Odlazak osramoćenog kardinala: Henryk Gulbinowicz odnosi u nepoznat grob mračne crkvene tajne

Kardinal Henryk Roman Gulbinowicz (97) umro je danas u Wrocławu (Vratislavi), gdje je bio nadbiskup ordinarij i metropolit 1976-2004. Za razliku od svojih prethodnika, neće biti ukopan u tamošnjoj Arhikatedrali sv. Ivana Krstitelja, nego negdje drugdje, jer je nedugo prije smrti, kad je već bio u ireverzibilnoj komi, pogođen Papinom kaznom za koju nije doznao.

Naime, 6 studenoga mu je Sveta Stolica, preko Apostolske nuncijature u Warszawi, zabranila ikakav oblik slavljenja mise ili javnog okupljanja, zabranila mu je da nosi znakove biskupske službe, a zabranjen mu je i sprovod i ukop u njegovoj nekadašnjoj nadstolnici.

Kako je za oficiozni portal Vatican News objasnio poljski isusovac o. Erik Gumulak, Gulbinowicz je bio kanonski odgovoran zbog održavanja homoseksualnih odnosa i zbog spolnog napastovanja, a i zbog suradnje s poljskom tajnom policijom 1969-1985, vjerojatno zato, smatra Gumulak, što je bio ucijenjen svojom homoseksualnošću.

To je bjelodan primjer kako je Katolička crkva sama na srebrnom pladnju pružala svojim neprijateljima instrumente protiv sebe. Naime, u crkvenim ambijentima nikad nije bila tajna tko je homoseksualan (jedino se događalo i događa da se, zbog raznoraznih motiva, kao homoseksualan obilježi i onaj koji to nije nikada bio). To se jedino nije smjelo obznaniti, da se „ne naruši ugled Svete majke Crkve“, što su mogli zlorabiti treći, poput tajnih službi i špijunaža (i ne samo njih). Gulbinowicz je eklatantan primjer, ali nije jedini, ni u poljskom ni u inim episkopatima, i ne samo u religijskim ambijentima, ni onda, a bogme ni sada.

Na glasu kao „jastreb“

Ucjena je mogla biti to uspješnija ukoliko je ucijenjeni bio na glasu kao protivnik režima. A kardinal Gulbinowicz je bio na glasu kao „jastreb“ i najpouzdaniji kanal za vatikansko sufinanciranje Solidarnośći, neovisnoga antikomunističkog sindikata čijem je nazivu kumovao, naravno ne javno, tadašnji krakówski kardinal nadbiskup sv. Karol Wojtyła. Istina je da ga sada neki uvršćuju u „umjerene“, jer da je bio za dijalog s režimom.

Dijalog nije morao biti rezultat ucjene, jer je to bio službeni instrument vatikanske „istočne politike“, neprekidno od sv. Ivana XXIII do Frane. Kao korifeji dijaloga osobito su se istaknuli Agostino Casaroli (kao kurijalni „ministar vanjskih poslova“, pa kao kardinal državni tajnik), te kardinali Franz König (Austrijanac) pa kasnije Roger Etchegaray (francuski Bask), kojima su povjeravane delikatne misije s komunistima na vlasti, od Beograda do Pekinga. Naravno, bilo je i onih koji su svaki dijalog smatrali izdajom i kapitulacijom, od mnogih Hrvata i Poljaka do mnogih Kineza, uključujući i kardinala Zena. Ali pobornici dijaloga nisu smatrali da tako slabe Vatikan, nego komuniste, kako je otvoreno u svojim memoarima napisao kardinal Casaroli. S te strane Gulbinowicz ne bi bio u lošemu crkvenom društvu.

Ali on je znao javno demonstrirati nesklonost dijalogu. Pamtimo kako je papa sv. Ivan Pavao II, na završetku svoga trećega apostolskog hodočašća u Poljsku, u zadnji čas na warszawskom aerodromu pristao na razgovor s tadašnjim poljskim predsjednikom generalom Wojciechom Jaruzelskim. Taj razgovor, koji se odužio na gotovo sat vremena, zbunio je bio i diplomatski kor i prelate postrojene na pisti. Dok je poljskoj televizijskoj publici emitirana komorna glazba iz studija, inozemni izvjestitelji mogli su lijepo vidjeti zbunjenost onih na pisti, a kardinal Gulbinowicz nije propustio da demonstrativnim poglédanjem na sat stavi do znanja koliko taj dugačak dijalog smatra neoportunim.

