Ovo je pravo lice rata - djeca oboljela od raka pod ruskom opsadom: ‘Ne znamo kako ćemo preživjeti‘

Na onkološkom odjelu dječje bolnice u ukrajinskom gradu Černihivu, mali pacijenti se bore protiv raka. No njihov su grad okružile ruske snage, a bolnica polako ostaje bez lijekova protiv bolova dok istovremeno pokušava stvoriti zalihe hrane, piše Guardian.

'Ne znam koliko još vremena imamo', kaže Sergej Zosimenko, humanitarni djelatnik koji skrbi o 11 pacijenata, njihovim liječnicima i roditeljima. 'Ne znamo kako da preživimo ovdje, posve je nestvarno. Nemamo više resursa.'

Bolnice u Poljskoj i Slovačkoj kazale su da će pomoći i nastaviti tretmane, no za sada djeca - u dobi između dvije i 15 godina - ne mogu doći do tih bolnica jer je Černihiv pod opsadom. Jedini izlaz je helikopterom.

'Problem je što djecu ne možemo evakuirati cestovnim putem, jedino zrakom', kaže Zosimenko. 'Sve ceste koje vode iz grada, minirane su.'

Černihiv se nalazi oko 150 km sjeveroistočno od Kijeva, na cesti prema bjeloruskoj granici. Ruske su ga snage okružile prije nekoliko dana i zasule granatama, uključujući stambene četvrti, vrtiće i trgovine.

Sve su ceste minirane kako bi se zaštitio grad, objavio je na Facebooku čelnik regionalne uprave Vjačeslav Čaus.

Rakete padaju 200 metara od bolnice

Jedna je ruska raketa pala blizu pacijenata oboljelih od raka. 'Prije dva dana granata je pala 200 metara od naše bolnice', kaže Zosimenko. Dan je proveo sakupljajući građevinski materijal kako bi dodatno osigurao podrumsko sklonište, te lijekove iz ljekarne i hranu.

Duh zajedništva ih tjera dalje, a ljekarne i trgovine doniraju lijekove i nemirnice kako bi pomogle bolnicama. No nekih stvari, poput lijekova protiv bolova, ponestaje.

'Ljudi koji boluju od raka trebaju mnogo lijekova protiv bolova, a mi imamo velikih problema s morfinom i drugim lijekovima', kaže Zosimenko. 'Bolnica u Černihivu ima još samo osam ampula morfina i drugih lijekova protiv bolova.'

Bolnica nije bila pripremljena za rat, a sklonište je u tako groznom stanju da se ljudi razbolijevaju jer spavaju u takvom prostoru. Također, boje se i zaraze covidom.

Zato spavaju na prvom katu i trče u podrum nakon što se začuje sirena za uzbunu. 'Svi su umorni, posebno medicinsko osoblje, čitav prošli tjedan nisu normalno spavali, samo po dva ili tri sata', kaže Zosimenko.

Na liječnicima i medicinskim sestrama je i dodatno opterećenje jer je dio osoblja ostao kod kuće sa svojim obiteljima - što je također razumljivo.

Što se tiče onih koji su ostali u bolnici, na sve načine pokušavaju popraviti uvjete u podrumu pa oblažu zidove i podove, popravljaju rasvjetu i donose ležajeve.

Cijela zajednica pomaže

Dirnut je, kaže Zosimenko, nevjerojatnim duhom zajednice u ovim vremenima intenzivnog pritiska. Svaki put kad izađe po nove zalihe, nitko - ni trgovine sa živežnim namirnicama, ni one s građevinskim materijalom, ni ljekarne - ne žele uzeti novac.

'Samo se brinite za tu djecu', kažu vlasnici trgovina.

'Sada vidim da živimo u najboljoj zemlji na svijetu u kojoj 40 milijuna stanovnika brine za ljude koje uopće ne poznaju', kaže Zosimenko.

'Ako Rusija doista želi zauzeti našu zemlju, to može ostvariti samo na jedan način, a to je pobiti svih 40 milijuna stanovnika jer ova zemlja ima 40 milijuna ljudi spremnih da je brane.'

Zosimenko radi za humanitarnu organizaciju Evum koja podupire odjel dječje onkologije. Prije rata, radio je u nabavi uredska opreme, no sada obilazi trgovine u kojima nabavlja hranu i moli za međunarodnu pomoć kako bi djecu izvukao iz ratne zone. Ako bude bilo potrebno, uključit će se i u borbe.

U bolnicu je sa sobom ponio i pušku te zajedno s očevima bolesne djece oformio neslužbenu zaštitnu jedinicu.

'Ovdje smo s našim vlastitim oružjem, i očevi ove djece donijeli su sa sobom nešto za obranu', kaže. 'Spremni smo dati vlastite živote, no nismo spremni dati živote ove djece', kaže.

'Radim s ovom djecom jer to su arhitekti, jedini ljudi koji mogu izgraditi budućnost. Jedino što možemo je pomoći im da prežive kako bi mogli napraviti ono što trebaju.'

Kaže kako ni za čim ne žali, unatoč strašnim nemirima koji su počeli prošli tjedan i unatoč činjenici da mnogi koji se spremaju braniti grad neće doživjeti da vide poraz Rusije.

'Svaki put kad uđem u svoj kabinet i vidim pušku, podsjeti me što se ovdje događalo proteklih šest dana, obuzme me jako velik stres. I sjetim se tko je započeo rat u mojoj zemlji', kaže. 'Ako ne poginem u sljedeća dva tjedna, to će biti pravo čudo.'