DOKAZ USKRSNUĆA?

Papa Benedikt XVI. promijenio mišljenje o misterioznom torinskom platnu: Ipak je relikvija

Torinsko platno kultni je predmet o kojem se već stoljećima vode rasprave. Torinsko se platno dosad zvalo ikonom, dok se o otisnutom liku pričalo kao o Čovjeku muke

RIM - Čini se da je papa Benedikt XVI. promijenio gledište spram Svetog platna koje se čuva u Torinu: ne smatra ga više samo ikonom, kako ga je nazvao i lani, nego relikvijom. To proizlazi iz njegove nedavno objavljene knjige o muci i smrti Isusa Krista.

Izravan dodir

Ondje Papa piše, među ostalim: “Važna je nadalje i vijest po kojoj je Josip [iz Arimateje, op. I. B.] kupio platno u koje je omotao pokojnika.

Dok sinoptičari [evanđelisti Marko, Luka i Matej, op. I. B.] govore naprosto o platnu u jednini, Ivan koristi množinu ‘platna’ u skladu sa židovskim pogrebnim običajima” [u hrvatskom prijevodu Evanđelja po Ivanu “platno” je u jednini]. I dalje: “Ne mora nas ovdje brinuti koliko je to sukladno s Torinskim platnom: u svakom slučaju, izgled te relikvije je uglavnom u skladu s jednom i drogom izvijesti.”

Ako to nije (još jedna) pogreška u prijevodu s njemačkoga na talijanski, onda je posrijedi znatna razlika spram onoga što je govorio u Torinu, kada je dvaput Sveto platno nazvao ikonom, dakle slikom.

Relikvije su, naime, samo oni “predmeti koji su sa svecem imali manje ili više izravan dodir te bilo šta što su koristili”. Posmrtni ostaci sveca su također relikvije, ali višeg reda: moći.

Nazvati Sveto platno relikvijom znači smatrati da je bilo u izravnom kontaktu s Isusom - što Crkva nikada nije izrijekom tvrdila. Dapače, nakon kritičkog ispitivanja relikvija sredinom prošlog stoljeća, smatralo se “politički korektnim” govoriti o Svetom platnu kao o ikoni, a o liku koji je na njemu otisnut kao o Čovjeku muke.

Nadnaravni trag

kultni je predmet oko kojega stoljećima traju raspre. Neki ga smatraju materijalnim dokazom Kristova uskrsnuća. Drugi su mnogo skeptičniji, pa ga neki smatraju krivotvorinom. Na svaki način riječ je o predmetu oko kojega polemike ne prestaju stoljećima. Na njemu se razaznaju obrisi čovjeka, bradata, s tragovima rana, a otisak je specifičan po tome što ima trodimenzionalni efekt fotonegativa, koji se ne može postići samim omatanjem mrtva tijela.

Zbog toga mnogi vjeruju da je baš to onaj komad platna koji je omatao Isusovo tijelo u razdoblju od polaganja u grob do eventualnog uskrsnuća. Nije posrijedi, kažu, običan otisak znoja i krvi, nego nadnaravni trag.

Suvremene metode

Istraživanja provedena 1981. utvrdila su da je patnik umotan u to platno imao krvnu grupu AB. Zasad nisu provedena (ili nisu objavljena) istraživanja dezoksiribonukleinske kiseline koja je pripadala smaknutom muškarcu. Kao što je poznato, DNK sadrži genetske podatke i o majci i o ocu osobe. Potpuno odsustvo muškog pretka potvrdilo bi nadnaravno podrijetlo umrloga, još i jasnije nego dvojbena priroda otiska. Ima ih koji osporavaju nadnaravno podrijetlo otiska.

Nathan Wilson smatra da je otisak dobiven ne utiskivanjem bilo krvi i znoja, bilo boje, u tkaninu, nego obrnutim procesom: parcijalnim izbjeljivanjem tamnijeg platna. Još je više skepse izazvalo ispitivanje njegove starosti 1988. Rezultat je bio da je platno satkano između 1260. i 1390. Naknadno je i istraživač koji je vodio to ispitivanje tvrdio da je rezultat mogao biti pogrešan ako je uletjela nit od krpanja platna nakon požara 1532. Sve to je ostavilo mnogo mjesta sumnjama. To ipak ne objašnjava elemente uočljive samo suvremenim kriminološkim metodama.

Švicarski kriminolog Max Frei je 1973. otkrio na platnu polen star oko 2000 godina, s biljke koja je kasnije izumrla i koji, po njegovim riječima, nikakav krivotvoritelj iz srednjeg vijeka ne bi bio kadar ni reproducirati.

