Peking računa s novim globalnim poretkom i to više ne skriva: Tajvan će pasti po Putinovu modelu?

Ratni su brodovi opet u Južnokineskom moru. Američki, britanski i kineski. Kini za razvoj više ne treba Amerika, ne treba joj ni postbreksitovska Britanija. Kina kakvu zamišlja njezin današnji lider, Xi Jinping, danas računa s posve drukčijim globalnim poretkom i više ne skriva da je na putu kako bi se u tom poretku učvrstila.

Je li Tajvan novi Hong Kong, pita naslov u novom broju američkog vanjskopolitičkog magazina Foreign Affairs. I doista, sličnosti su neizbježne, ali razlike su daleko veće. Za početak, Hong Kong nikada nije bio prava demokracija, sve do 1997. bio je britanska kolonija kojom je upravljao čovjek postavljen u Londonu. Tajvan, za razliku od Hong Konga, od 2000. nadalje, nakon prve oporbene pobjede nad Kuomintangom, “gotovo da jest” demokratski.

Hong Kong ima kopnenu granicu s Kinom, kojoj je tri godine prije kraja tisućljeća vraćen uz veliku ceremoniju s puno glazbe i plakanja, te uz obećanje da “demokracija neće umrijeti”, ali i dalje nije potpuno integriran u Kinu. Ostao je rezervat pod upravom Pekinga, ali s vlastitom valutom (hongkonški dolar vrijedi 0,85 kuna), kao mjesto odakle su, u prvim godinama razvoja kineskog kapitalizma, zaslužni članovi partije i generali vodili svoje globalne biznise.

Političko vodstvo

Kada smo ne tako davno razgovarali, Sun Jisheng, potpredsjednica Kineskog sveučilišta za vanjske poslove, profesorica s američkim doktoratom i solidnim predavačkim stažem na europskim i američkim sveučilištima (posljednje je bilo gostovanje na Princetonu), bila je jasna u svojim stavovima: “Kina je Hong Kongu dala veću autonomiju u odlučivanju, pa i u izboru političkog vodstva, od one koju je imao kao britanska kolonija. Za razliku od kolonijalnog razdoblja, tamo danas svake četiri godine izlaze na izbore. Točno je da im kandidate mora potvrditi partijsko vodstvo u Pekingu, ali oni im više nisu nametnuti od kolonijalnih gospodara, dolaze iz njihove kulture i govore njihovim jezikom”.

Sun Jisheng zato ni u novim koracima Pekinga, pa ni u zakonu o izručenju prijestupnika kineskim vlastima, ne vidi problem. Hong Kong je Kina, zakoni za sve moraju vrijediti jednako.

I Tajvan i Hong Kong bili su uz Južnu Koreju i Singapur sastavnice “četvorke azijskih tigrova”, četiri države koje su se strelovito razvile u drugoj polovici prošlog stoljeća. Danas, kada je značajan dio nekadašnje uloge Hong Konga preuzeo Šangaj, zemlja nominalno i dalje funkcionira s dva paralelna sustava (jedan je komunistički, partijski, s bazom u Pekingu, drugi okrenut tržištu s paralelnim središtima u Hong Kongu i Tajvanu), ali ako kao mjerilo postavimo razinu ljudskih prava na Tajvanu, ti sustavi s vremenom međusobno postaju sve sličniji.

Za razliku od Hong Konga, Tajvan je država s vlastitom autonomnom unutarnjom i vanjskom politikom, vojskom, valutom (novi tajvanski dolar vrijedi 0,22 kune) i liderima koji se biraju neovisno o Kini i Partiji. Dalje je već kompliciranije. Službeni naziv Tajvana je Kineska Republika, za razliku od Narodne Republike Kine. I Tajvan, čija je najstarija stranka, Kuomintang, vladala većinom Kine do 1949. i Narodna Republika Kina sebe smatraju “jedinom pravom” Kinom, s time da tajvanske vlasti danas, iako nikada nisu ukinule zahtjev za ujedinjenjem, dobro razumiju da se to može dogoditi jedino pod prisilom i pod upravom globalno priznate vlasti u Pekingu.

Hong Kong od 1997. jest Kina, iako Kinezi ne mogu u Hong Kong bez putovnice (hrvatski građani ni za Tajvan ni za Hong Kong ne trebaju vize, a za putovanja u Kinu ih trebaju).

