VOJNA ANALIZA IGORA TABAKA

Novi detalji o paklenoj napravi koja je ubila ruskog propagandista: ‘Pustite ju, to je poklon...‘

U bombaškom atentatu u Sankt Peterburgu ubijen je Putinov propagandist Vladlen Tatarski
 Društvene mreže

Ponedjeljak 3. travnja ujedno je i 404. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Nakon nekoliko neuobičajeno hladnih dana, koje su na istoku i jugoistoku zemlje pratile snježne padaline od čak i do nekoliko desetaka centimetara – ukrajinska bojišta naglo su opet završila u proljetnim temperaturama, ali uz mnogo oblaka i kiše. Dakle, prohodnost tamošnjeg terena koju je itekako otežavalo blato bit će idućih dana još i značajno lošija.

Ako to možda i nije jako došlo do izražaja u praćenju borbene situacije tijekom prošle godine, budući se baš u ovo vrijeme odvijalo veliko povlačenje ruskih snaga sa sjevera Ukrajine, i onda njihov postupni raspored na bojišta istoka i jugoistoka Ukrajine – sada će taj efekt biti svima jasan. U tom svjetlu treba gledati i činjenicu da su zadnji dani umjereno borbeno aktivni u sferi kopnenih djelovanja, dok se s ukrajinske strane tijekom ožujka bilježi i poseban naglasak na uništavanje ruskih radara te sustava za elektronička djelovanja. Dok neki ovakav naglasak vide u svjetlu predstojeće ofenzive, budući je zadnja takva kampanja bila bilježena u kolovozu prije tadašnjih napadnih djelovanja – ostaje činjenica da su to udarci koje će Ruska Federacija vjerojatno teško nadoknaditi u svjetlu sve ozbiljnijih ograničenja na pristup zapadnoj elektronici koju takvi uređaji trebaju.

Sve to vrijeme ipak traju i topnički dueli uz granicu Ukrajine i Rusije te uzduž bojišnice, kao i povremeni ruski zračni napadi na ukrajinske gradove uz frontu ili u dubokom zaleđu, te kopnena djelovanja koja su ipak bitno ograničena prostorno. Zadnjih nekoliko dana ona su prvenstveno bila svedena na zonu oko okupiranog grada Kremine na sjeveru Donbasa, na liniju južno od rijeke Siverski Donjec do Bahmuta, i na prostor kod okupiranog grada Donjecka (Avdiivka i Marinka). Pri tome, oko Kremine nije bilo nikakvih bitnijih pomaka bojišnice usprkos ruskim napadima, baš kao ni južno od rijeke Siverski Donjec, od Bilogorivke pa niz bojište do Bahmuta.

Iako je okolica grada Bahmuta bila poprište brojnih sukoba, ni ondje se bojišnica nije bitnije pomicala – dok je borbena situacija u samome gradu zadnjih dana prilično nejasna. Naime, još jučer u večernjim satima pojavio se na društvenim mrežama video Jevgenija Prigožina, gazde privatnog poduzeća „Wagner“ – na kojoj je on tvrdio kako se nalazi u centru Bahmuta, gdje se njegove snage spremaju podići zastavu na tamošnju glavnu upravnu zgradu. Po njemu, time je „pravno osvojen grad“ – što danas demantira čitav niz ukrajinskih i zapadnih izvora. Iako su neki promatrači tvrdili kako je mjesto tog snimanja geolocirano u sam centar Bahmuta, kraj zgrade tamošnje oblasne skupštine – ipak ostaje kao činjenica da borbe u središtu Bahmuta i dalje traju. Ruske snage navodno nisu ovladale sportskim kompleksom „Avangard“ na rubu bojišta u četvrtima na jugu grada, a nije jasan ni napredak agresora iz industrijskih pogona na sjeveru grada, dok ruski izvori navode da su branitelji ipak odstupili od rijeke Bahmutovke (u zadnjem sektoru koji su uz nju držali, u središnjem dijelu grada) – što bi mogao biti uvod prema njihovom širem povlačenju zapadno, iza trase koju od sjevera do juga grada čini sklop željezničkih pruga. Kako bilo da bilo, nastavak ogorčenih urbanih borbi ipak govori u prilog tvrdnji da Bahmut još nije osvojen, pa makar se kratkotrajno ruska zastava i zavijorila na ovoj ili onoj istaknutoj točki tog aktivnog urbanog bojišta.

