'NISAM MOGAO SAMO ČEKATI DA ME NETKO UBIJE’ Heroj Hotela Ruanda ekskluzivno za Jutarnji

Često su najveći heroji oni koji su to postali posve slučajno. Paul Rusesabagina sigurno nije prototip prirodno talentiranog heroja. Želio je samo raditi u hotelu u Kigaliju, voditi običan život. Imao je kuću, posao, obitelj i bio je sretan. To je sve bilo u, danas gledano, njegovu predživotu, u neko doba nevinosti.

Zona spasa

Svi koji su gledali “Hotel Ruandu”, za Oscara nominirani film, znaju kako se dalje razvijao krvavi splet okolnosti koji je od Rusesabagine učinio heroja - i izbjeglicu. Za ono što je učinio, dobio je priznanja humanitaraca, odlikovanja za hrabrost, nekoliko počasnih doktorata i mogućnost da osnuje zakladu Hotel Ruanda, koja radi na razvoju civilnog društva. - ‘Hotel Ruandu’ napravili smo da ljudi znaju, ali nisam želio pristati na uvjet da film bude namijenjen starijima od 18 godina. Film su trebali vidjeti i mlađi. I, naravno, film nije eksplicitan kao stvarnost. To što se događalo uživo ne želite priuštiti nikome da gleda - kaže. Rusesabagina je spasio 1268 izbjeglica koji su bježali od podivljale Hutu milicije i paravojske, učinivši od svog hotela zonu spasa u kojoj je život i dalje bio ugrožen, ali je postojala - nada. Paul je bio iz miješane obitelji; otac mu je bio Hutu, što ga je relativno štitilo, majka Tutsi. Ali, njegova žena Tatiana bila je Tutsi. I kada su Hutu postrojbe počele čistiti po gradu i upadati u kuće Tutsija, Paul je uspio od hotela, u kojem su bili strani novinari, međunarodni promatrači, učiniti donekle sigurno područje. Uspio je jer je imao dovoljno sreće i pribranosti, a i vjerovao je da čini najbolje što može.

Životna energija

Za one izvan život je završio u mukama. Otac Paulove žene platio je da ga ustrijele. Da nije, izmasakrirali bi ga.

Gotovo točno 19 godina poslije, Paul je daleko od svoje Afrike. Živi u Bruxellesu. Osjeća se kod njega neka životna energija, kao kod ljudi koji nakon teških trauma na drugačiji način cijene život, ali i gorčina koju nose svjedoci vremena kad shvate da se ništa nije promijenilo. A tako nekako na svoju domovinu gleda i Rusesabagina.

U mjesec dana u proljeće 1994. u Ruandi je, procjenjuje se ubijeno od 500 tisuća do milijun ljudi. Smrtno je stradalo oko 20 posto stanovništva. U to vrijeme i bivša je Jugoslavija bila u ratnom plamenu, a očaj i bijes koji su ovdašnji ljudi osjećali zato što ih je zanemario svijet bio je još veći u Ruandi.

Kasnije, kada je primao odlikovanja, kada su ga grlili Angelina Jolie, Barack Obama ili Bill Clinton, kaže da su svi žalili zbog toliko ljudi koji su ubijeni. - Prvo su svi zatvorili oči i uši, a onda je svima bilo žao. Nisu htjeli vidjeti ni čuti jer se nisu htjeli uključiti. Kada je završilo, onda su padali na koljena...

Afrički sukob iz 1994. nije čak bio niti toliko medijski zastupljen kao onaj balkanski. O strahotama znalo se malo; svijet se jedva prisilio koncentrirati na razumijevanje onoga što se događalo u bivšoj Jugoslaviji da bi bili spremni zamarati se Hutuima i Tutsijima. - Osjećaj napuštenosti bio je duboko u srcima ljudima i sveprisutan. Kada sam se probudio 7. travnja 1994., mnogi od mojih susjeda bili su u uniformama, a ja sam među njima djelovao kao stranac. Nisam imao pojma što se događa, ali sam shvatio da moram pomoći ljudima kada sam vidio da ih žele ubiti. Pomislio sam da su moji susjedi poludjeli, ali s druge strane, vidio sam i te strance, međunarodne promatrače, koji ništa nisu napravili nego su bježali. Sve u što ste vjerovali u trenutku nestane. Shvatite da su vam susjedi ubojice, a da su zaštitnici zbrisali - potreseno kaže. Znao je da su sve šanse na strani smrti. - Samo nisam mogao sjediti i čekati da to netko obavi, da me ubije. Ne. U čovjeku se, kad je suočen s toliko umiranja, javi i neki bunt, prkos. Potreba da se spasi, da spasi ljude oko sebe. Držalo me to što sam rekao sam sebi: u redu, ubit će te, umrijet ćeš. Ali prije toga napravi nešto. Nešto sitno, nešto malo. I tako sam počeo, malo po malo, pomagao sam ljudima i na kraju smo svi mi bili poput nekih ludih sanjara koji su uspjeli.

Pozitivni pomaci

I više nego očito je pitanje, je li ga bilo strah? - U to vrijeme imao sam više od tisuću ljudi u hotelu i oni su trebali jesti, hotel je napadan i svaka je minuta predstavljala mogućnost gubitka života. Tako da sam razmišljao o tim problemima. Nisam razmišljao o tome da će me ubiti, naprosto se više time nisam zamarao, koliko god da to apsurdno zvuči. A danas? - Ima pozitivnih pomaka. Kigali se jako razvio, ali nerazvijena su područja na selu, i ona su danas u gorem stanju nego 1994.