da bi zaživio, zahtijevao bi usklađenu suradnju Srbije, Kosova, Sjeverne Makedonije i Grčke – nešto što se u praksi rijetko događa. Posebno se protivi Turska, svjesna da bi njezini tjesnaci izgubili velik dio prometa, a time i strateškog značaja, piše N1 BiH.

Riječ je o planu koji je Peking predložio kao dio goleme inicijative „Pojas i put“, vrijedne oko tri bilijuna dolara. Zamislili su sustav kanala koji bi, polazeći od solunske luke, slijedio tok rijeke Vardar (u Grčkoj i Sjevernoj Makedoniji) te se potom spajao s Moravom u Srbiji, sve do Dunava – stvarajući potpuno novu europsku trgovačku arteriju koja bi zaobišla Bospor. Projekt bi, ako bi ikada bio izgrađen, donio golemo inženjersko opterećenje: trebalo bi produbiti i proširiti velike dionice rijeka, izgraditi nove kanalske veze (posebno u području Preševske doline) i osigurati financiranje teško oko 17 milijardi dolara. Unatoč tome, studije izvodljivosti koje je provela kineska kompanija China Gezhouba Group procjenjuju da je projekt tehnički moguć te da bi dugoročno bio isplativ.

Grčka bi postala moćnija, Turska slabija

Prednosti za Peking su očite: brža i jeftinija dostava robe prema Europi, smanjena ovisnost o turskim tjesnacima te jačanje kineskog utjecaja u balkanskoj tranzitnoj ekonomiji. Projekt se uklapa i u širu kinesku strategiju diversifikacije trgovačkih ruta, poput „Srednjeg koridora“, koji zaobilazi tradicionalne pomorska uska grla. No istodobno otvara i niz pitanja – od ekoloških posljedica preoblikovanja riječnih sustava, do mogućeg preseljavanja lokalnih zajednica. Tu su i političke dvojbe unutar samog Balkana, gdje bi zemlje koje teže članstvu u EU-u morale vagati između europskih regulativa i kineskog kapitala.

Zanimljivo je da ideja uopće nije nova. Još u 19. stoljeću europski su inženjeri razmišljali o spajanju Mediterana i Dunava, a početkom 20. stoljeća projekt su razmatrale i Sjedinjene Države. No svaki put bi ga povijest pomela – od Balkanskih ratova, preko dvaju svjetskih ratova, do Hladnog rata. Današnji problem je Turska, koja i dalje kontrolira ulaz iz Mediterana u Crno more te pažljivo prati sve planove koji bi mogli umanjiti njezin strateški položaj.

U tom kontekstu Solun se nameće kao logična ulazna luka u Europu i buduće raskrižje kineske trgovine. Kanal bi ojačao geopolitičku poziciju Grčke, a istodobno smanjio utjecaj Ankare na regionalne pomorske tokove. Upravo zato projekt izaziva podijeljene reakcije – od entuzijazma onih koji u njemu vide novu balkansku trgovačku os, do zabrinutosti onih koji strahuju od političkih posljedica kineskog prodora duboko u europski kontinent.