To je sve mogao biti teatar, ali novac je konkretna činjenica. Licio Gelli, uspješan špijun Mussolinijeva fašističkog režima (oteo je iz Kotora i odnio u Italiju zlato Narodne banke koje je vrh tadašnjega jugoslavenskog režima, na čelu s kraljem Petrom II i premijerom generalom Dušanom Simovićem, prebacivao iz Beograda kaneći ga odnijeti u Kairo), kasniji mason pa utemeljitelj i „veliki meštar“ paramasonske prevratničke lože Propaganda 2 (P2), tvrdio je na jednome od saslušanja da nije on naručio ubojstvo bankara Roberta Calvija, koji je 18 lipnja 1982 nađen obješen u Londonu pod Mostom crnih fratara (što se smatralo kodnom porukom), nego da naručitelje „treba tražiti u Poljskoj“. Evo što je rekao Gelli (a rimska la Repubblica prenijela 2005 iz zapisnika saslušanja): „Neke sam večeri bio na večeri s Calvijem, bio je mračan u licu, rekao mi je da sljedeći dan mora u Vatikan kod 'Presvetoga' da bi dobio 80 milijuna dolara za račune vezane uz Poljsku i da će sve razbucati.“

Novac za Solidarność

Tko je bio taj „Presveti“? Navodno nadbiskup Paul Marcinkus, američki prelat litavskog porijekla, tada blizak suradnik pape sv. Ivana Pavla II, koji je organizirao Papina putovanja i vodio IOR (Zavod za religijske poslove), „vatikansku banku“ koja je u aferi s Calvijem izgubila znatan novac, pa je Marcinkusa Papa otjerao iz Vatikana nazad u Ameriku. A poslovi u Poljskoj? Opet se ne kaže ništa, ali tko pamti ta doba ne može se ne sjetiti da je preko IOR-a novac za Solidarność išao kardinalu Gulbinowiczu.

Marcinkus i Gulbinowicz su se mogli dobro razumjeti. Gulbinowicz je bio Poljak iz Šukiškėsa, sela u litavskoj općini Zarasai, višestoljetnog posjeda Biskupije vilniuske, na samoj tromeđi s Latvijom i Rusijom, nedaleko od kraja iz kojega je u Sjedinjene Države Amerike emigrirao Mykulas Marcinkus, otac kasnijeg nadbiskupa Paula Casimira (Pauliusa Kazimierasa) Marcinkusa. Usput, u korijenu njegova prezimena je poljsko ime Marcin (a ne Martinas), a majka mu se zvala Elena Lenartowicz. Gulbinowicz je bio apostolski upravitelj svoje matične biskupije u Vilniusu, tada još u sastavu Sovjetskog Saveza, od 1970 do 1976, prije negoli ga je sv. Pavao VI premjestio na nadbiskupsku katedru u Vrocławu.

Nedugo poslije snrti sv. Wojtyłe smo pisali da tajnu mogu otkriti još (tada) živi Marcinkus i Gulbinowicz. Jesu li oni nasamarili Calvija koji je u Vatikanu „prao“ novac sicilijanske mafije i tako izazvali odmazdu Cose nostre? To nećemo više doznati.

A pitanje je hoćemo li ikada znati je li tadašnja poljska tajna policija od Gulbinowicza doznavala kome on osobno dijeli novac za Solidarność. I to kardinal odnosi u grob na zasad nepoznatu mjestu.

U grob nije odnio svoj novac. Barem će nasljednici moći, a možda i htjeti, udovoljiti zadnjemu Papinu stegovnom zahtjevu: da kardinal Gulbinowicz uplati znatnu svotu u Fond sv. Josipa, zakladu katoličke Poljske biskupske konferencije za potporu aktivnosti te Crkve u korist žrtava spolnih napastovanja i zlostavljanja, za psihološku pomoć njima, za prevenciju tih zločina, te za edukaciju osoba odgovornih za zaštitu malodobnih.

Eto, nakon Marcinkusa, protjeranoga, umro je i Gulbinowicz, osramoćen, ali poslovi te osovine ostaju i danas u sjeni, te ne znamo što su sve prouzročili i do kada traju posljedice.