'NJEGOVE ZADNJE RIJEČI BILE SU: ŽELIM DA IMATE UNUKA' Ispovijed roditelja koji su se izborili za pravo da njihov sin 7 godina nakon smrti postane otac

Prije nego što je prestao govoriti, Baruch je rekao svojim roditeljima: “Želim da imate unuka. Moje dijete”. Imao je 25 godina i bio je na rubu smrti bolujući od tumora usta. Tri dana prije svoje smrti potpisao je “biološku oporuku” kojom je izrazio želju da ima dijete, a svoj genetski materijal donirao je svojim roditeljima, dajući im punomoć da pronađu majku za njegovo dijete. Njegovi roditelji Julia i Vladimir Pozniansky, ruski useljenici u Izrael, nakon sedam godina pravne borbe pobijedili su i dobili dozvolu da ispoštuju volju svoga mrtvog sina.

Njemački Der Spiegel donio je u svom posljednjem izdanju njihovu priču, kao i onu o odvjetnici koja se izborila za pravo preminulih roditelja da posthumno imaju djecu u Izraelu. Baruchov slučaj bio je prvi takav koji je izmijenio pravnu situaciju te u Izraelu danas živi pedesetero djece začete umjetnom oplodnjom nakon smrti jednog roditelja. Riječ je o djeci vojnika, žrtava nesreća i bolesnika.

“Ne bojte se”

Julia Pozniansky, Baruchova majka, danas ima 61 godinu i živi u gradiću Karmielu na sjeveru Izraela. Ona i suprug sačuvali su posljednju poruku koju im je napisao sin. Papir je umrljan krvlju. Baruch je poruku napisao kada je krv počela liptati iz njegovih usta, prije nego što se onesvijestio i umro 2009. godine. “Volim vas. Hvala na svemu. Nemojte se bojati”, napisao je na materinskom ruskom.

Julia je od samoga početka znala da želi unuče. Suborca u toj bitki pronašla je u odvjetnici, nekad specijaliziranoj za razvode, Irit Rosenblum. Sita razbijenih obitelji kojih se nagledala, Rosenblum je ostavila posao kako bi osnovala organizaciju koju je nazvala Nova obitelj. To je, kaže danas, bio početak njezine revolucije. Rosenblum se borila za prava samohranih roditelja da imaju djecu, za lezbijke i homoseksualce te za mogućnost sklapanja braka s osobom koja je nežidov.

Počela se boriti za svoju ideju da smrt nije kraj i da je moguće tehnologiju iskoristiti kako bismo ispunili svoje pravo na potomstvo. Razvila je koncept biološke oporuke i pozvala vojnike da uspostave banku sperme. No, na svom je putu naišla na osude i prijetnje. “Optužuju me da prelazim granicu i tvrde da moram prihvatiti ograničenja života. Ali, ja to gledam drugačije. Zašto moramo ograničavati svoju maštu i kreativnost”, kaže Rosenblum.

S osudama se susrela i Julia Pozniansky, no jedino što ju je držalo nakon smrti njezina sina bila je pomisao na njegovo dijete. Nije gubila vrijeme. Uz pomoć Irit Rosenblum objavila je oglas da traži majku za svoje unuče. Javile su se stotine osoba. Razgovarala je i s lezbijskim parovima. Na kraju je došla do Ruskinje s kojom se sklopila ugovor. Dokumentom su regulirana prava posjeta te je otklonjena mogućnost financijskih potraživanja prema baki i djedu. Potom su otišli na sud tražeći od vlade da im ustupi Baruchovu spermu. Dobili su parnicu. Baruchov slučaj postao je presedan. No, tri dana nakon završetka suđenja majka je odustala jer je u međuvremenu pronašla partnera.

I za homoseksualce

Julia Pozniansky bila je slomljena. “Možda Bog ne želi da imamo dijete”, pitala se. No, tri tjedna poslije par je pronašao novu potencijalnu majku. Nakon novog procesa sedam umjetnih oplodnji nije uspjelo i prijateljski su se rastali od žene.

