Nuklearna politika Narodne Republike Kine jedan je od razloga zbog kojih je, uz ruski napad na Ukrajinu, vlada predsjednika Joea Bidena odustala od promjene američke nuklearne doktrine.
U skladu s politikom koju je utvrdio bivši demokratski predsjednik Barack Obama, a koja za cilj ima lišavanje svijeta nuklearnog naoružanja (njegov znameniti govor u Pragu), zbog čega je dobio Nobelovu nagradu za mir, predsjednik Biden je planirao ublažiti američku doktrinu preventivnog napada. Što je od najave izazivalo kontroverze kod saveznika, prvenstveno azijskih, ali je Biden bio tvrdoglav. Po čemu je poznat.
A onda je uslijedio ruski napad na Ukrajinu i spekulacije o mogućem korištenju taktičkog nuklearnog naoružanja. Koje je Kremlj nedavno oštro odbacio, ali njima je teško vjerovati jer su jednako tako oštro odbacivali i američke obavještajne informacije da će napasti Ukrajinu. Tada je i u Europi nastupio obrat pa su se Zeleni u Njemačkoj prestali protiviti zamjeni zrakoplova koji mogu nositi nuklearno naoružanje. Nešto prije toga u javnost su izašli američki obavještajni podatci o nastojanjima NR Kine da ojača nuklearni arsenal. To je ojačalo pritisak azijskih saveznika da se u takvim okolnostima ne smije mijenjati američka nuklearna doktrina koja služi kao sredstvo odvraćanja u Indo-Pacifiku.
Tom je prisnažio i ne više tako debeli Kim Jong-un, diktator u zemlji čije je službeno ime Demokratska Narodna Republika Koreja iako nije demokratska i sramoti časni pojam republika. Koji je posljednjih mjeseci izveo više raketnih pokusa. Koji su jasna i neposredna prijetnja Japanu. Republici Koreji, južnoj, dovoljna je ugroza i topništvo razmješteno dovoljno blizu da može zasuti Seoul. Tako je formirana kritična masa protiv koje ni predsjednik Biden nije mogao i SAD je zasad odustao od promjene nuklearne doktrine. Što je signal u koliko opasnom vremenu živimo.
Agresivno ponašanje Kine
NR Kina se gotovo dva desetljeća agresivno ponaša na prostoru Južnokineskog mora gdje je brojne hridi pretvorila u otoke na kojima je postavila vojne instalacije. Među kojima i sustave koji mogu lansirati nuklearno oružje. Londonski The Times prenosi informaciju iz Journal of Southwest Jiaotong University prema kojoj vlada u Pekingu planira postaviti lansere nuklearnog oružja na željezničke vagone. Što bi im omogućilo pokretljivost pa ne bi mogli biti lakim ciljem protivničkog napada. Oštećene pruge lako se poprave, a vlak se može i preusmjeriti na neki drugi kolosijek.
NR Kina, prema sadašnjim procjenama, ima oko 350 nuklearnih bojevih glava, ali informacije američkih obavještajnih službi puštene u javnost temeljem satelitskih snimki novih silosa za nuklearne projektile govore da je cilj do kraja desetljeća, a moguće i prije, imati najmanje 1000 komada upotrebljivog nuklearnog oružja. Kineska komunistička partija je nezadovoljna jer u tom aspektu vojne moći zaostaje za SAD-om i Rusijom. Peking je 1964. godine ušao u klub nuklearnih sila, ali je ubrzo nakon toga “ping-pong” diplomacijom vraćen u globalni sustav te se fokusirao na izgradnju odnosa sa SAD-om. Osim toga, to je razdoblje “kulturne revolucije”, još jednog pogubnog projekta tadašnjeg diktatora Mao Zedonga, koja je zemlju ekonomski bacila unatrag uz milijune mrtvih i ozbiljnu unutarnju destabilizaciju od koje se počela oporavljati tek dolaskom na vlast Hua Guofenga, nakon što je biologija zaključila Maov režim. U takvim se okolnostima nisu mogle raditi atomske bombe. Deng Xiaoping je kasnije smatrao da je važnije otvoriti NR Kinu ekonomiji i stvoriti socijalizam bogatih.
Ideja postavljanja lansera na vagone je razložna jer NR Kina upravlja drugom najdužom mrežom željezničkih pruga na svijetu od 150.000 kilometara (prvi je SAD).
“Vlak sudnjeg dana”, kako je projekt dobio ime, izaziva pozornost zbog poznate kineske politike “preporoda” koja podrazumijeva pripajanje Republike Kine na Tajvanu. Peking tvrdi da je službena politika miroljubivo ujedinjenje odmetnutog otoka, ali predsjednik Xi Jinping ne krije da se prisajedinjenje mora dogoditi bilo na koji način. Što otvara Pandorinu kutiju najveće prijetnje globalnom miru: kineske vojne agresije na RK na Tajvanu.
