Devedeset i treći dan žestokog rata u Ukrajini, petak 27. svibnja, obilježen je nastavkom borbi u kojima su snage Ruske Federacije uspjele osvojiti grad Liman, jednu od preostalih ukrajinskih enklava na sjevernoj obali rijeke Siverski Donjec. Usprkos tom uspjehu, koji je izgleda omogućilo uređeno povlačenje branitelja, nastavljene su borbe u sličnoj enklavi Severodonjeck, dok nije uspjelo daljnje rusko približavanje gradu Svjatogirsku, koji je u srcu treće takve preostale ukrajinske enklave. Jednako tako su nastavljene borbe na prostoru između Popasne i Bahmuta, oko 50 kilometara jugoistočno, gdje su branitelji uspjeli usporiti i otupiti oštricu ruske ofenzive koja je dominirala prošlotjednim vijestima iz Ukrajine.
Sva ova borbena događanja treba gledati u svjetlu činjenice da zapadni izvori spominju prisustvo u Ukrajini čak 110 ruskih taktičkih skupina razine bojne (BTG), što su razine snaga koje tu nisu viđene još od prvih faza ovoga sukoba. Dakle, iako je Ruskoj Federaciji teškom mukom uspjelo obnoviti poredak svojih snaga, sada se ipak navodi kako pojedini BTG-i u pravilu broje oko 500 upotrebljivih boraca, dok se u ranijim fazama sukoba govorilo o 600 do 800 ljudi po takvoj postrojbi, a u nekim trenucima i do ukupno 1200 vojnika po takvoj individualnoj postrojbi. Kada se zbroji te borbene dijelove ruskih snaga sa snagama njihovih saveznika, vojnih postrojbi tzv. Luhanske i Donjecke Narodne Republike, raznim privatnim i pomoćnim postrojbama, izgleda da se dolazi do grube brojke od oko 160 tisuća agresorskih vojnika u Ukrajini, dok se broj branitelja procjenjuje na oko 700.000. Naravno, tu treba uzeti u obzir kako Ukrajina i nadalje mora ozbiljne dijelove svojih Oružanih snaga držati i širom čitavog sjevera države, kako prema Bjelorusiji koja neprekidno izvodi manevre u podršku svojih ruskih saveznika, tako i prema samoj Ruskoj Federaciji - što braniteljima itekako umanjuje raspoložive rezerve koje su zadnjih dana kritično potrebne u Donbasu.
Ne treba smetnuti s uma da Ukrajina čitavo ovo vrijeme itekako muku muči i s dopremom zaliha, ljudi i tehnike prema bojištima na istoku, jugoistoku i jugu države. Posebno je tu izložen prostor Donbasa, u kojem je koncentriran ozbiljan dio ukrajinskih snaga, i koje ondje treba redovito snabdijevati gorivom, streljivom i hranom. No, iste te malobrojne prometnice i željezničke pruge, koje su u posljednje vrijeme sve češće izložene i direktnoj vatri protivnika na svojim pojedinim dijelovima - ne služe samo za opskrbu brojne vojske već stacionirane u Donbasu, te izvlačenje civila iz tih borbenih poprišta, već su ujedno i jedini put za ubacivanje prema bojištu pričuvnih snaga za reakciju tijekom kriza koje su zadnjih tjedana bile učestale. Upravo je zato priličan uspjeh da se - usprkos ruskim prodorima i bombardiranjima - do bojišta uspjelo dopremiti niz ukrajinskih brigada s pripadajućom opremom, kojima se sustavno saniralo problematične dijelove obrane. Riječ je tu kako o oklopnim postrojbama koje se nedavno stacioniralo oko Barvinkova ili ovih dana kod Lisičanska, tako i o nizu postrojbi koje su posljednjih dana direktno iz transporta ulijetale u borbu na prostorima oko Bahmuta - i kojima je zadnjih dana ondje stabilizirano stanje te nanovo otvoren cestovni pravac od Bahmuta, preko Soledara, prema Lisičansku i Severodonjecku.
Time su zapravo ostvareni principi fleksibilne obrane, najbolje metode postupanja za ukrajinsku stranu suočenu u Donbasu s primjetno jačim protivnikom, (koji vidljivo dominira u vatrenoj moći i zračnim snagama), čiji je ritam napredovanja posljednjih dana diktirala vlastita logistika gotovo jednako kao i ukrajinski otpor.