Nadalje, časopis Civiltŕ cattolica naveo je i neke zaista još neobjašnjene podatke, npr. otisak starog novca na očima lika, prema starom običaju. Taj otisak vidljiv je samo mikroskopom, uz pomoć kompjuterske simulacije.

Ni znanost, a ni Katolička crkva nisu se dosad izjasnile da je Sveto platno omatalo tijelo Krista. Umirovljeni torinski nadbiskup kardinal Giovanni Saldarini prije tri godine je jasno rekao da je posrijedi “ikona, a ne relikvija”. Papa je lani rekao isto - a ove godine je, proizlazi iz knjige, promijenio mišljenje.

Znanstvena valorizacija relikvija Katoličke crkve

RIM - Katoličkoj crkvi svakako treba odati priznanje što se upustila u znanstvenu valorizaciju relikvija.

Najveći dio relikvija vezanih za Kristovu muku u Rimu i same su nedvojbeno antičke - donijela ih je Sv. Jelena sa hodočašća u Palestinu, te je za njih podigla baziliku Sv. Križa u Jeruzalemu.

Otisak Kristova lika, sam po sebi, nije novitet za to doba: već otprije negoli se o Svetom platnu počelo govoriti na zapadu, Crkva je u Rimu izlagala rubac kojim je Veronika navodno otrla Kristovo znojno lice, pa je na njemu, znači, sačuvan otisak Isusova lika.

Još je papa Pavao VI. dao dopuštenje msgr. Giuliju Ricciju da znanstvenom metodom ispita “Veronikin rubac”, ali to tada nije bilo provedivo. Znanstveno istraživanje Torinskog platna još više je pridonijelo skepsi, koju su razbijali mnogi stručnjaci za Sveto platno. (Inoslav Bešker)

Kronologija Svetog platna

30. : Isus Krist umire na križu. Njegovo ranjeno i okrvavljeno tijelo biva oprano, pomazano, umotano u platno i pohranjeno u grob. Po apokrifnim evanđeljima, platno uzima žena Poncija Pilata, sklona Isusu.

1. tisućljeće: Platno u kojemu je navodno bilo umotano Isusovo tijelo spominje se u Edessi (danas Urfa u Turskoj); iz tog razdoblja ostaje ikona s prikazom tog platna (“Mandelyon”), veoma sličnim otisku na Torinskom platnu.

1204. Mlečani osvajaju Carigrad u IV. križarskom ratu. Smatra se da je platno iz Edesse bilo preneseno u Carigrad prije negoli su Turci osvojili grad i da su ga oteli križari

1312. Raspušten i uništen božjački (templarski) red, za koje se pisalo da su poštovali “bradati lik”. Barbara Frale pretpostavlja (2008.) da je to moglo biti Torinsko platno.

1350. Geoffroy I. de Lirey izlaže platno u kapeli u Lireyju. Biskup u Troyesu osporava njegovu autentičnost.

1453. Marguerite de Charney, nasljednica Lireyja, daruje Platno Anni de Lusignan, potomki jeruzalemskih kraljeva, udanoj u Savojsku kuću, koja tako postaje vlasnica relikvije.

1532. Platno oštećeno požarom u kapeli u savojskoj prijestolnici Chamberyju, kamo su ga Savojci prenijeli 1506.

1578. Savojci prenijeli Platno u svoju novu prijestolnicu, Torino.

1694. Platno je smješteno u posebnoj kapeli u Torinu.

1983. Svrgnuti kralj Umberto II. Savojski ostavlja Platno u naslijeđe Svetoj Stolici.

1988. Kardinal Ballestrero objavljuje nalaz da je platno satkano oko 1300. godine.

1996. Kuznecov tvrdi da je požar 1532. mogao izmijeniti molekularnu strukturu Platna, koje bi moglo biti ipak iz 1. stoljeća. Baima Bollone objavljuje nalaze po kojima bi platno ipak bilo iz 1. stoljeća.

1997. Platno ponovo spašeno iz požara.

2000. Nadbiskup Poletto najavljuje novo ispitivanje starosti Platna, koje nije provedeno.

2002. Platno restaurirano i podvrgnuto istraživanjima.

2010. Platno ponovo izloženo. Barbara Frale utvrđuje tragove napisa iz I. stoljeća. Benedikt XVI. ga naziva “ikonom”.

2011. Benedikt XVI. ga naziva “relikvijom”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. studeni 2024 03:21