Mudri Kinezi na Tajvanu
Taj je otok ojačao globalni identitet u svjetlu brutalnog gušenja demokracije i sporazuma o Hong Kongu koji je proveo Peking. Čime je uništen sustav “jedna zemlja, dva sustava” koji je trebao biti put kojim bi i Republika Kina na Tajvanu ušla u sastav NR Kine. Sada čak i Kuomintang, stranka koja je bila sklona povratku pod okrilje kopnene države, nije više tako žustar u zahtjevima jer je biračko tijelo sve manje sklono toj politici: prema posljednjoj anketi samo 1%. Kinezi na Tajvanu su dovoljno mudri da ne forsiraju ideju neovisnosti jer bi ih ona automatski dovela u sukob s kopnom, pa samo 5% zagovara neovisnost odmah. Ali, sve je veći postotak onih koji su za očuvanje sadašnjeg stanja uz postupne korake prema neovisnosti: 2018. godine ih je bilo 12%, a sada 27,5%. I to je dio biračkog tijela koje najbrže raste. Krajem prosinca prošle godine objavljena je anketa prema kojoj bi 72,5% stanovništva, za Peking odmetnutog otoka, bilo spremno boriti se u slučaju kineske invazije. U slučaju da do invazije dođe nakon što RK na Tajvanu proglasi neovisnost, 62,7% ispitanih bi sudjelovalo u obrani, a 26,7% se tada ne bi borilo.
Iako američki admirali znaju govoriti da je to neposredna prijetnja, preciznije informacije više izvora su konsenzualne i tvrde da NR Kina do 2025. godine neće imati potrebne vojne sposobnosti za udar koji uključuje pomorski i zračni desant. NR Kina je pomno proučila pogreške koje je počinio bivši Sovjetski Savez i koje su dovele do raspada tog komunističkog sustava kako bi ih izbjegla. Tako će i sada brojni instituti analizirati rusku agresiju na Ukrajinu i pokušati iz nje izvući zaključke kako izbjeći pogreške koje je napravila Moskva. Već se sada može zaključiti da je Partija neugodno iznenađena jer “moćna ruska armada” nije uspjela ni nakon mjesec dana masovnog ubijanja gradova i ljudi ostvariti gotovo niti jedan strateški cilj osim osiguranja zaleđa Krima. A riječ je o vojsci koja je od 2008. godine sudjelovala u više vojnih operacija, agresiji na Gruziju, aneksiji Krima, Siriji i Libiji. Uz posrednu ulogu u srednjoj Africi i Nagorno Karabahu.
Vojska bez iskustva
Narodnooslobodilačka vojska (NOV) Kine nema niti jedno takvo iskustvo osim sporadičnih sukoba s indijskom vojskom oko granice na Himalaji. Još je Deng bio svjestan problema NOV Kine nakon neuspjele intervencije u Vijetnamu 1979. godine zbog čega je ulaganje u obranu pratilo visoki gospodarski rast - ove godine čak i preskočilo, rast se planira na 5%, a za obranu je predviđeno 7% D+BDP-a. Jedan od mehanizama privikavanja vojske na ratne uvjete je i snažni rast sudjelovanja kineskih vojnika u mirovnim misijama UN-a od 2000. godine.
U proteklih se nekoliko godina geopolitička situacija u Indo-Pacifiku iz temelja promijenila i Peking se sada suočava ne više samo sa SAD-om kao jamcem slobode RK na Tajvanu. I Japan smatra napad na RK na Tajvanu udarom na nacionalne interese, a i Europski parlament je proglasio Taipei demokratskim partnerom. Rijetki glasovi bliski partijskom i državnom vrhu, do kojih se može doći, govore kako su Xi i pratnja posebno iznenađeni jedinstvom Zapada i brzinom nametanja sankcija. Te procjenjuju da bi već i takav udar bio izuzetno težak.
Treba dodati da je aksiomatski imperativ kineske unutarnje politike stabilnost. Povijesno iskustvo, kako ono iz doba borbi za carski tron i posljedičnih unutarnjih sukoba, tako i vladavine Mao Zedonga, obremenjeno je nestabilnošću i milijunima mrtvih. Xi upravo sada treba stabilnost da bi uspio u sržnom cilju svoje politike, trećem mandatu na čelu države. U takvim okolnostima destabilizacija poput invazije na RK na Tajvanu mu ne treba.
Možemo stoga biti mirni još nekoliko godina pod uvjetom da se Xiju ne zatrese vlast. Ako se to dogodi, on bi, iracionalno kao i Putin, mogao udariti na RK na Tajvanu. A tada slijedi oluja svih oluja, pravi globalni rat.