U svemu ovome je posebno neugodan uvid u stanje inozemne pomoći ukrajinskoj strani. Naime, dok svjetski mediji i razni političari itekako vole isticati raznu opremu koja je poslana i količine novaca koje se obećavalo, nisu baš sve države tu jednako dobro usklađivale svoju priču sa svojim djelima. Nema sumnje da su Poljska i baltičke države tu dale sve od sebe. Zanimljivo je vidjeti i stanje u SAD-u, gdje je priča ponešto kompleksnija. Naime, dok još u praksi kasni početak isporuke velike od Kongresa odobrene ture pomoći Ukrajini u vrijednosti od oko 40 milijardi dolara, ondje se itekako stvari krpaju jednim drugim alatom - „Presidential Drawdown Authority“ (PDA) - kojim američki predsjednik može hitno, bez kongresne procedure, naložiti povlačenje roba iz zaliha pojedine američke vladine organizacije u svrhu koju smatra potrebnom. Joe Biden je tako od ljeta 2021. godine do danas ukupno 10 puta naložio slanje raznih roba iz vojnih zaliha u Ukrajinu, a vrijednost takve hitno upućene pomoći od 24. veljače do danas iznosi preko 3,9 milijardi dolara. Upravo je ovim alatom u Ukrajinu slano oružje, streljivo, vojna vozila i letjelice, kao i velike količine drugih roba - dok se u idućih desetak dana očekuje i zaokruživanje te objava ukupno 11. runde takve neposredne pomoći. Za razliku od toga svega, velike europske države su tu bile bitno suzdržanije - gdje opet posljednjih dana prednjači Njemačka, u čijoj su se javnosti pojavile naznake nekakvih neformalnih dogovora unutar NATO saveza da se Ukrajini ipak ne bi masovnije isporučivalo ikakvu značajniju, moderniju i težu vojnu opremu, ne bi li se time pokušalo izbjeći dodatno antagoniziranje Rusije i njenog diktatora. Naravno da takvo prešutno dogovaranje itekako predstavlja nož u leđa vlastima iz Kijeva, jednako kao i međunarodni pozivi da se pošto-poto sklapa kakvo primirje i rusku dobru volju tada kupuje ukrajinskim područjima - što je sve tek malo lošije od ponašanja Izraela, koji je opet blokirao transfer pojedinih oružja nacionalne proizvodnje (ovoga puta protuoklopni projektili Spike) iz arsenala ukrajinskih država-prijatelja prema bojištima u Donbasu - valjda računajući na nekakvu suradnju s Ruskom Federacijom po pitanju Sirije, ili što već.
Što se stanja na bojištima Ukrajine tiče, posljednjih dana nije bilo velikih novosti po pitanju ukrajinskih napredovanja oko grada Harkiva. Iako nije stala, ondje se radikalno usporila ukrajinska ofenziva sjeveroistočno od grada, gdje su nakon praktično dva tjedna borbi Rusi opet završili istjerani iz prigraničnog sela Ternova u šume na sjeveru i sjeverozapadu, bez vidljivih napredovanja branitelja bilo sjeverozapadno prema Vovčansku ili istočno preko gornjeg toka rijeke Siverski Donjec. Jednako tako, nije bilo velikih novosti ni oko 120 km jugoistočno, oko mjesta Izjum. Ondje su ruske snage izgleda uništile još jedan pontonski most (kod sela Zavgorodnje), kojim Ukrajinci opet nastoje kroz šumska područja priči Izjumu sa zapada, dok su se i tamošnja ruska djelovanja zapravo pokazala itekako upitnima. Posebno tu čudi stanje oko sela Dovgenjke, koje su izgleda već tjednima Rusi knjižili i objavljivali kao osvojeno, a ono je ili čitavo to vrijeme bilo ukrajinsko, ili se u nekom trenutku potiho vratilo u ukrajinske ruke, prilično otežavajući tamošnji ruski prodor put Slovjanska.
Iako posljednjih dana nije bilo bitnih promjena po pitanju ukrajinske enklave Svjatogirsk, na sjevernoj strani rijeke Siverski Donjec na oko 27 km jugoistočno od Izjuma, nešto dalje nizvodno došlo je do velikih promjena na karti. Naime, oko 45 km jugoistočno od Izjuma, također na sjevernoj strani Siverskog Donjeca, u ruske je ruke nakon tri dana žestokih borbi prešao grad Liman. Nakon prvih naznaka ukrajinskih povlačenja u srijedu 25. svibnja, jučer je postalo jasno da su se branitelji prvo povukli na sam jugozapadni rub grada, a onda i u šumoviti pojas koje to mjesto dijeli od rijeke Siverski Donjec. Iako su u tome kraju već ranije bili porušeni mostovi, jutros se vidjelo materijale o povlačenju ljudstva i tehnike preko rijeke, po brani tamošnje hidroelektrane, koja je onda dignuta u zrak. Iako agresorima tek ostaje čišćenje zauzetog prostora, te suzbijanje preostalih manjih džepova ukrajinskog otpora - nije sporna činjenica da to ruske snage dovodi na oko 15 km sjeveroistočno od Slovjanska - čija se učestala granatiranja sada očekuje, dok za neki kopneni napad agresorima ipak još predstoji forsiranje rijeke Siverski Donjec, što je tip poduhvata na kojem se zadnjih tjedana i nisu proslavili.
