Subota, 31. kolovoza ujedno je 920. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini, državi u kojoj i dalje traju velike vrućine, tek povremeno malo olakšane prolaznim grmljavinskim olujama. Takvo vrijeme i dalje izaziva pojačanu potrošnju struje, što kombinirano s posljedicama novih infrastrukturnih šteta nanesenih početkom ovog tjedna za dogledno vrijeme praktično garantira učestale redukcije struje (tek minimalno ublažene uvozima struje iz Poljske i Slovačke).
Naime, ne samo da su pod napadom bile brojne trafostanice i dalekovodi, već su te štete 26. kolovoza interventno dovele i do prisilnog gašenja četiri bloka ukrajinskih nuklearnih elektrana – koje će trebati vremena da se stabiliziraju i nanovo priključe na mrežu.
Trebat će vremena da se procijene i štete na hidroelektrani Višgorod kod Kijeva, gdje je proizvodnja struje zaustavljena, ali brana ipak nije u opasnosti od popuštanja. Sagledavanje činjenice da zaštitne mjere na nacionalnoj mreži trafostanica nisu bile dovršene na vrijeme dovelo je u pitanje poziciju čelnika državnog operatera strujne infrastrukture ‘Ukrenergo‘ Volodimira Kudritskog, iako se navodno slična kašnjenja moglo vidjeti i na ukrajinskim sustavima hidroelektrana (Ukrhidroenergo) te nuklearnih elektrana (Energoatom). Kudritski je odbio otići dobrovoljno, pa će se o njegovoj smjeni razgovarati opet u ponedjeljak.
Izgubljen prvi avion F-16
Doduše, koliko je takva zaštita (a onda i protuzračna obrana) zapravo težak posao dobro je pokazao i slučaj u međuvremenu potvrđenog prvog ukrajinskog gubitka borbenog aviona F-16. Iako se to očigledno dogodilo u ponedjeljak 26. kolovoza, tijekom odbijanja tadašnjeg velikog napada ruskih raketa i bespilotnih letjelica na Ukrajinu, prve informacije su u javnost stigle gotovo 48 sati kasnije.
Prvo su krenule ruske glasine o uništenju aviona na ukrajinskom aerodromu Starokostjantiniv kod Hmeljnickog, da bi se onda s ukrajinske strane službeno čulo kako pilota Oleksija Mesa (kodno ime ‘Moonfish‘) ipak nisu oborili protivnici. U četvrtak 29. kolovoza počelo se nagađati i o mogućoj grešci pilota ili kvaru letjelice tijekom višesatnog lova na nadolazeće ruske rakete i dronove – da bi onda ukrajinski službeni izvori objavili osnivanje istražne komisije u Ministarstvu obrane, potvrđujući da nije bila riječ o posljedici ruskog djelovanja.
Dodatno se počelo spominjati i mogućnost ‘prijateljske vatre‘ same ukrajinske protuzračne obrane kao uzroku nesreće – a poginulom pilotu je užurbano organiziran i javni sprovod, s vojnim počastima te posthumnim unapređenjem u čin pukovnika.
Tijekom dana sve intenzivnije spominjanje greške ukrajinske protuzračne obrane (navodno posade raketnog sustava MIM-104 Patriot) dovele su u petak 30. kolovoza i do službenih izjava kako se ništa ne skriva te da je o nesreći na vrijeme bilo obaviješteno i državno vodstvo i strani partneri (od kojih se navodno ništa nije posebno tražilo) – ali je do večernjih sati ipak glasno odjeknulo smjenjivanje zapovjednika ukrajinskih Zračnih snaga Mikole Oleščuka uredbom predsjednika države Volodimira Zelenskog, i to ‘radi zaštite osoblja‘ i jačanja ‘zapovjedne razine ukrajinske vojske‘.
Danas je pak ministar obrane Umerov izjavio da smjena Oleščuka nije povezana s nesrećom F-16, već se vjerojatno radi o uobičajenoj „rotaciji unutar vojske“, što je u postojećim okolnostima teško povjerovati.