Za razliku od Bahmuta, oko okupiranog Donjecka izgleda da nije bilo bitnijih pomaka bojišta oko Avdiivke i Marinke, gdje su bilježeni najžešći kopneni sukobi.

Vojnik i propagandist ili novinar

Rat ubire žrtve i daleko od takvih bojišta – što se dobro vidjelo ove nedjelje na sjeveru Ruske Federacije, kada je bombaški atentat u Sankt Peterburgu pokosio Maksima Jurjeviča Fomina, ruskog propagandistu poznatog i pod pseudonimom Vladlen Tatarski. Riječ je bila o osobi ukrajinskog podrijetla, koja je uz svoju aktivnu službu u vojskama ruskih separatista (i DNR i LNR) zadnjih godina radila i kao visoko profilni promotor ruske ratne strane u Ukrajini, što je i dovelo do činjenice da se ovog preminulog djelatnog časnika u ruskoj javnosti doživljava više kao „vojnog dopisnika“ („vojenkor“), a manje kao djelatnu vojnu osobu na poslovima informacijskog ratovanja.

image

Vladlen Tatarski i bista koja mu je uručena

Što god da bio, Tatarski je u nedjelju 2. travnja nastupao pred publikom u Sankt Peterburgu – u kafiću unutar zgrade čiji je vlasnik sasvim slučajno baš Jevgenij Prigožin iz „Wagnera“, na „patriotskom događanju“ u organizaciji skupine „Cyberfront Z“. Ondje mu je od ženske osobe iz publike bila poklonjena bista s njegovim likom, koja je izgleda bila punjena s oko 200 grama TNT-a – što je bilo dovoljno da ozbiljno razbije kafić, rani barem 25 osoba i ubije samog Tatarskog.

Napomenimo i da je osiguranje probalo upitnu bistu zadržati na ulazu pod sumnjom na moguću bombu – da bi onda sam Tatarski zamolio da se predmet ipak unese, budući je poklon. Dok se brojni poznavatelji vojno-političke situacije u Rusiji još dvoume je li taj atentat bliže povezan prema Ukrajini (u kojoj je pokojni Tatarski imao mnogo neprijatelja), ili možda i prema domaćoj sceni ruske radikalne desnice (gdje se takvu smrt pristalice Jevgenija Prigožina može gledati i kao još jedan potez u širim preslagivanjima moći) – ipak je teško previdjeti da je i taj propagandista rata završio baš kao i njegova poznanica Darija Dugina, koju je eksplozija auto-bombe usmrtila 20. kolovoza prošle godine. Ujedno, baš kao i Dugina, koju je Vladimir Putin posthumno odlikovao Ordenom hrabrosti dva dana po atentatu, danas je to isto odlikovanje ruskog predsjednika dobio i pokojni Tatarski.

image

Baš kao i Dugina, koju je Vladimir Putin posthumno odlikovao Ordenom hrabrosti dva dana po atentatu, danas je to isto odlikovanje ruskog predsjednika dobio i pokojni Tatarski

Ubrzo je bila uhićena Ruskinja Darija Trepova, osoba za koju se nagađalo da ima veze s počinjenjem atentata, a navodno traje lov za još jednom ženskom osobom koju se povezivalo s napadom, dok FSB navodno za sudjelovanje u napadu istražuje i supruga spomenute Trebove, osobu koja je u inozemstvu radi ranije iskazivanih oporbenih stavova.

image

Dugina i Tatarski

Naravno, u svom komentaru ovog događaja, glasnogovornica ruskog Ministarstva vanjskih poslova Maria Zaharova čitavo je događanje oko smrti ovoga časnika obavještajne struke i propagandiste kompletno stavila u kontekst rata u Ukrajini, te prijetnji prema „ruskim novinarima“ – čiji „progon“ nailazi na „prešutno ignoriranje međunarodnih struktura“ – dok je Nacionalni antiteroristički odbor Ruske Federacije ubojstvo „ratnog dopisnika” Vladlena Tatarskog vezao za specijalne službe Ukrajine u suradnji sa zakladom opozicionara Navaljnog.

image

Vladlen Tatarski

A Ukrajina?

