Obračun Güntera Grassa s europskom politikom prema Grčkoj: Osudili ste na siromaštvo zemlju koja vas je stvorila

Preksinoć je njemački nobelovac Günter Grass (r. 1927) objavio pjesmu “Sramota Europe” u Süddeutsche Zeitungu, a već jučer londonski The Independent dobio je izjavu predsjednika njemačkog parlamentarnog Odbora za europske poslove - časno ime je Gunther Krichbaum - o tom pitanju. Izvrijeđao je pisca na pasja kola. A posredno mu poručio da je on stari, senilni umjetnik kojem je bolje da se drži ozbiljnog pisanja, nego da se miješa u politička pitanja.

Tko treba pomoć?

“Njegova (Grassova) kritika posve je promašila stvarnost, posebno stvarnost u kojoj se Grčkoj izuzetno pomagalo zahvaljujući izuzetnim naporima (europskih) građana i njihovih lisnica , a ne njihovih država”, izjavio je njemački parlamentarac i prikačio se velikom piscu. Samo što nije rekao da je Grass razumljivo lud i da razumljivo ne razlikuje odnos zbilje i uobrazilje.

Nato se nadovezala predsjednica Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), Christine Lagarde, kojom je postala zato što je njen prethodnik bio zatečen bez gaća, bolnom izjavom o siročićima u malim selima Nigera: “Mislim da oni (u Nigeru) više trebaju pomoć od građana Atene”.

No, kako je Grass s četrnaest dvostiha uzbudio jednog parlamentarca i jednu predsjednicu? Političarima je malo stalo do same pjesme, do “Sramote Europe”. U njoj je pjesnik, barem koliko se vidi iz prijevoda Anne-Kathrin Godec na internetskoj stranici Miljenka Jergovića, branio Grčku. Podsjetio je aktualne činovnike Europe , da ne velim EU, na njihove pretke.

“Zemlja (Grčka) osuđena na siromaštvo, a njeno - bogatstvo muzeje krasi: tvoj čuvani plijen”, zabilježio je Grass u četvrtom dvostihu svoje pjesme. Možda Kirchbaum i Lagarde ne pamte kako su se engleski i francuski ambasadori svađali, početkom XIX. stoljeća, oko bareljefa s Partenona, koje su njihove dvije zemlje željele podjednako opljačkati. Melina Mercouri, dakako, nije ih uspjela vratiti u Grčku.

Svetost vlasništva

Toliko o svetom društvenom ugovoru i neupitnom svetom vlasništvu. A sada nešto malo, predlaže nobelovac, o časnome moralu Europljana: “Njenim si pukovnicima - dozvolila jednom da budu ti partneri savjesti”. No, tko to još pamti? Tko pamti sve one oružane snage koje su “spopale” Grčku, njene “blagoslovljene otoke”, noseći u ruksacima Hölderlinove pjesme o grčkim bogovima.

Tko je tu čija sramota i tko je tu “porodica Kreza” koja izvan zemlje (Grčke) “drži sve što zlatno sja u tvojim trezorima”. Ovo je samo retoričko pitanje. Činjenice su jasne svakom zainteresiranom za katastrofu Grčke. Svima osim političarima. Oni i dalje tvrde da je novac identitet, nemaju vremena raspravljati s umjetnicima koji ne vide pravu stvarnost. I što je, onda, “prava” stvarnost?

Drugi put u kratkom vremenu Grass je odlučio iskoristiti svoj umjetnički autoritet u dnevnim, političkim pitanjima. Ovaj put poslužio se stihovima - još nedavno izazvao je globalnu buru svojom pjesmom u prozi o odnosu Izraela prema iranskom nuklearnom programu. Danas ga, opet, uvaženi političari pitaju: “Što vam to treba, gospodine?” I opet pokazuju da nemaju pojma tko je Grass, no dobro je to što ga, ipak, uvažavaju i čuju da govori, iako ne razumiju što.

Zaborav sramote

Otkako se javio prvim pjesmama polovicom 50-ih godina Grass je bio osjetljiv na stvarnost. “Služio se svim modernim sredstvima citata, pretapanja, igrama riječi, jezičkog vica, paradoksa, uključujući banalni svakodnevni jezik, žargon civilizacije i ‘upravljanog svijeta’”, zabilježio je povjesničar Fritz Martini. A upravljani mu je svijet danas Europska Unija, Europa koja ne može zaboraviti svoju grčku sramotu, niti se izvući pokazujući prstom na Velikog brata na Wall Streetu.