Iako, naravno, nema opravdanja za manjak komunikacije protuzračne obrane i zrakoplovstva (ako je to stvarno uzrok pada F-16) – ostaje činjenica da Ukrajina izgleda još nije dobila mnogo od obećane vojne pomoći sa Zapada. Ne samo da zapinje opskrba topničkim granatama – EU s ponosom navodi kako se uspjelo dostaviti 700.000 komada u godinu i pol (umjesto milijun komada u godinu dana), a i češke kupovine izgleda ‘štucaju‘.
Problematična isporuka
Još je više problematična isporuka dodatnih protuzračnih sustava koji se iz dana u dan pokazuju ključnima, gdje također svašta od obećanoga kasni – pa će se o donaciji bitnice iz Rumunjske tek početkom rujna raspravljati u tamošnjem parlamentu. Uz to, kada se oružje jednom i donira, nekim zemljama ostaje problem kako će ta tehnika kasnije biti borbeno korištena – tako da uporaba u samoj Ruskoj Federaciji treba posebne dozvole koje teško dolaze, navodno radi straha od ‘eskalacije rata s Rusijom‘.
S jedne strane, to je problem u Sjedinjenim Američkim Državama, čiji državni repozitorij satelitskih slika Ukrajina koristi već pet godina i za vojne svrhe (prema riječima viceadmirala Franka Whitwortha iz NGA) – dok navodno traje i rasprava o tome hoće li u nadolazećim mjesecima do kraja mandata predsjednika Joea Bidena uopće biti još dodatnih paketa američke vojne pomoći.
Ne bi li promijenili stav Washingtona oko udara u Rusiji te ‘eskalacije‘ rata (kojeg Rusi ionako periodično eskaliraju) – Ukrajina je krajem ovoga tjedna u SAD dostavila i preciznije popise oko 225 konkretnih strateški bitnih ciljeva koje bi se gađalo u Rusiji, uz obrazloženja zašto - no očigledno tu Amerikanci nisu jedini koji oklijevaju.
Naime, niti Europska unija po tom pitanju nije postigla suglasje na sastancima ministara vanjskih poslova i obrane 29. i 30. kolovoza u Bruxellesu. Dok su Ukrajinci tražili protuzračne sustave, obećana im je pomoć u obnovi elektro-sustava, a umjesto opće dozvole za korištenje doniranog europskog naoružanja u Rusiji – mnogo se čulo o EU zadovoljstvu oko obuke ukrajinskih vojnika (navodno do 60.000 ljudi, uz još 15 tisuća do kraja godine, ‘prilagođeno potrebama Ukrajine‘) te osnivanju EU Središta za koordinaciju obuke ukrajinske vojske u Kijevu. Dakle, ustrajno se nastojalo baviti saniranjem posljedica umjesto sprečavanjem uzroka.
Problemi i s EU
Preko šest milijardi eura vojne pomoći iz EU ostalo je blokirano vetom Mađarske i Slovačke, a možda tu nije bez utjecaja ni stav hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića koji je svoju sramotu prije nekoliko dana ponosno definirao riječima: ‘Radio sam sve i radit ću ubuduće da se onemogući bilo kakav angažman hrvatskih vojnika u ratu u Ukrajini na bilo koji način, uključujući i sudjelovanje u centrima za obuku‘.
Dakle, dubinsko razmimoilaženje po pitanju Ukrajine je itekako vidljivo kako na EU-razini – budući da je mađarski ministar vanjskih poslova Péter Szijjártó ubrzo nakon okršaja u Bruxellesu opet osvanuo u ruskom Sankt Peterburgu, navodno na višesatnom sastanku s direktorom Gazproma Millerom – tako i na razini same Republike Hrvatske.
Imajući u vidu razlike na temu Ukrajine između Predsjednika Republike i Vlade RH (kao sukreatora nacionalne vanjske politike), ne čudi onda ni činjenica da sad i Crna Gora s vlastima u Kijevu usuglašava bilateralni sigurnosni sporazum, što u nas izgleda uopće nije na dnevnome redu.
Sve to događa se u svjetlu aktivnog ratovanja kako u Ukrajini, tako i na pograničnim prostorima Ruske Federacije. I dok izgleda da su Rusi svoje avione za napade po Ukrajini već uvelike izmjestili dublje u državu, u očekivanju moguće dozvole spomenutih ‘dubokih udara‘ – o stanju na bojištima je niz europskih vojnih dužnosnika upoznao zapovjednik Kopnenih snaga Ukrajine Oleksandr Pavljuk, na tajnom vojnom sastanku održanom od 27. do 29. kolovoza u Njemačkoj.
