Pitanja i odgovori kroz kaos vladavine Europske unije

Grčki referendum ogolio je cara Evropu, zapravo Evropu bez cara. I otvorio niz pitanja na koja treba relativno brzo dati odgovor. Pa i radi nas samih:

Tko predsjeda EU, Tusk ili Merkel-Hollande?

- Predsjednik Evropskog vijeća nije predsjednik Unije i ne vodi njezinu politiku, jednako kao što Francesca Mogherini ne vodi ni vanjsku ni sigurnosnu politiku Unije. Predsjednik Tusk u Vijeću kojim predsjeda nema ni pravo glasa kada se odlučuje. Nije ni koordinator nego je, u najbolju ruku, majordom u Uniji. Ima manje vlasti nego njegov davni prethodnik kome je Pipin Mali vodio politiku, manje nego mikado dok je šogun vedrio i oblačio. Odlučuju predstavnici izvršne vlasti 28 država, pri čemu su svi jednaki, ali dvoje je izrazito jednakijih. U praksi i dalje Njemačka i Francuska odlučuju o ekonomskim i financijskim pitanjima, izmjenama Ugovora, proširenju i sl. – ali ne snose odgovornost razmjerno pravima koja su sebi prisvojili. To treba mijenjati.

Nije li legitimacija Evropskog parlamenta šira od Grčke? Zašto se o krizi ne raspravlja u EP?

- Zato što su se – unatoč mantrama o trodiobi vlasti – barem u Uniji predstavnici izvršne vlasti izborili za izrazitu prevlast nad Parlamentom, prisvajajući sebi i zakonodavnu funkciju, premda nisu izravno izabrani (za razliku od Parlamenta). Kako rezimira naš dopisnik Augustin Palokaj, bez suglasnosti Evropskog parlamenta nema nekih odluka (o proračunu, ugovorima s trećim državama…); pri usvajanju zakona EP ima ulogu suodlučivanja. Ali na tome se sve završava. O bitnim pitanjima usvaja rezolucije, ali one nisu obavezujuće. Na politiku Unije veći utjecaj imaju Bundestag i još neki nacionalni parlamenti nego EP, u kojemu i mnogi evrozastupnici poslušno slijede odluke svoga domaćega stranačkog šefa (Piculu smatraju jedinom iznimkom među hrvatskim evrozastupnicima). I to treba mijenjati: Parlament mora biti mjesto konfrontacije i oko odluka, a ne samo oko principa.

Zašto je ispravno koriti Grčku kada rabi veto, a nije ispravno koriti Englesku kada to čini?

- A tko kaže da je ispravno, premda je uobičajeno? Engleska (jer je njezina težina u Velikoj Britaniji veća nego težina Njemačke u Uniji) je, ucjenjujući svojom političkom privlačnošću izborila za se i mogućnost opt-outa (na primjer: Britanija ne mora uvesti euro, a Hrvatska će morati; ona ne mora u Schengen a nove članice moraju; ona ne mora poštovati ni direktivu o radnom vremenu a ostali moraju…), i za pravo veta u ključnim pitanjima (kao što su: zajednička vanjska politika, porezi i socijalna politika). Ali nisu bili usamljeni: i Njemačka i Francuska su insistirale na održanju prava veta na proširenje da ne bi ušla Turska – a pravo veta jednih znači pravo veta sviju. Eh da, „liberum veto“ je jednom dokusurio Poljsku koja se prethodno protezala od Baltika do Crnog mora.

Tko je Grčkoj dao pravo veta?

- Ponajprije Francuska i Nizozemska, koje su srušile Evropski ustav, već izglasan u većini članica, i to s većinom stanovništva Unije.

Zašto je „trojka“ zadala Grčkoj uvjete za koje i MMF kaže da su neostvarivi?

- Na jugu sada i umjereni političari (poput D’Aleme), a i neki američki nobelovci, vele da je svrha bila osiguranje zarade banaka, na uštrb kreditiranih na jugu EU. Ali to možda i nije bila glavna nakana. Nego su proračuni rađeni diletantski, po metodi kojom se glasa i na izborima („wishful thinking“, u prijevodu: što se babi snilo).

Zašto se Grčkoj sada ne zadaju uvjeti ostvarivi do 2030.?

- Nema razloga da se to ne učini. Osim obrane taštine. Pa ćemo vidjeti ne samo dokle ide Tsípras, nego i dokle idu Merkel, Gabriel i Schäuble. Ali tko ih je izabrao osim Nijemaca?

Zašto Hrvatska šuti, opet i ponovo, kao da „nije odavde“? Pravi li itko projekcije što će biti s hrvatskim dugom?

- Poraste li „spread“ (što je srušilo Berlusconija u Italiji), naš bi javni dug mogao već dogodine biti neodrživ. Pametni uče na tuđim greškama, pa nije vjerojatno da će Hrvatska učiti na primjeru Grčke. Nama su nužne reforme, ako ne zbog slijepe štednje, a ono zbog veće razvojne plodnosti: kresati troškove koji su svrha sami sebi. Ako nismo kadri to shvatiti sami neće nas opametiti ni božica Atena, ni sveta Angela Berlinska.