Za razliku od Hong Konga, Tajvan podržava politiku jedne jedinstvene Kine, ali vlasti u Pekingu i Taipeiju međusobno se ne priznaju. U posljednjem velikom istraživanju koje je provela najveća tajvanska televizijska kuća, TVBS, 64 posto Tajvanaca opredijelilo se za današnji model suživota s Kinom, što znači prešutno priznavanje jedinstvenog teritorija Kine i Tajvana, uz punu autonomiju Tajvana. Samo 19 posto anketiranih odabralo je samostalnost i potpuno odvajanje od Kine, a pet posto podržalo je ujedinjenje po pekinškom modelu.

Najveća razlika između Kine, Hong Konga i Tajvana je visoka razina zaštite ljudskih prava u Tajvanu, što je državu u istraživanju koje je provela nezavisna međunarodna organizacija Humanists International dovelo do vodeće pozicije na ljestvici sloboda osobne ekspresije, uz Nizozemsku i Belgiju.

Za razliku od Tajvana, koji je velika zemlja gotovo 24 milijuna stanovnika i BDP-om od 57.000 dolara po stanovniku (PPP, statistika Međunarodnog monetarnog fonda) Hong Kong, unatoč višem BDP-u po stanovniku od Tajvana (66.500 dolara), nikada nije bio grad u kojem se ostaje. Bio je i - a u velikoj mjeri i ostao - grad ljudi koji su bježeći iz totalitarne Kine tražili put kako bi se prebacili do obećavajućeg Zapada. I najčešći, najjeftiniji način putovanja, onaj na kontejnerskim brodovima, treba platiti. Značajan dio radne snage u hongkonškim zagušljivim manufakturama, gdje se godinama proizvodio najveći dio falsifikata poznatih brendova, od tekstilnih do tehnoloških, i danas trpi jezive radne uvjete s jednom jedinom idejom - da su oni privremeni, da će, kada dovoljno zarade, otići.

- Ovdje je riječ suosjećanje potpuna nepoznanica. Šest milijuna ljudi koji su sabijeni na otoku i preko u Kowloonu, kopnenom dijelu Hong Konga, neće prezati ni od čega na putu prema uspjehu - rekao mi je dva mjeseca nakon povratka Hong Konga Kini, za šankom u Klubu inozemnih dopisnika, Johannes van der Merwe, južnoafrički stomatolog koji se u vrijeme kada je grad bio britanski odlučio za put u suprotnom smjeru i do 1997. već bio zaradio imetak liječeći zube hongkonške elite.

Ukazao mi je tada na još jedan bizaran detalj - Hong Kong je uoči povratka Kini bio grad s najvećim postotkom Rolls Royceova po stanovniku, ali i grad s najmanjom površinom stambenog prostora po stanovniku. I danas se u tim detaljima nije promijenio. I dalje je prolazan grad, s uskom elitom bogatih, danas većinom Kineza, koja drži biznis u rukama i surađuje s vlasti, i s jeftinom radnom snagom koja čeka svoju priliku za odlazak.

Pobjeda na izborima

Michael Green i Evan Medeiros, obojica profesori na washingtonskom Sveučilištu Georgetown, specijalisti za Aziju, u srpanjskom broju magazina Foreign Affairs pitanju Hong Konga i Tajvana, kao i zaoštrenih odnosa u Južnokineskom moru, prilaze s američke točke interesa. Njima su zato Hong Kong i Tajvan sličniji nego što jesu u stvarnosti, jer tu sličnost mjere građanskim protivljenjem utjecaja Pekinga na lokalnu politiku. Štoviše, i vrijeme kada su protesti u Hong Kongu bili najžešći, Tajvan je poslao zaštitnu opremu prosvjednicima.

Tajvanska predsjednica Tsai Ing-wen odnijela je u siječnju pobjedu na izborima značajnim dijelom i zato što su se njezina Demokratska progresivna partija (osnovana 1986. kao prva oporbena stranka) i danas oporbeni, a do 2000. vladajući Kuomintang složili u svojoj podršci Hong Kongu. Tajvan je prvi pružio utočište hongkonškim (kao i brojnim kineskim) disidentima, čiji se broj u prva četiri ovogodišnja mjeseca povećao za 150 posto.

Green i Medeiros predložak za današnje događaje u Južnokineskom moru, azijskom rubu Tihog oceana, vide u ruskom zamagljivanju teritorijalnih pretenzija prema Ukrajini.