U siječnju 2013. supružnici Pozniansky sastali su se s Liat Maltom. Imala je 35 godina, obitelj joj je bila marokanskog podrijetla i radila je kao teta u vrtiću. “Bila je vitka, obrazovana, lijepa i pametna. Bila je savršena”, prisjeća se danas Julia crnokose žene. Dva mjeseca poslije potpisali su ugovor i otišli treći put na sud. No, Liat je imala problema s plodnošću. U njezinoj obitelji nekoliko je žena ranije ušlo u menopauzu. Liječnici su hormonskom stimulacijom uspjeli dobiti samo jednu jajnu stanicu i postupak nije uspio. Pokušali su i drugi put. I taj su put dobili samo jednu jajnu stanicu. No, tada se dogodilo čudo. Liat je zatrudnjela. Sedam godina nakon Baruchove smrti, 1. prosinca 2015., u Beershebi se rodila njegova kći. Majka joj je dala ime Shira, što na hebrejskom znači “poezija”. “Nema ništa loše u tome da stvorite novi život”, kaže danas, dok gleda svoju unuku, baka Julia za Spiegel.

Shira Malka ima dvije godine. Njezina kosa i oči su plave, baš poput očevih. Liat Malta priča, pak, svoju priču. “Uvijek sam znala da želim dijete, ali odnosi s muškarcima nisu funkcionirali”, kaže. Vidjela je priču o Juliji i Vladimiru na televiziji. U prilogu su prikazane fotografije Barucha kako se smije i pleše s prijateljima. Na drugoj snimci bio je ispijen, već je izgubio pola kose zbog uznapredovale bolesti. Liat se svidio. Izgledao je pristupačno, bio je pažljiv prema obitelji. Pomislila je kako bi joj se svidio da ga je upoznala.

No, nakon što je zatrudnjela, počele su je moriti negativne misli. Je li to bila dobra odluka? Kako će u život pustiti neznance? Njezino se razmišljanje nije promijenilo ni kada je rodila. Zbog plave kose svi su mislili da je bebina dadilja, a ne majka. Barucha je stalno sanjala. Sanjala je kako ga pokušava dotaknuti, ali bio je tako velik da nije uspijevala. Ponekad razmišlja kako Shira neće imati mogućnost potražiti svojeg oca, što bi mogla kada bi bio samo jedan od anonimnih donatora.

Nastaje nova obitelj

Nekoliko mjeseci nakon poroda njezina se veza s Julijom i Vladimirom posve promijenila. Vidjela je koliko vole svoju unuku i viđanja su postala češća od svaka dva tjedna kako nalaže ugovor. Liat i Shira danas provode vikende kod njezinih bake i djeda. “S Julijom mogu razgovarati o svemu, a Vladimir me podsjeća na mog pokojnog oca. Postali smo obitelj”, otkriva.

Biološka oporuka, koju je izmislila Rosenblum, a prvi napisao Baruch Pozniansky, danas olakšava sudske procese za korištenje sperme umrlih osoba. “Sloboda da nastavite postojati je etički i egzistencijalni imperativ”, objašnjava danas Rosenblum. “Danas je moguće stvoriti život nakon smrti. Ljudi imaju pravo na potomstvo, a smrt nije kraj”, zaključuje u razgovoru za Der Spiegel.

Prvi takav slučaj dogodio se 2002. godine kada je izraelskog vojnika usmrtio snajperist u pojasu Gaze. Njegova je majka zatražila da se uzme sperma iz njegova tijela, a suđenje zbog pitanja može li je koristiti trajalo je osam godina. Unuče te žene danas živi u Izraelu.

Od tog je slučaja oko pet tisuća mladih Izraelaca, uključujući i mnoge pripadnike specijalnih snaga, sastavilo biološku oporuku. No, pitanja - čak i u Izraelu - o tome je li u redu da djecu imaju umrli još nisu prestala i rasprave o etičnosti postupka i dalje su burne.