Nezavršeni Španjolski građanski rat: mogu li unuci falangista i komunista sklopiti primirje?

Neriješeni sukobi iz prošlosti ne izjedaju isključivo postkomunistička društva nego i razvijene zapadne države kao što je Španjolska, koja sa sukobima lijevih i desnih, tradicionalista i liberala, u mnogočemu nalikuje na Hrvatsku. Naime, i Španjolsku nagrizaju nacionalne povijesne teme iz traumatičnog vremena građanskog rata koji je završio prije 81 godinu, posve slično povijesno-ideološkoj rascjepu kojem svjedočimo u Hrvatskoj.

Sredinom rujna nova je socijalistička vlada Pedra Sancheza donijela Zakon o demokratskom sjećanju kao nastavak nikada dokraja realiziranog i stalno osporavanog Zakona o povijesnom sjećanju iz 2007. godine (također ga je donijela socijalistička vlada, a s dolaskom desnice bio je reaktiviran i zanemaren), koji je trebao okončati "defrankizaciju" španjolskog društva, ali je po ljevici stalno bio kočen od desnice koja je tvrdila da se nepotrebno otvaraju stare rane ili je pak ljevica, prigovaralo se, bila previše osvetnički i revizionistički raspoložena. Zakon, zapravo, smatra da nema satisfakcije za žrtve frankizma te da se on još opravdava, pa i glorificira.

Novim će se Zakonom regulirati i financiranje ekshumacija žrtava građanskog rata i Francove diktature, a i danas se tvrdi kako se više od 100.000 žrtava tog rata i režima još smatra nastalim te je pokopano u neobilježenim grobnicama diljem Španjolske. Pedro Sanchez smatra da je potraga za nestalima i njihova identifikacija "moralna i državna odgovornosti”, a rehabilitacija žrtava i pravedniji pristup Francovim vremenima jedan je od njegovih prioriteta. Suočavanje s prošlošću je vrlo bolno, a mnogi smatraju da današnji pristup da se u školama uči "da su obje strane podjednako krive" nije dobar i ne vodi nikuda, kao i da se nekadašnji crno-bijeli pristup sada okrene samo u drugom smjeru.

Građanski ratovi u nacionalnoj i društvenoj svijesti naroda koji su ih iskusili nikada ne završavaju jer, kako kaže ruska antropologinja Galina Gornova, njihov su temelj ideološki antagonizmi i vrijednosni sukob među bliskim ljudima i zato nikada ne mogu biti potpuno razriješeni. Društva koja su prošla građanske ratove, poput španjolskog ili hrvatskog, ostaju podijeljena jer se traume i frustracije prenose s generacije na generaciju, a u svijesti ljudi itekako ostaje i zna se i danas kakav je nečiji obiteljski "bratoubilački" pedigre.

Suvremene španjolske rasprave na temu sjećanja odnose se u velikoj većini na dramatično razdoblje najnovije povijesti te zemlje: vrijeme građanskog rata 1936. - 1939. te razdoblje diktature generala Francisca Franca, koja je trajala do 1975. godine, a sukobi se objašnjavaju postojanjem i djelovanjem "dviju Španjolski". Jedan tabor - pobjednički - nametnuo je u idućim desetljećima svoju hijerarhiju vrijednosti i interpretaciju povijesti, drugi pak - godinama prisiljen na šutnju - danas radi upravo isto. I jedni i drugi se u ovoj situaciji osjećaju zakinuto, tražeći pravdu i opravdanje.

Građanski rat otprije 80 godina i dalje je jedno od najvažnijih političkih pitanja suvremene Španjolske, kao i podjele društva na desne i lijeve te različit odnos prema nedavnoj prošlosti. Španjolska se danas smatra razvijenom demokratskom državom, ali opće je mišljenje u tamošnjem društvu, koje se iscrpljuje i vrije na povijesnim temama, da se nikada nije suočila sa svojom frankističkom prošlošću, njenim zločinima, represijama i torturom prema građanima.

Vjeran Pavlaković, profesor na Kulturnim studijima u Rijeci, kaže da je Španjolska još podijeljena oko Građanskog rata, ali je demokratska država u kojoj se slobodno raspravlja o ovim temama. Doduše, u Španjolskoj smatraju da je i "dogovor " o "povijesnom zaboravu" koji se nametnuo neposredno nakon Francove smrti i amnestije 1977. godine, kojom se zataškavala i onemogućavala bilo kakva kaznena istraga o događajima iz razdoblja diktature, samo dodatno u tome potkopao španjolsku javnost i društvo te pojačao osjećaj nepravde kod republikanaca.

Vlada Španjolske socijalističke radničke stranke (PSOE) donijela je odluku o zatvaranju groblja i bazilike u Dolini palih formalno zbog "tehničkih problema" i opasnosti, a de facto kako bi se spriječile falangističke "svečanosti" koje su tamo organizirane svake godine 20. studenog, na godišnjicu Francove smrti, koje, poput našeg Bleiburga, nisu bile toliko (ili uopće nisu bile) spomen na obostrane žrtve koliko reminiscencija na vrijeme Francova režima i njegove vladavine.