“Kao što je Vladimir Putin iskoristio pouku mlitave američke reakcije na rusku vojnu akciju u Gruziji da bi prigrabio dio Ukrajine, uz samo malo dodatka prozirne diplomacije (Krim je oduvijek bio naš, dok ga Hruščov nije poklonio Ukrajincima), kineski lideri danas koriste američku (i općenito zapadnu) reakciju na uvođenje hongkonškog Zakona o nacionalnoj sigurnosti kako bi privremeno zamaglili svoje ambicije za daljnju agresiju u Aziji”, piše autorski dvojac. Njihov je zaključak uznemirujući: budući da je pekinško slamanje Hong Konga Kini dosad nanijelo malo štete, Peking bi mogao pogrešno zaključiti da bi jednako jeftino mogao proći i budući pokušaj aneksije Tajvana.

Teritorijalne razmirice

Sa Xi Jinpingom kao predsjednikom Kina se pokazala znatno tolerantnijom u svojim nesuglasicama s međunarodnom zajednicom, ali i hrabrijom u primjeni prisile u svrhu promicanja vlastitih interesa, često na štetu Sjedinjenih Država, ali i velikih azijskih ekonomija poput Japana i Indije, pa i po cijenu zahlađenja odnosa s Europskom unijom. Tijekom nekoliko posljednjih mjeseci Kina je povećala vojni pritisak na susjede s kojima ima teritorijalne razmirice - Indiju, Japan, Vijetnam, Maleziju i Indoneziju.

Ti agresivni pomaci možda su usmjereni na to da Kina svoju odlučnost pokaže svijetu, a možda je riječ o pokušaju Pekinga da kapitalizira šum nastao pandemijom koronavirusa. U svakom slučaju, pišu Green i Medeiros, ti događaji jasan su podsjetnik na Xijevu sklonost riziku, njegovu toleranciju prema sukobima i ambiciju da realizira teritorijalne zahtjeve.

Kineski lideri nikada nisu skrivali da su spremni upotrijebiti silu kako bi zadržali Tajvan. Xi je i tu otišao korak dalje. Prije tri godine, na 19. kongresu Partije, objavio je da je povratak Tajvana matici neodvojiv dio njegova sna o pomlađivanju nacije. Od tada je nekoliko puta spomenuo kako odvojenost Tajvana od Kine “ne smije biti nešto što se podrazumijeva i nasljeđuje iz generacije u generaciju”.

U zemlji koja pomno prati svaki zarez u diplomatskim porukama svojih globalnih sugovornika, izostavljanje riječi “mirno” iz sintagme “mirno ujedinjenje” teško da se može smatrati slučajnim. Kineski premijer Li Keqiang tu je riječ u svojim istupima o kineskoj politici prema Tajvanu u svibnju jednostavno ukinuo. Nestala je i u govorima drugih visokih dužnosnika, ali se vratila u premijerovu završnom govoru pred Kongresom, uz popratno priopćenje da je njezin prijašnji izostanak posljedica “loše koordinacije činovnika”.

Usporedo s jačanjem domaće retorike, Kina je pojačala diplomatski pritisak na Tajvan, uspjela udaljiti sedam donedavnih saveznika tajvanske samostalnosti (danas samo 15 zemalja priznaje Tajvan kao nezavisnu državu), a zagrebla je toliko duboko da je Tajvan na vrhuncu prvog vala pandemije koronavirusa, kada se pokazao vrlo uspješan u suzbijanju bolesti, isključen sa sastanaka Svjetske zdravstvene organizacije. Nije ih bilo ni na godišnjem zasjedanju organizacije u Ženevi. Istodobno, kinesko je vojno zrakoplovstvo izazvalo seriju incidenata leteći nad Tajvanskim tjesnacem.

Reakcije Europske unije i SAD-a zasad su se, ne računamo li gotovo osobni trgovinski rat američkog predsjednika s Kinom, pokazale mekima. Ujedinjeno Kraljevstvo je omogućilo državljanstvo svim građanima Hong Konga koji to zatraže (pridružila im se i Australija), a nekoliko brodova, američkih i britanskih, upućeno je prema Južnokineskom moru, gdje su kineski već usidreni, nakon čega je izmijenjeno nekoliko oštrijih priopćenja. Pitanje je, međutim, je li itko spreman za sljedeći, potencijalno ekstremno opasan korak.

Svjetske agencije za energetiku procjenjuju da se na tom području nalazi oko 190 bilijuna prostornih metara prirodnog plina i 11 milijardi barela nafte, što je podatak koji u globalnoj geostrateškoj matematici sigurno igra važnu ulogu. Još važnije je, međutim, da Kina danas za razvoj više ne treba ni SAD ni Europsku uniju. Za nju su to danas dva važna i bogata tržišta. Ključne partnere, ako ih zatreba, potražit će u Aziji, tamo je odavno i najveća i najjača.