Za razliku od Limana, koji je u ruke napadača pao nakon nekoliko dana iznimno oštrih napada topništvom i zrakoplovstvom, prije žestokog pješačkog upada u grad - oko 50 km istočno smještena ukrajinska enklava Severodonjeck još se jedva drži. Taj grad, također smješten na sjevernoj obali rijeke Siverski Donjec, opkoljen je s tri strane i već danima se vode borbe u njegovim predgrađima. Kako izgleda, Rusi i njihovi lokalni saveznici tu su uspjeli zauzeti predgrađa na sjeveroistoku, sjeveru i istoku grada, dok su u ukrajinskim rukama vjerojatno još njegovo središte i pojedina jugoistočna predgrađa. Iako ruske snage tu nastoje i proći uz rijeku sa sjeverozapada te odsjeći branitelje od njihova zaleđa u uporištu Lisičansk, nije jasno koliko im to polazi za rukom. Jednako tako, nije jasno ni kakav su utjecaj na moral te opskrbu branitelja imala borbena događanja posljednjih dana, kada su prvo bili bitno ograničeni željeznički prilazi mjestu, a onda i glavna cestovna arterija od Bahmuta na sjever - koju su ukrajinske snage ipak uspjele nanovo uspostaviti sredinom ovoga tjedna.
Što se tiče ostatka Luhanske oblasti u ukrajinskim rukama, njen je prostor zadnjih dana sve manji. Iako su branitelji teškom mukom, izgleda, opet uspjeli ovladati mjestom Toškivka, pa time i barem privremeno stabilizirati obranu sjeverne strane linije Girske-Zolote, bitno je važnija činjenica da je u zadnja dva dana izgleda otupljena oštrica ruskog nastupanja oko mjesta Popasna. Upravo taj prostor, u zaleđu obrambenih položaja Girske-Zolote, bio je poprište djelovanja barem sedam ruskih BTG-ova u okviru ruske tzv. Operativno-manevarske skupine, koju su u zadnja dva dana ukrajinska pojačanja uspjela ukrotiti na 18 km širokom prostru između Popasne i Soledara – na 30-tak kilometara južno od Lisičanska. Posebno je bitno da je ovdje nanovo otvorena cesta T1302 od Bahmuta do Lisičanska, kojom se uspjelo dostaviti i dodatnu pomoć ukrajinskim dijelovima Donbasa koji su sada pod najžešćim napadom. Kako izgleda, branitelji su nakon ovećeg planskog povlačenja iz zone Svitlodarska i tu, na oko 23 km južno od Popasne, uspjeli stabilizirati frontu. Time će do izražaja doći obrambeni položaji o čijoj se izgradnji čulo prije desetak dana, na potezu Bahmut-Toretsk, gdje tek treba vidjeti hoće li agresorima biti moguće kakvo koordiniranje snaga sa sjevera iz Popasne, s istoka od Debelceva, i s juga, od Donjecak prema Toretsku - u zoni gdje su ruske snage već duže bilježile mnogo gubitaka i malo napredovanja.
No, dok se glavnina ovotjednih borbenih aktivnosti koncentrirala oko Limana i Severodonjecka, te na prostor sjeverno, zapadno, te južno od Popasne - na ostatku tzv. Južnog bojišta Ukrajine nije bilo velikih novosti. Izgleda da agresori na prostoru Zaporiške oblasti i nadalje okupljaju snage za nekakav napad, no do pokretanja takvih akcija još nije došlo. Umjesto toga, bilježi se tek niz manjih okršaja duž gotovo 300 km tamošnje bojišnice, granatiranja zaleđa i brojna izviđanja bespilotnim letjelicama, a posebnom temom je i činjenica da agresori ondje u zadnje vrijeme svoje pričuvne i obnovljene postrojbe, izgleda, kreću opremati starijom tehnikom - posebno tenkovima T-62. Iako se i do sada viđalo muzejsku tehniku, posebno u rukama rezervista iz Donjecke ili Luhanske Narodne Republike, pristizanje ovih oklopnih resursa iz Rusije u Melitopolj, pa prema tamošnjim borbenim linijama, izazvalo je brojne diskusije i nagađanja. Što je od toga točno, tek će se vidjeti u nadolazećim danima - jednako kao što će se vidjeti i značaj nanovo postavljene ruske protuzračne opreme na Zmijskom otoku, za kojeg neki smatraju da je ključ kontrole morskih prometnih pravaca na jugu Ukrajine, dok je drugima tek zgodna točka za odvlačenje agresorskih resursa s bitnijih dijelova ukrajinskoga bojišta.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....