Dok je ostalo pomalo čudno da navodnu temu protuzračne obrane i bespilotnih sustava vojnim kolegama izlaže zapovjednik Kopnenih snaga, a ne zrakoplovac ili predstavnik novouspostavljenog zasebnog Zapovjedništva za besposadne sustave – možda utjecaja na stvari ima i stanje na ukrajinskim bojištima tijekom zadnjih dana.
Naime, ondje se pokazuje kompletnom problematičnom obrana na nizu dosadašnjih točaka bojišnice u Donbasu (posebno prema Pokrovsku, ali sve više i prema Kurahivu, Torecku, Kupjansku i Vugledaru) – dok su ukrajinski resursi izgleda uvelike usmjereni u rusku oblast Kursk.
Takav izbor prioriteta postao je dodatno problematičan naglim pogoršanjem borbene situacije u samoj Ukrajini tijekom posljednjih dana – što se propituje ne samo u javnosti, već i u Vrhovnoj Radi – a ne pružaju tu mnogo utjehe ni vijesti o nastavku umjerenog napredovanja u ruskoj regiji Kursk.
Ondje se službeno čulo o dodatnom napredovanju po nekoliko km na više smjerova, uz preuzimanje kontrole nad dodatnih tek 5 kvadratnih kilometara ruskoga prostora te uzimanje nešto dodatnih ruskih zarobljenika (što bi trebalo biti dobro za buduće razmjene).
Stanje na bojištu u ruskoj regiji Kursk
Kako se moglo zaključiti i iz već spomenutih informacija koje je državnom vrhu dao Oleksandr Sirski, Vrhovni zapovjednik OS Ukrajine, ukrajinsko napredovanje u regiji Kursk se usporilo. Dodatno su ga obilježili i brojni ruski protunapadi, čišćenje zaostalih džepova ruske vojske na prostoru koji je Ukrajina zauzela, te teške borbe na smjerovima daljnjih napredovanja prema lokalno zacrtanim borbenim ciljevima.
Uz navode o ukrajinskom utvrđivanju pojedinih položaja u regiji Kursk, treba napomenuti i podizanje dodatnih snaga ruske ugovorne vojne pričuve u regiji Kursk (dragovoljačke snage ‘BARS-Kursk‘, navodno zadužene za pozadinsko osiguranje), te nastavak žestokih ruskih napada na ciljeve u ukrajinskoj oblasti Sumi u kojoj je zasnovana logistika za čitavo ukrajinsko prekogranično djelovanje u ruskoj regiji Kursk.
Što se tiče same bojišnice u ruskoj regiji Kursk, na njenom zapadnom dijelu nije se čulo mnogo novoga. Ruski okrug Gluškovo i dalje se drži poprilično izoliranim, budući da se ovoga tjedna čulo o kontinuiranom uništavanju niza ruskih pontonskih mostova na rijeci Sejm (ranije zrakoplovstvom, a sada prvenstveno raketnim sustavima HIMARS, topništvom i kamikaza-dronovima), što nije spriječilo ni rusko jačanje tamošnje protuzračne obrane.
Iako se čuje o izolaciji ruske posade oko pograničnog naselja Tetkino na samom zapadnom rubu ove zone, i dalje se drži ruska obrambena linija na istoku ove borbene zone – od Komarovke, preko prostora Vrtne zadruge Gluškovo i sela Druga Mužica te Kuljbaki do Troickoe i međunarodne granice, sve oslonjeno na tok rječice Sinjak. Što se sjeverozapadnog poteza tiče, ondje se čulo o više ruskih napada oko grada Korenjevo.
Kao prvo, pojas oko grada nastojalo se osigurati na jugu napadima prema selu Snagost koje je već barem desetak dana u ukrajinskim rukama. Uz to, navodno se nizom protunapada potisnulo ukrajinske snage i iz jugoistočnih i istočnih dijelova grada (prostor prigradskog sela Korenjevo, imenovanog baš kao i obližnji grad), čime se itekako omelo tamošnje ukrajinske planove.