U listopadu 2019. godine nekadašnji Caudillo Francisco Franco premješten iz Mauzoleja Doline palih, koji je trebao biti mjesto "pomirbe" na kojem su pokopani poginuli s obje strane - falangisti i republikanci - mada su robovskim radom tu grandioznu grobnicu gradili baš republikanski zatočenici Francovih zatvora, od kojih su mnogi tada i skončali. Upravo stoga je Franco i izmješten te je, nakon političkih natezanja (tražilo se da bude pokopan u madridskoj katedrali) bez velike pompe, u obiteljskom krugu, pokopan u grobnicu pokraj svoje supruge. No, po Španjolskoj se i dalje održavaju mise zadušnice za Franca, što izaziva velike prijepore i napetosti u društvu.

- Dobra je ideja da se Dolina palih deideologizira i napravi svojevrsni informativni centar o Španjolskom građanskom ratu, gdje bi se ispričala realna priča o tim događajima. A to podrazumijeva i priče o zločinima koje su radili frankisti, ali i druga strana, komunisti staljinisti. Znam da ovo što govorim zvuči profesorski i idealistički, no potrebno je maknuti ideologiju na tom i sličnim mjestima, a govoriti o činjenicama - smatra Vjeran Pavlaković.

Novim Sanchezovim zakonom zabranjuju se udruge i fondacije koje propagiraju Francovu eru i korištenje simbola režima, a traži se i premještanje tijela njegova bliskog suradnika i generala iz razdoblja građanskog rata Gonzala Queipa de Llana iz crkve u Sevilli te najvećeg falangističkog zrakoplovnog asa Joaquína García-Morate iz crkve u Malagi u obiteljske grobnice. Kritičari Zakona kažu kako se zabranjuje rad "profrankističkih" udruga, a istodobno se dozvoljava djelovanje otvoreno profašističkih stranaka i pokreta, od kojih su neke poput stranke Vox ušle i u parlament i najžešći su protivnici spomenutog zakona. Oni su otpadnici od najjače desnocentrističke Narodne stranke (Partido Popular). Zakonom se želi osigurati i pravedniji obrazovni pristup građanskom ratu te povijesnu revalorizaciju vremenu diktature i totalitarizma koji je tada vladao Španjolskom.

Zagovornici autoritarnog sustava vlasti njegovali su sjećanje na Franca kao najvažnijeg simbola svijeta koji je nestajao, a koji su oni nastojali očuvati. Ovisno o veličini i važnosti grada te sredstvima koja su bila na raspolaganju, spomenici su poprimali oblike od skromnih bista do monumentalnih kipova, na kojima je Franco poput monarha prikazan na konju. Takvi su spomenici podignuti u Madridu (dva kipa), Barceloni, Valenciji, Santanderu, ali i u El Ferrolu (gdje je Franco rođen) te u Saragosi (na području Vojne akademije, čiji je bio ravnatelj prije izbijanja rata). Uslijedila je defrankizacija i neki su spomenici uklonjeni, a drugi su - kao što je bio slučaj u Valenciji - premješteni na područja pod upravom vojske. Danas je spomenik Francu ostao samo u Melilli, no i to je, kako se objašnjava, kip časnika koji se bori za ostanak grada pod vlašću Španjolske, a ne spomenik diktatoru.

Podijeljeni su i mediji - kada se 2006. obilježavala 70. godišnjica početka građanskog rata, u El Paísu se pojavila serija obilježavanja žrtava frankističkih zločina, onih koji su govorili o "fašističkoj represiji", za koju su krivi "vođe genocidnog puča". Kao reakcija na to, u novinama El Mundo i ABC počeli su se masovno tiskati nekrolozi žrtvama republikanskog terora u kojima su se njihovi autori prisjećali osoba iz svojih obitelji.

Nekrolozi su često bili pisani u retorici rane diktature - u njima se pisalo o "marksističkim barbarima" i "crvenim hordama". Revanšističko raspoloženje kod desne javnosti dodatno jača ideje da se materijal dobiven iz Francovih kipova upotrijebi za izradu spomenika, primjerice, Lluisu Companysu (katalonskom predsjedniku kojeg su frankističke vlasti strijeljale nakon suđenja koje je trajalo manje od jednog sata) ili Manuelu Azañi (predsjedniku Druge Španjolske Republike, od 1936. do 1939.).

- Postoji sličnost između Španjolske i bivše Jugoslavije jer se u obje države dugo nije smjelo otvoreno govoriti o ratu.

Međutim, u Jugoslaviji je sve završeno ratom i krvoprolićima, a u Španjolskoj razgovorima, koji traju dugo i s puno neslaganja, ali bez prolijevanja krvi. Naravno da je to puno bolji način i mislim da, malo po malo, dolaze do rješenja koje će biti prihvatljiva većini - reći će Pavlaković.