Za to vrijeme, Ukrajina je konačno uspjela popraviti energetske objekte u svojim središnjim regijama, tako da su i Kijevska, i Žitomirska, i Harkivska oblast konačno opet osvanule bez redukcija. Iako su i danas ruska bombardiranja ponešto oštetila TE Kurakhiv, te izazvala kraće prekide u opskrbi strujom pojedinih dijelova Donjecke oblasti – i ti su problemi bili ubrzo uklonjeni. Dapače, aktualnu situaciju u nacionalnoj infrastrukturi Ukrajine zbog toplijeg se vremena načelno opisuje dobrom – toliko dobrom da se zadnjih dana čulo i o dnevnim viškovima struje koji ponekad dostižu i do 400 MW – i čijim bi se izvozom moglo privrediti do 70 milijuna USD na mjesec, tijekom toplog dijela godine.

O tome brojne saveznike Ukrajine u Bruxellesu danas i sutra može izvijestiti Dmitro Kuleba, ministar vanjskih poslova, koji ondje sudjeluje na prvom sastanku Komisije Ukrajina-NATO u dugo vremena. Naime, ovaj format sastanaka je još od 2017. godine blokirala Mađarska radi svog viđenja stanja i problema mađarske manjine u Ukrajini – da bi se sada konačno uspjelo barem privremeno nadići ove nacionalne zadrške te susjedne države.

Naravno, sve to je tek dio igre „toplo-hladno“ koju službena Budimpešta igra prema EU i NATO, isto kao što u tom kontekstu treba gledati i prošlotjedne pozive na mir u Ukrajini i osude Rusije iz mađarskoga parlamenta – dok je istodobno mađarski premijer Viktor Orban kontinentalnu javnost uskovitlao svojim spominjanjima navodne EU diskusije o slanju nekakvih „mirovnih trupa“ u Ukrajinu. Takve je strahove od „trećeg svjetskog rata“ s nuklearnim udarima, do kojeg bi moglo dovesti zapadno slanje vojnika u Ukrajinu – prije koji dan dodatno potpirio i čelnik parlamentarne frakcije vladajuće stranke FIDES Máté Kocsis, iako se o takvoj inicijativi ne samo da nije javno čulo u Europskoj uniji, već je sasvim sigurno da ona ne bi ni skupila potreban konsenzus članica da se i iznese javno.

Međunarodna scena

Nakon što je u četvrtak 30. ožujka turski parlament glasovima svih 276 prisutnih zastupnika prihvatio NATO članstvo Finske, taj je „Zakon o ratifikaciji protokola o članstvu Finske u NATO savezu” stupio na snagu u subotu 1. travnja. Nakon toga je još ostalo da se spomenuta odluka dostavi na deponiranje u Washington, ne bi li onda glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg u Helsinki poslao i službenu pozivnicu u članstvo. Samo dan kasnije, na parlamentarnim izborima u Finskoj vlast je izgubila Socijaldemokratska stranka premijerke Sanne Marin (zauzeli su treće mjesto), da bi ondje vlast osvojile desne stranke – koje također čvrsto podupiru kako Ukrajinu, tako i NATO članstvo te države. Za razliku od Švedske, koja je sama na čekanju i može tek čestitati susjedima na ostvarenju njihovog nastojanja, danas se službeno čulo kako će Finska postati 31. članicom Saveza već sutra – u utorak 4. travnja 2023. godine. Tim će simboličnim podizanjem finske zastave kod NATO sjedišta u Bruxellesu ujedno Savez praktično pa udvostručiti dužinu svoje neposredne granice s Ruskom Federacijom – što će biti izraz volje država članica, a ne nekakvo stihijsko širenje vojnog saveza, kako to vole prikazivati Rusi i njihovi razni istomišljenici.