Možda su tu vlastima u Kijevu barem malo utjehe donijeli navodni uspjesi ponešto sjevernije, gdje se barem privremeno navodno probilo ruske linije na prometnici od grada Korenjevo prema Rilsku, što je dovelo do privremenog zatvaranja i sjevernije magistrale E-38 na trasi Rilsk-Ljgov, te pojedinih dijelova tamošnje željezničke mreže.
Sve to, kao i odbijanje ruskih napada oko Olgovke te stabilizaciji stanja oko Aleksandrovke (oko šest km na sjeverozapad), možda treba zahvaliti i dodatnoj rotaciji ukrajinskih pojačanja u centralnom te sjevernom dijelu borbene zone u regiji Kursk (Pokrovskii, Olgovka, Ljubimovka, Leonidovo).
Time se onda otvorio prostor i za djelovanja oko ruskih džepova na tom sjeverozapadnom dijelu bojišta – posebno Šeptuhovka i Kremjanoe – kao i za nastavak borbi oko ruskih džepova malo istočnije (potez na jugu od sela Mala Loknja, na sjever preko Novaja Soročina, sve do sela Pogrebki).
Na istočnoj strani - uz okršaje na liniji sela Kamiševka-Kireevka - nastavljene su i borbe oko Nečaeva, a ustanovilo se i da je selo Nižnaja Parovaja opet (barem privremeno) dolazilo u ukrajinske ruke. Nadalje, izgleda da nisu uspjeli ni ruski protunapadi na liniji od sela Ruskoe Porečnoe preko sela Čerkaskoe Porečnoe sve do Martinovke na magistrali R-200 (koja vodi prema idućem okružnom središtu Boljšoe Soldatskoe).
Dalje na jug bilježili su se okršaji kod okupiranih naselja Mihailovka, Ruskaja Konopelka, Kolmakov i Čerkaskaja Konopelka, koja su Ukrajinci uspjeli zadržati u svojim rukama. Nije jasno da li im to isto polazi za rukom i 5 km južnije, gdje se bilježe ruski napadi u smjeru okupiranog naselja Plehovo, kao i oko 7 km istočnije od Plehova, gdje borbe traju za naselje Borki, a 28. kolovoza se govorilo i o mogućem ponovljenom dolasku u ruske ruke sela Spaljnoe.
Stanje na bojištima u Ukrajini
Za razliku od stanja u ruskoj regiji Kursk, gdje se čuje o ukrajinskim pojačanjima, a onda i nastavku žestokog ratovanja s malim ukrajinskim napredovanjem – stanje na bojištima u samoj Ukrajini je radikalno drugačije i gotovo sa svakim novim danom postaje dodatno zabrinjavajuće.
Doduše, to se manje odnosi na krajnji sjever Harkivske oblasti, gdje je temeljito zaglavljeno rusko napredovanje od 10. svibnja (neuspjeli pokušaj uspostave pogranične tampon-zone), a dobar dio snaga ondje angažirane ruske skupine ‘Sjever‘ usmjeren je u pograničnu regiju Kursk u samoj Ruskoj Federaciji. Ipak, borbe se i dalje gotovo dnevno vode oko Gliboke, nedaleko ukrajinskog uporišta Lipci, te u Vovčansku.
Za razliku od toga, loše vijesti počinju već kod Kupjanska, oko 100 km istočno od Harkiva. Nakon više mjeseci ruskih napora, ondje je agresorima izgleda zadnjih dana uspjelo zauzimanje većeg dijela (uvelike srušenog) naselja Sinkivka, kojim se mjesecima branio sjeveroistočni prilaz Kupjansku na oko šest km od grada.
Tek treba vidjeti hoće li agresori uspjeti eksploatirati ovaj uspjeh kojeg su i službeno objavili u petak 30. kolovoza. Ponešto lošije vijesti dolaze iz zone oko 22 km jugoistočno od Kupjanska – u prostoru sela okupiranog sela Piščane Donje. Kao prvo, ondje se bilježi nastavak ruskih prodora kako na zapad, prema ukrajinskom selu Kolisnikivka (oko 1,5 km pomaka), tako i na jug u smjeru ukrajinskog uporišta Lozova (oko 1,5 km).
