Norveška vlada odustala je od plana prodaje posljednjeg dijela zemlje u privatnom vlasništvu na arktičkom arhipelagu Svalbard kako bi spriječila preuzimanje tog zemljišta od strane Kine. Sore Fagerfjord, udaljeno, izolirano imanje na jugozapadu Svalbarda od nekoliko desetaka kvadratnih kilometara planina, ravnica i ledenjaka, bilo je na prodaju za 300 milijuna eura .
Ovaj arhipelag nalazi se na pola puta između kopnenog teritorija Norveške i Sjevernog pola, u arktičkoj regiji, koja je postala geopolitičko i gospodarsko žarište kako se led sve više topi, a odnosi između Rusije i Zapada postaju sve hladniji.
Arktik se zagrijava gotovo četiri puta brže od globalnog prosjeka, a Arktički ocean gubi svoj ledeni pokrivač po stopi od 13 posto u desetljeću. Ako se nastavi otapati istom brzinom, Arktik bi do ljeta 2035. mogao ostati bez morskog leda. Prema nekim procjenama, arktičko golemo rudno i drugo prirodno bogatstvo, koje postaje sve dostupnije kako je leda sve manje, moglo bi biti u središtu budućeg ‘Hladnog rata‘.
Svalbard je pod režimom neuobičajenog pravnog okvira koji omogućuje stranim subjektima da steknu uporište u regiji. Naime, ugovorom potpisanim 1920. godine priznaje se norveški suverenitet nad tim teritorijem, ali također daje građanima zemalja potpisnica - uključujući Rusiju i Kinu - ista prava na iskorištavanje tamošnjih mineralnih resursa. Rusija tako već desetljećima održava zajednicu rudara ugljena na Svalbardu putem državne tvrtke Arktikugol.
Kineske ambicije
No, Norveška, koja želi zaštititi svoj suverenitet na tom području, ne gleda blagonaklono na to da tamošnji resursi padnu u strane ruke. Vlada u Oslu je u ponedjeljak priopćila da će potencijalna prodaja zahtijevati odobrenje države prema zakonu o nacionalnoj sigurnosti, kako prenosi britanski The Guardian.
"Trenutačni vlasnici Sore Fagerfjorda... otvoreni su za prodaju akterima koji bi mogli osporiti norveški zakon u Svalbardu", rekla je ministrica trgovine i industrije Cecilie Myrseth. "To bi moglo poremetiti stabilnost u regiji i potencijalno ugroziti norveške interese", upozorila je.
Per Kyllingstad, odvjetnik koji zastupa prodavatelje, prethodno je rekao da je dobio "konkretne znakove interesa" od kineskih potencijalnih kupaca koji "dugo vremena pokazuju istinski interes za Arktik i Svalbard". On je izjavio da je prodaja jedinstvena prilika da se ugrabi "posljednja privatna zemlja na Svalbardu i, koliko znamo, posljednja privatna zemlja na dalekom Arktiku na svijetu". Kyllingstad još nije odgovorio na priopćenje vlade.
Kritičari su skeptični oko cijene i isplativosti prodaje. Taj teritorij koji se nalazi na jugozapadu arhipelaga gdje ne postoji nikakva infrastruktura, pokriva zaštićena područja u kojima su gradnja i motorizirani prijevoz zabranjeni, što područje ostavlja bez komercijalne vrijednosti. Godine 2016. vlada je platila 33,5 milijuna eura za kupnju pretposljednjeg dijela privatnog zemljišta na Svalbardu, u blizini Longyearbyena, na koje su navodno također oko bacili kineski ulagači.
Poznato je da Kina ima nezanemarive ambicije na Arktiku, pogotovo uslijed dodatnog produbljivanja kinesko ruske suradnje nakon invazije Vladimira Putina na Ukrajinu. Dok Rusija u tom području oživljava svoje vojne lokacije i ojačava resurse, Kina nastoji ući u igru, proglašavajući se "državom blizu Arktika" i osiguravši status promatrača u Arktičkom vijeću. Kina i Rusija su relativno nedavno potpisale pomorski sporazum za putovanje Sjevernim morskim putom radi razmjene obavještajnih podataka. Peking će sigurno imati koristi od većeg broja pomorskih ruta uzrokovanih topljenjem Arktika, s obzirom na to da oko 90 posto kineskog izvoza ide morem.
Rusija je u međuvremenu uspješno iskoristila nekoliko čimbenika kako bi osvojila manevarski prostor u arktičkoj regiji. Na Svalbardu je Moskva iskoristila dvosmislenost ugovora iz 1920. godine koji ograničava suverenu sposobnost Norveške da se uključi u tradicionalne obrambene aktivnosti na otoku, kako bi povećala gospodarski i politički utjecaj Rusije.
Ruske provokacije
Moskva tako održava značajnu prisutnost u rudnicima na Svalbardu i inzistira na tome da Oslo ne može nametnuti zapadne sankcije na pošiljke tamošnjim ruskim naseljima. Norveško tumačenje vlastitih ugovornih obveza dopustilo je rast ruske, ali upravo i kineske prisutnosti na strateški vitalnom otoku koji posjeduje značajne prirodne resurse, među kojima su ugljen, cink, bakar i fosfat.
U skladu s ugovorom iz 1920. godine, pojedincima i tvrtkama iz država potpisnica dopušteno je baviti se gospodarskom djelatnošću. Rusi tako još od 30-ih godina prošlog stoljeća upravljaju rudnicima ugljena na tom području, a nakon ruske invazije na Ukrajinu došlo je do pogoršanja odnosa Rusa sa svojim norveškim susjedima. Došlo je i do ozbiljnih napetosti između Moskve i Osla, kada je Kremlj u lipnju 2022. optužio Norvešku da ometa isporuku neophodne robe na Svalbard i zaprijetila neodređenim mjerama odmazde ako se ne riješi problem.
Norveška je, pak, odgovorila da ne blokira ruski pristup Svalbardu, već samo primjenjuje međunarodne sankcije, a da Rusija ima druge načine da dođe do svojih naselja.
U međuvremenu su porasle provokacije s ruske strane. Od ranije je poznato da u ruskoj rudarskoj koloniji Barentsburg na Svalbardu zidove zgrada ukrašavaju murali iz sovjetske ere, lokalni kafić naplaćuje račune u rubljima, a u gradu stoji i Lenjinova bista.
No, The Barents Observer u nedjelju je javio da Rusija nastavlja forsirati svoju politiziranu nostalgiju iz sovjetskog doba na Svalbardu. Kako piše list, ruska tvrtka Arktikugol tijekom posljednjih nekoliko tjedana izvjesila nekoliko sovjetskih zastava u Barentsburgu i u napuštenom rudarskom naselju Piramidenu te ističu da ih je možda i više. Kako se navodi, generalni direktor Arktikugola, Ildar Neverov, bio je taj koji je podigao jednu od zastava Sovjetskog Saveza.