No, ako netko još i ima dilema zašto bi to zemlje Europe tako hrlile u okrilje sigurnosnog kišobrana koji predstavlja NATO sustav kolektivne sigurnosti – dosta je vidjeti aktualnu raspravu oko predstojećeg ruskog stacioniranja nuklearnog oružja u Bjelorusiji. Tako se iz Moskve i Minska tvrdi kako tu nije riječ o nuklearnoj proliferaciji – jer će oružje navodno biti i ostati pod ruskom kontrolom, i služit će „jačanju sigurnosti“ Bjelorusije, navodno suočene s brojnim prijetnjama. Ujedno se kao nekakav protuargument spominje i prisutnost američkog nuklearnog naoružanja u nizu NATO država, što je tako već desetljećima od vremena Hladnoga rata – dok je istodobno jasno kako o takvim potezima ogromne zadrške ima i ruski saveznik Kina. Naime, baš se Kina zalaže za zabranu prijenosa nuklearnog oružja drugim zemljama od strane bilo koje nuklearne sile – baš kao što se iz Pekinga zalažu i „za to da zemlje s nuklearnim oružjem ne prenose svoje nuklearno oružje u inozemstvo ili ga stacioniraju izvan granica svojih zemalja“. Naravno, sve to je dijametralno suprotno nuklearnom avanturizmu kojeg zadnje vrijeme na razne načine prakticiraju službena Moskva i Vladimir Putin.

Vojna pomoć Ukrajini

Dok se nakon 20. ožujka iščekuje novi paket američke vojne pomoći, koji bi navodno trebao stići ovih dana i biti težak oko 2,6 milijardi USD, treba napomenuti da je i sama Ukrajina krenula rješavati pitanje manjka borbenih vozila pješaštva. Tako se u subotu 1. travnja čulo najave njihove kupovine 100 poljskih oklopnjaka Rosomak (lokalne dorađene verzije vozila Patria AMV 8*8, kakve ima Hrvatska). Time bi u neko buduće vrijeme trebalo dopuniti razne donacije opreme – gdje se iz Njemačke sada govori kako po pitanju tenkova treba računati samo na 2 bojne tenkova Leopard 2 i oko 4 bojne starijih tenkova Leopard 1, kojima bi se ubuduće pribrajali još i britanski Challenger 2 (možda postupno puna bojna), te M1A1 Abrams – za koje još zapravo nije jasno ni koliko ih stiže, a niti točno kada. Pa ipak, ondje su navodno već osvanuli i prvi od doniranih poljskih borbenih aviona MiG-29.

No naravno, nisu deficitarni samo tenkovi i borbeni avioni, već i spomenuta oklopna vozila pješaštva, ali i razna druga vojna oprema. Zato tješe i izjave iz Češke, koja je na putu sastaviti opsežan popis razne opreme koju se može slati u Ukrajinu, dok su Danska i Norveška zajedno sastavile paket od oko 8.000 granata kalibra 155 mm, koje će uskoro slati na ukrajinsko bojište. Ondje će to streljivo vjerojatno dočekati britanske samohodne haubice AS-90 kalibra 155 mm, kojih je Ukrajini do sada donirano barem 30, i za koje je baš jučer u Velikoj Britaniji bilo objavljeno i okončanje obuke druge skupine ukrajinskih posada. Sva ta tehnika, zajedno s tisućama ukrajinskih vojnika koje se obučava u NATO, EU ili bilateralnim programima – bit će osnova niza brigada na koje se Ukrajina oslanja za nošenje ozbiljnijih napadnih djelovanja koja se očekuju krajem travnja ili u svibnju, kada se vrijeme poboljša i teren osuši.


Autor teksta je analitičar portala Obris.org koji i na Jutarnji.hr objavljuje vojne analize

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 22:52