Ove novosti treba gledati u svjetlu činjenice da je četvrtak 29. kolovoza rusko Ministarstvo obrane i službeno objavilo zauzimanje ukrajinskog uporišta Stelmahivka (oko 6,5 km istočno od Lozove), a tada se bilježilo i rusko napredovanje oko Andriivke, samo 5 km južnije, do srijede 28. kolovoza.
Dakle, u slučaju dodatnog popuštanja lokalne ukrajinske obrane u široj zoni oko Lozove, trebalo bi hitno evakuirati barem dijelove prostora od oko 30 kvadratnih kilometara lokalne obrane (južno od sela Piščane Donje, jugozapadno od uvelike okupiranog Berestove, te zapadno od Stelmahivke).
Time bi započeo i ozbiljniji ruski prelazak dosadašnjih linija na gornjem toku rijeke Žerebec (pa na zapad prema rijeci Oskil), a u opasnost od presijecanja došao bi i čitav sjeverni sektor sadašnjeg ukrajinskog prostora istočno od Oskila, koji se proteže od Kupjanska na sjeveru pa do Limana i Serebrjanskih šuma na jugu.
Ujedno ostaje i otvoreno pitanje – treba li sličan prodor prema zapadu očekivati i malo južnije, bilo na potezu Tverdohlibove-Černeščina, ili oko ukrajinskog uporišta Makiivka (gdje su agresori također nedavno napredovali zapadno, u samo mjesto) – iako se i dalje drže braniteljski položaji južnije, na potezu Nevske-Terni-Torske.
Južno od rijeke Siverski Donjec opet se čulo o borbama oko 25 km sjeveroistočno od okupiranog Bahmuta – a zadnjih dana nije bilo vijesti o pomacima bojišnice na potezu oko lokaliteta Verhnokamjanske-Spirne-Viimka-Pereizne, nedaleko kojih se već dugo bilježe dnevni okršaji.
Zapadno od okupiranog Bahmuta i dalje se vide povremeni ruski napadi na rubne dijelove Časiv Jara sa zapadne strane vodnog kanala „Siverski Donjec – Donbas“, pretežito manjim skupinama jurišnog pješaštva bez podrške oklopnih sredstava. Ujedno se pritisak agresora zadnjih dana pojačano bilježilo južnije od Časiv Jara, te južno od okupiranog Bahmuta (na potezu od Kliščivke i Andriivke, pa prema tamošnjoj trasi spomenutog vodnog kanala).
Time smo u razmatranju došli do prostora ukrajinskog uporišta Toreck, koje je pod svakodnevnim jakim napadima ruskih agresora. Kao prvo, ondje se sredinom tjedna na sjeveroistoku bilježilo postupno napredovanje ruskih snaga kroz prigradsko naselje Družba, koje je navodno do danas ujutro završilo i svojom glavninom u rukama agresora.
Ujedno, rusko Ministarstvo obrane danas se pohvalilo i zauzimanjem samo malo južnijeg prigradskog naselja Pivnične iz kojeg već neko vrijeme dolaze ruski napadi na zapad prema samom Torecku. S druge strane, izgleda da je pojačanjima uspjelo barem ponešto usporiti ruski napredak samo oko 3 km jugoistočno, prema centru Torecka u zoni neposredno sjeverno od tamošnjeg zatvora (opet uz gradski dio trase tamošnje magistrale T-0516).
Ipak, do četvrtka 29. kolovoza Ukrajinci su se izgleda povukli s čitavog prostora istočno od spomenutog zatvora, tako da je i to skraćivanje fronte možda pomoglo jačanju obrane preostatka grada. Ujedno, nastavljeni su i ruski napadi na Toreck s jugoistoka (u četvrt Zabalka), no bez bitnijeg uspjeha – baš kao i jaki pritisak agresora južno od Torecka na ukrajinsko selo Nelipivka, koje izgleda još odolijeva u vrijeme pisanja ovog pregleda.
Nažalost, oko 5 km na jugozapad, u predjelima zapadno od nedavno okupiranog naselja New York, bilježi se nastavak borbi na prilazima ukrajinskim uporištima Suha Balka, Panteleimonivka i Oleksandropilj – što je samo uvod u razmatranje bojišnice na pravcu prema ukrajinskom gradu Pokrovsku, gdje su i nadalje bilježene najžešće borbe, ali i u duže vremena najveća napredovanja ruskih agresora.
Iako se sjeverni potez borbene zone prema Pokrovsku još drži (Oleksandropilj-Kalinove-Vozdviženka, pa dalje uz rijeku Kazenji Torec do Novotorecke, mjesta za kojeg su Rusi sredinom tjedna spominjali okupaciju), južno od toga nalazi se područje najvećih problema za ukrajinske branitelje.
Iako nije do kraja jasno obrambeno stanje gradića Grodivka (možda se branitelji i nisu do kraja povukli preko rijeke Žuravka u njegov zapadni dio) – prilično je izvjesno da je bojišnica dalje na jugozapad dostigla sredinu sela Krasni Jar, dok je susjedni Kruti Jar na jugu navodno završio osvojen 28. kolovoza.
Time, kao i dovršetkom osvajanja grada Novogrodivke, Rusi su dostigli zadnje utvrđene linije pred Pokrovskom (koji je oko 9 km sjeverozapadno), što je razvoj situacije koji mnogi na ukrajinskoj strani nisu očekivali ovako brzim ritmom. Tek treba vidjeti je li tu išta pomoglo višednevno terensko djelovanje samog Vrhovnog zapovjednika, generala Oleksandra Sirskog, koji je tu proveo početak ovoga tjedna dok se nastojalo usporiti rapidne pomake bojišnice.
Dodatne loše vijesti nosi i zona koja se od okupirane Novogrodivke proteže južno te jugoistočno. Naime, (2) na jugu se još 28. kolovoza čulo o zauzimanju Marinivke (oko kilometar južnije od Novogrodivke) te Mihailivke (oko 5 km južno od Novogrodivke), što je otvorilo prolaz do 3 km udaljenog ukrajinskog grada Selidove na čijim rubovima sada traju borbe. (2) Dok su na jugozapadu ruski službeni izvor tek sa zakašnjenjem zadnjih dana službeno objavljivali okupaciju Mikolaivke (29. kolovoza), Komišivke (28. kolovoza) i Novoželanne (30. kolovoza) – bojišnica se ondje zadnjih dana ubrzano pomakla od 27. kolovoza osvojenog sela Memrik oko kilometar na jugozapad (prema Ukrainsku), oko dva kilometra na jug (do ukrajinskih sela Lisivka i Dolinivka), te oko 2,3 km jugoistočno, sve do sjevernih predgrađa Galicinivke – gdje su sjeverno od rijeke Vovče danas 31. kolovoza podigli i rusku zastavu.
Uz to, oko 4 km dalje na istok je do 30. kolovoza postupno uspjelo i osvajanje ukrajinskog uporišta Karlivka, koje se dobro držalo pred napadima s istoka, ali nije moglo biti održano kada su agresori nagrnuli s leđa, sa sjevera i sjeverozapada. Ako ne bude hitno zaustavljeno, ovo rusko kretanje koje dnevno prolazi oko 2 km lako bi moglo predstavljati uvod u šire povlačenje ukrajinskih snaga s dosadašnjih južnijih položaja oko Nevelske i Krasnogorivke – možda i do 10 km od sadašnje bojišnice u generalnom smjeru Kurahivke i Kurahiva na jugozapadu.
Iako se za sada još drže spomenuti ukrajinski položaji oko Nevelske i Krasnogorivke, loše su vijesti dolazile iz borbene zone oko petnaestak kilometara južnije. Naime, ondje su agresori napredovali zapadno od sela Pobeda, te su 27. kolovoza uspjeli većinom zauzeti Kostjantinivku, što je od ruskog Ministarstva obrane bilo službeno objavljeno u petak 30. kolovoza (iako se i dalje povremeno čuje o ukrajinskim upadima u grad sa sjevera i sjeverozapada).
