Pastoralni BURNOUT: Prolupale župnike Crkva sada šalje kod svećenika psihijatra

Još nedavno nezamisliv skup održan je nedavno u Rimu: raspravljalo se o profesionalnim problemima koje katolički svećenici donose sobom i istresaju ih na kauču u psihologa.

Bar te dvije profesije su se decenijama gledale poprijeko, jedna drugu kao nelojalnu i ne baš stručnu konkurenciju, budući da je i jednoj i drugoj područje rada isto: ljudska duša koju su još Grci prozvali psihom.

Barem dio te prepreke je smanjen, ako ne i uklonjen, činjenicom da su se sada na objema stranama našli stručnjaci Katoličke crkve i u organizaciji te iste Crkve. Naime, skup u Rimu organizirao je Institut za psihologiju Papinskoga salezijanskog sveučilišta, što znači da su o puknutim svećenicima govorili također svećenici, ne samo shrinkovi, nego i neki od onih koji su pukli u svome pastoralnom poslu, jer i to se događa, češće nego se misli. I nije više dovoljno uzjahati konja pa odjezditi u susjedno selo do kolege ispovjednika, kako je u ono doba činio župnik Ponosse iz Clochmerlea, ni župnicima više nije dovoljna duhovna utjeha (ako je ikada posve i bila), potrebna je i duševna stručna pomoć, kao i pripadnicima svake profesije u kojoj se troše vlastiti psihički resursi.

Skrb za duše

“Ako se skrbiš za duše, prestani zanemarivati samoga sebe, uvježbavaj se reagirati, obnavljajući svoju unutrašnju podršku zasnovanu na temeljnim tvojim motivacijama”, citirao je nekoga staroga duhovnog oca svojoj braći u svećenstvu Giuseppe Crea, kombonijanski misionar i psihoterapeut, koji je skovao termin “pastoralni burnout”. Taj stari citirani bio je duhovni otac u sjemeništu - ali i on je znao da neće svaki od njegovih mladića zapamtiti tu pouku, a kamoli je znati primijeniti, kada ga u zrelim godinama zahvati kovitlac rada u župi.

“Kada osoba primijeti teret vlastitih nedosljednosti, mora se naučiti razaznati brojne znake nezadovoljstva koje se akumulira u njemu, ne niječući da problemi postoje, nego čineći ih etapama u vlastitom razvitku”, poučava Crea, što može zvučati i konzistentno, ali je u praksi od male pomoći.

Psiholozi amateri

Sve kad se svećenik u pastoralnom radu ne bi bavio i ekonomskim i organizacijskim problemima, kad bi samo saslušao svoje župljane i upio njihove probleme - bilo bi mu dovoljno i preko glave. Dodajmo da je dužan dati i savjet, utemeljen i u etici i u nauku vjere, a da bude župljaninu koristan, a ne tek puka propovijed. Da ni ne spominjemo ispovijedi, u kojima katolički vjernici dio vlastitih moralnih dilema, dojmova o posrnuću, ili zbiljskih grijeha spram bližnjih, istresaju ispovjedniku kao sucu i pročistaču.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista