Koliko Ukrajina zapravo košta Europu? U Bruxellesu su neki ozbiljno zatečeni

Negdje na proljeće Europska unija teškom je mukom, uz puno dilema i natezanja, na jedvite jade složila financijsku konstrukciju koja je trebala Ukrajinu držati iznad vode do kraja 2027., a Volodimir Zelenski već vapi za još 27 milijardi dolara, odnosno oko 23,2 milijarde eura.

Problem nije samo veličina nove rupe, nego u tome što Ukrajina europskim partnerima još nije objasnila kako je ta nova rupa točno nastala i na što će točno dodatni novac biti potrošen. Još je veći problem što je šira europska javnost tek kroz ovotjedni članak u američkim novinama, New York Timesu, dobila punu informaciju o tome da je više ozbiljnih europskih dužnosnika zatečeno (!) brzinom rasta troškova, odnosno financijskih rizika za EU. Rast troškova diktira i nadzire Zelenski, potrebe za financiranje ratnih operacija sve su mu više, a EU – čak i da izbjegne katastrofu ulaska u direktni vojni obračun s Rusijom kao nuklearnom silom – ostaje izložena neprihvatljivim financijskim rizicima. Jesu li objektivna procjena troška rata u Ukrajini, kao i povezano pitanje grotesknih razmjera korupcije u Ukrajini, tabu tema za europske prijestolnice?

90 milijardi nije dosta

S obzirom na to da europski mediji uglavnom prenose oficijelne stavove europskih dužnosnika o ratnoj pomoći Ukrajini, koji su često nalik plitkim pro-ratnim pamfletima, čak se otvara pitanje imaju li europski birači punu, objektivnu informaciju kakve točno rizike preuzimaju kroz evidentnu eskalaciju sukoba u Ukrajini. Euronews kao europski medij jest još 26. kolovoza sramežljivo pisao da europski dužnosnici privatno dvoje je li prebacivanje planiranog novca iz 2027. u 2026. uopće poželjno i izvedivo. Dan poslije objavljeno je da je novi zahtjev Zelenskog, eto, zatekao Bruxelles te otvorio pitanje koliko će kreditna linija od 90 milijardi eura uopće trajati. Četiri članice EU – Nizozemska, Poljska, Španjolska i Švedska – već su tada ustvrdile da 90 milijardi neće biti dovoljno. Europska nervoza, dakle, nije bila tajna, ali su se europski salonski ratnici među političarima pobrinuli da nema suvisle, demokratske javne rasprave o tome zašto se novac europskih poreznih obveznika troši mimo plana. Gdje je uopće plafon; imamo li klasični slučaj „vreće bez dna“?

New York Times je pak 9. rujna razotkrio kakvo to točno planiranje troškova za Ukrajinu vodi Europska komisija; otprilike ispada da Zelenski ispisuje račune, rat eskalira, a Europa se koprca da post festum nađe novac, kojeg sama nema dovoljno za oživljavanje vlastite industrijske i tehnološke konkurentnosti, odnosno financiranje buduće socijalne sigurnosti. Četiri europska diplomata povjerila su NYT-u da tako velika rupa u ukrajinskim financijama nije bila očekivana, dok su dvojica dužnosnika privatno otvorila pitanje troši li se ukrajinski novac učinkovito te jesu li potrebe možda precijenjene. Možda precijenjene? Što to uopće znači?

Bilo kako bilo, NYT, za razliku od europskih medija, dokumentira zatečenost i ozbiljnu zabrinutost grupe odgovornih europskih dužnosnika te otkriva, blago rečeno, da postoji ozbiljna europska sumnja u kvalitetu financijskog planiranja Ukrajine. Ne radi se čak toliko o sumnji na dramatične razmjere korupcije u Ukrajini, koja se kao mreža raširila sve do, može se reći, vrata Volodimira Zelenskog – pod sumnjom su neki od njegovih najbližih suradnika – nego jednostavno o činjenici da su brojevi takvi da možemo govoriti o fiskalnoj imploziji ukrajinskih ratnih planova.

Brojke

Matematika nije previše komplicirana, osim možda za ambiciozne salonske ratnike Europe: Ukrajina je u 2026. ušla s planiranih 2,807 bilijuna grivnji za sigurnost i obranu – oko 54 milijarde eura, odnosno čak 27,2 posto BDP-a. U lipnju je, zahvaljujući novoj europskoj financijskoj konstrukciji, Kijev obrambeni proračun povećao za još 1,56 bilijuna grivnji, približno 30 milijardi eura, na ukupno 4,367 bilijuna grivnji ili oko 84 milijarde eura. Samo je dodatnih 1,371 bilijun grivnji, oko 26,4 milijarde eura, namijenjen oružju, vojnoj opremi, streljivu i popravcima.

I onda nam, samo dva mjeseca poslije, stiže nova rupa od 27 milijardi dolara, odnosno 23,2 milijarde eura. Zelenski objašnjava da je dio novca predviđenog za drugu polovicu godine već potrošen u prvoj, među ostalim na oružje, dronove, plaće i naknade obiteljima poginulih. Dio traženog novca služi i za predujmove za oružje koje treba biti isporučeno početkom 2027. To u ratu nije nužno iracionalno; rakete i dronove mora se naručiti prije nego što stignu, ali znači da „rupa 2026.“ djelomično predstavlja i račun za ratovanje u 2027. Pa to je kao neka britanska TV-parodija na temu lošeg planiranja preambicioznih političara.

Specifikacija tih „mističnih“ 27 milijardi nije javno objavljena. Roksolana Pidlasa, predsjednica parlamentarnog odbora za proračun, kaže da se ranije očekivao manjak od oko 7,5 milijardi dolara. Bivši ministar obrane Mihajlo Fedorov osporava da je za njegova mandata postojala rupa od 27 milijardi. Zato NYT zapravo postavlja pitanje koje bi postavio svaki ozbiljni vjerovnik ili politički partner, osim EU, koji vodi Velika Vizionarka, Ursula von der Leyen: kako se nakon povećanja obrambenog proračuna za oko 56 posto u nekoliko mjeseci pojavila nova potreba vrijedna dodatnih 23,2 milijarde eura? Hm.

Za EU taj problem postaje sistemski. Kredit od 90 milijardi eura za 2026. i 2027. trebao je financirati Ukrajinu kroz dvije godine. Za 2026. dostupno je 45 milijardi, od čega 28,3 milijarde za ukrajinske obrambeno-industrijske kapacitete. Ako se sredstva namijenjena 2027. potroše sada, Ukrajina dobiva novac, ali Europa zapravo samo seli rupu nekoliko mjeseci unaprijed. Za osjećaj razmjera, novih 23,2 milijarde eura odgovara više od 12 posto svih plaćanja iz redovnog godišnjeg proračuna EU za 2026., koji iznosi 190,1 milijardu eura.

Veliki rizik za EU

Rizik je za EU sada puno veći nego na početku rata u Ukrajini zato što se Washington svjesno povukao iz uloge financijera. Bijela kuća još se u srpnju pohvalila da trošak obrane Ukrajine sada snose europski saveznici umjesto američkih poreznih obveznika. Sustav PURL omogućuje pak Europljanima da kupuju američko oružje za Ukrajinu, tako da je jasno gdje idu zarade. Trump je početkom rujna otišao dalje i najavio da će od Europe tražiti povrat dijela ranije američke vojne pomoći. SAD ostaje presudan dobavljač pojedinih sustava i važan diplomatski igrač, ali nema naznaka povratka modelu u kojem Washington zajedno s Europom pokriva rastuće ukrajinske proračunske rupe. A von der Leyen, valjda, misli da europski porezni obveznik ima previše duboke i prepune džepove, i da su birači kolektivno spremni na neku vrstu križarskog rata protiv Rusije?

Bruxelles zasad, po običaju, ne signalizira da se nešto mora promijeniti, iako financijski rizik za Europu i dalje raste. NYT navodi sve skupa osam europskih diplomata i dužnosnika prema kojima bi ubrzavanje postojećeg zajma moglo biti jedini dovoljno brz instrument. Istodobno se već vraća ideja korištenja oko 210 milijardi eura zamrznute imovine ruske središnje banke. Nizozemska, Poljska, Španjolska i Švedska žele ponovno otvoriti tu opciju, dok Belgija, gdje se preko Eurocleara nalazi najveći dio novca, iznova zdravorazumski upozorava na pravne, financijske i reputacijske rizike.

Tu se pak pitanje koje više nije računovodstveno nego ono o dugoročnom strateškom, pravnom i ekonomsko-političkom pozicioniranju: EU već koristi izvanredne prihode koje stvara zamrznuta ruska imovina. Sasvim je druga stvar posegnuti za samom glavnicom ruskih deviznih rezervi ili je nepovratno vezati uz nova ukrajinska zaduženja. Dio europskih država upravo je zato želi sačuvati kao polugu u budućem mirovnom sporazumu. Kijev odgovara da su pregovori negdje u budućnosti, dok mu novac treba danas, a svako poigravanje s ruskim deviznim pričuvama nije samo kršenje međunarodnih pravnih i poslovnih standarda, nego i korak dalje od doista konstruktivnih mirovnih pregovora. Štete u Ukrajini su sve veće, ukrajinski narod pati, broj mrtvih i ranjenih raste, stiže zima…, a Zelenski planira – kako planira.

Pozicija von der Leyen

EU pod von der Leyen uporno stoji na pozicijama da financijski i vojno snažnija Ukrajina pregovara iz bolje pozicije, pa se pod svaku cijenu mora spriječiti njezin financijski slom. No, pretvaranje jedne od najvećih budućih pregovaračkih poluga u potrošeni novac te stvaranje sve većeg europskog financijskog uloga u nastavku rata isto tako mogu politički suziti prostor za kompromis. U trenutku kada Trumpova administracija ponovno pokušava pokrenuti američko-rusko-ukrajinske pregovore, ta dilema nije nipošto akademska.

Jedno je spriječiti vojni i državni kolaps Ukrajine, zemlje koju je napala Rusija, a nešto drugo financirati bez unaprijed određene granice svako povećanje ratne potrošnje, kao i svako proširenje ili mijenjanje vojne strategije. Rusija je, ponovimo se zbog zaboravnih, bila i ostala nuklearna sila, a Putin nuklearnu prijetnju već godinama koristi kao instrument prisile. Moskva je 2024. i formalno proširila deklarirane okolnosti u kojima bi mogla razmatrati uporabu nuklearnog oružja. SIPRI u izvješću za 2026. upozorava da globalno rastu rizici pogrešne procjene i eskalacije. Putin je, podsjetimo zaboravne, psihopat i sociopat. Netko vjeruje da će se Putin živ pustiti da ga uhite, kako bi von der Leyen ispunila obećanje; uhitila ga, pa isporučila u Haag?

Sva ova ionako super osjetljiva pitanja, u kojima zapravo nema lakih crno-bijelih odgovora, čine još težima zbog evidentne korupcije u režimu Volodimira Zelenskog. NABU navodi da je samo u prvoj polovici 2026. otvorio 360 novih predmeta, identificirao 107 osumnjičenika, a među najzvučnijim slučajevima nalaze se bivši šef Ureda predsjednika, njegov bivši zamjenik i bivši ministar energetike. Bivši šef ureda ukrajinskog predsjednika, Andrij Jermak, osumnjičen je za pranje više od 460 milijuna grivnji, približno 8,9 milijuna eura. U aferi Midas istražuje se korupcijska shema vrijedna oko 100 milijuna dolara, a kao navodni organizator pojavljuje se Timur Mindich, Zelenskijev dugogodišnji prijatelj i nekadašnji poslovni partner.

Mora li Europa birati između napuštanja Ukrajine i bianko čeka? Postoji razumna treća pozicija: nastaviti financiranje koje sprječava vojni i fiskalni slom, ali tek uz javnu i revizorski provjerljivu specifikaciju novih 27 milijardi dolara, strožu kontrolu nabave, jasnu podjelu tereta među saveznicima i odgovor na pitanje što je politički krajnji cilj europske pomoći, te sve to skupa uz iskreni aktivni pregovarački fokus na – hitno primirje!