Istoga dana čulo se i o ruskom zauzimanju čitavog cestovnog poteza lokalne magistrale O-0532 jugoistočno od sada okupirane Kostjantinivke pa do ukrajinskog uporišta Vodjane, kojem su agresori sada najednom pred prvim kućama. Ovaj razvoj situacije dodatno ugrožava i ukrajinsku utvrdu Vugledar (oko 5 km jugozapadno), kojoj Rusi već dugo izuzetno neuspješno nastoje borbeno prići s istoka, jugoistoka i juga.
Konačno, za razliku od ove izuzetno aktivne borbene zone na jugoistoku Donbasa (potez od ukupno oko 85 km zračne linije), jug ukrajinskog bojišta i zadnjih je dana bio relativno miran. Uz tek poneka kopnena djelovanja, bilježilo se ondje zračne napade, topnička djelovanja i udare bespilotnih letjelica – ali sve je to blijedo u usporedbi s događanjima oko Pokrovska, Torecka ili na bojišnici od Kupjanska prema okupiranom Svatove na sjeveru Donbasa.
Zračna djelovanja
Dok su bjesnile ranije opisane kopnene borbe, nipošto nije bilo mira ni po pitanju korištenja raketnog naoružanja, vođenih zrakoplovnih bombi i bespilotnih letjelica. Srijeda 28. kolovoza započela je napadima ukrajinskih bespilotnih letjelica na ruske regije Voronjež (skladišta streljiva) te skladišta goriva u regiji Rostov kod grada Kamensk-Šahtinski (državno skladište ‘Atlas‘), te u regiji Kirov oko 1.200 km od Ukrajine – gdje se u gradu Koteljnič gađalo državno skladište naftnih derivata ‘Zenit‘.
Ujedno se manje uspješno gađalo i rafineriju kod Jaroslava, te zračne luke u dalekom Tatarstanu (kod Kazanja i Nižnjekamska). Zauzvrat, Rusi su u Ukrajini balističkim raketama gađali Krivi Rih (hotel), a vođenim zrakoplovnim bombama centar Kupjanska, željezničku stanicu u gradu Sumi, te Balakleju u Harkivskoj oblasti.
Četvrtak 29. kolovoza započeo je ruskim lansiranjem 74 kamikaza-drona Shaheed-136/131 iz Primorsko-Ahtarska i Jeiska na jugu, te iz regije Kursk na sjeveru (60 oboreno, a 14 navodno onesposobljeno sredstvima elektroničkog ratovanja), te tri vođene rakete Kh-59/69 iz zračnog prostora ruskih oblasti Kursk i Belgorod (dvije srušene).
Ipak, čulo se o eksplozijama u Harkivu, u regiji Čerkasi, te kod Kijeva – sve navodno uz manje štete od pada krhotina. Ukrajinske bespilotne letjelice zato su djelovale nad ruskim regijama Brijansk, Kursk i Belgorod, a kod Sevastopolja je izveden i kombinirani napad ukrajinskih zračnih te pomorskih dronova. Kasnije u danu bilježilo se i ruske napade balističkim raketama „Iskander-M“ na ukrajinske vojne ciljeve u pograničnoj regiji Sumi (logistika i podrška ratovanju u ruskoj regiji Kursk), te u Odesi.
Petak 30. kolovoza opet je započeo ruskim lansiranjem vala od 18 kamikaza-dronova s juga (primorsko-Ahtars) i sjevera (Kursk) – od čega ih je navodno oboreno bilo 12 – uz još lansiranje i balističke rakete „Iskander-M“ s Krima. Osim ukrajinskog napada bespilotnim letjelicama na rusku regiju Kaluga (zračna luka i bivša tvornica automobila Volkswagen), čulo se i za ruski napad bespilotnom letjelicom na industrijski pogon u regiji Poltava, a onda i za barem 5 eksplozija vođenih zrakoplovnih bombi tipa UMPB D-30SN u prostoru grada Harkiva.
Osim što je od ovog napada izvedenog borbenim avionima Su-34 u regiji Belgorod (oko 25 km od granice) u Harkivu opet nestalo struje, među ciljevima u centru grada bilježeno je barem 6 poginulih te 57 ranjenih. Zauzvrat, predvečer je ruski Belgorod bio gađan raketama iz višecijevnih bacača velikog dometa, koje su također ostavile štete širom tog ruskog grada.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....