NEPOZNATI DETALJI O RUŠENJU BOEINGA Je li riječ o ubojstvu s predu-mišljajem ili je to bio akt pijanog vojnika?

Ovih dana svjedoci smo gotovo nevjerojatnog razvoja događaja koji zračnom prijevozniku Malaysian Airlinesu nakon 80 godina postojanja gotovo sigurno donose tužan kraj. Dvije katastrofalne zrakoplovne nesreće u razmaku od svega pet mjeseci u kojima je smrtno stradalo svih 537 putnika i članova posade zapravo je svojevrstan rekord, jer nijedna aviokompanija do danas nije imala dvije nesreće u tako kratkom vremenu s tolikim brojem stradalih i to na istom tipu aviona! Ovo su podaci koji ruše sve puteve logike i povijesti nesreća i obje su nesreće izuzetno intrigantne.

Prva nesreća o kojoj još uvijek bruje svi mediji u svijetu, ona koja se 8. 3. 2014. dogodila letu MH370 u kojoj je veliki Boeing 777-200ER nestao i još uvijek se uopće ne zna niti izbliza njegova sudbina, kao niti sudbina putnika (stoga prethodni podatak o ukupnom broju stradalih treba uzeti s rezervom), najmisteriozniji je nestanak putničkog zrakoplova ikad registriran. I dok se stotine tragatelja i stručnjaka iz preko 20 zemalja trude pronaći bilo kakav trag o nestalom zrakoplovu, koji je navodno pao negdje u južnom Indijskom oceanu, svijet je šokirala nova nesreća koja se dogodila istom avioprijevozniku prije nekoliko dana, 17. 7. 2014. Ovaj put, pouzdano se zna da se radi o nesreći, jer je zrakoplov istog tipa oboren vojnom raketom, a pritom je smrt u zraku našlo svih 298 putnika i članova posade.

BULENT KILIC

Ukrainian State Emergency Service employees collect bodies of victims at the site of the crash of a Malaysia Airlines plane in Grabove, in rebel-held east Ukraine on July 20, 2014. The missile system used to shoot down a Malaysian airliner was handed to pro-Russian separatists in Ukraine by Moscow, the top US diplomat said Sunday. Outraged world leaders have demanded Russia's immediate cooperation in a prompt and independent probe into the shooting down on July 17 of flight MH17 with 298 people on board. AFP PHOTO/ BULENT KILIC

Tipka za lansiranje

Eksperti kažu, bili su svi najvjerojatnije mrtvi prije nego su pali na zemlju i izgorjeli.

Putnici malezijskog prijevoznika počeli su masovno otkazivati letove i vraćati kupljene karte, a kompanija, koja već nekoliko godina trpi sve veće i veće gubitke, počela je isplaćivati odštete obiteljima nestalih na letu MH370. Sudbina kompanije vrlo je upitna i mnogi procjenjuju da će se posve ugasiti, a flota od čak 92 aviona rasprodati ili postati ulaganje u neke nove, manje i naravno privatne kompanije. Najmanja odšteta koju će obiteljima stradalih morati isplatiti Malaysian Airlines bit će preko 150 milijuna dolara.

Mnogi se pitaju, je li moguće da je sve ovo slučajno? Ne “pakira” li netko iz sjene događaje koji će uništiti ovog avioprijevoznika, a on ili njegova ekipa jeftino se domoći flote, osoblja, objekata, službe održavanja, i svega ostalog što čini jednu uhodanu kompaniju?

Da li je onaj tko je pritisnuo tipku za lansiranje projektila prema MH17 znao što radi? Tko je on i čija naređenja je dobio? Je li Ukrajinac ili Rus? Hoće li itko odgovarati pred sudom za ovo očigledno masovno ubojstvo? Hoće li se itko ikada ispričati obiteljima nevinih žrtava?

Odgovore na ova pitanja naravno još ne znamo, i teško da ćemo ih uskoro saznati, jer takve se stvari naravno taje koliko god je duže moguće. Dvije zaraćene strane, Rusija (preko svojih pobunjenika u Ukrajini), i samih Ukrajinaca, gotovo odmah nakon rušenja zrakoplova započele su međusobna optuživanja. Kasnije ćemo pokušati pojasniti polazne činjenice za dublje shvaćanje ovog problema.

Fotoreporter Jutarnjeg na mjestu pada malezijskog zrakoplova

Misteriozna rušenja

Rušenja civilnih zrakoplova bilo je, i to u ne tako davnoj povijesti, barem desetak. Neke neobjašnjene zrakoplovne nesreće također bi mogle biti kandidati za ovu statistiku, ali njima ćemo se baviti neki drugi put. Zapravo, rušenja civilnih zrakoplova bilo je od 1940. pa sve do danas.

Radi usporedbe s rušenjem malezijskog Boeinga 777 na letu broj MH17, osvrnut ćemo se na neke važnije događaje koji su nanijeli veliku tragediju obiteljima stradalih, ali i veliku međunarodnu sramotu i sudske tužbe egzekutorima.

Putnički zrakoplov tipa Boeing 727 nalazio se 21. 2. 1973. na svom uobičajenom letu broj 114 iz Tripolija s planiranim međuslijetanjem u Benghaziju, prema konačnom odredišnom aerodromu u Kairu. Uslijed nesretne kombinacije kvara navigacijskih instrumenata i prolaska kroz pustinjsku oluju, Boeing je nehotice zalutao u izraelski zračni prostor iznad Sinajskog poluotoka. Uskoro su piloti Boeinga ugledali dva izraelska lovca tipa F-4 Phantom II kako idu u susret i daju signale za hitno slijetanje. Piloti Boeinga ovu poruku nisu htjeli prihvatiti, okrenuli su se i namjeravali otići prema Kairu. Tada su lovci ispalili zrna iz 20-milimetarskih topova te znatno oštetili zrakoplov koji je bio prisiljen sletjeti u pustinju. Od 113 osoba na zrakoplovu samo je pet preživjelo, a jedan od njih je bio i kopilot koji je kasnije sve priznao. Izraelski piloti znali su da se radi o putničkom zrakoplovu, ali su morali poslušati zapovijed o rušenju. Izrael je kasnije platio odštetu obiteljima stradalih putnika i javno se ispričao. Kao razlog za svoje ponašanje, Izrael je predočio činjenicu da je Boeing letio iznad tajne baze gdje se proizvode dijelovi za nuklearno oružje.

Posve sličan događaj rušenja zbio se na letu broj 902 korejskog avioprijevoznika Korean Air Lines na dan 20. 4. 1978. Veliki četvoromotorac Boeing 707 radi pogreške kapetana u navigaciji i krive interpretacije magnetskog kursa, skrenuo je s predviđene putanje i zašao u sovjetski zračni prostor na području Murmanska.

Treći svjetski rat

Tek tada Boeing su presrela dva lovca tipa Su-15 koji su propisanim signalima naredili posadi da ih slijede, što su ovi odbili. Iako ruski pilot nije imao namjeru pucati, dobio je od svog zapovjednika striktno naređenje da to uradi. Boeing je tada pogođen raketom zrak-zrak, nakon čega mu je otpalo oko četiri metra lijevog krila, te je bio prisiljen sletjeti što prije. Korejski piloti su to i uspjeli sletjevši na površinu jednog zaleđenog jezera, pri čemu su stradala dva putnika, a ostalih 107 je preživjelo. U istrazi korejski kapetan priznao je svoju pogrešku i odbijanje postupanja po naredbi.

Rusi su tada transportirali sve preživjele putnike u Seoul u Koreji, i za taj let ispostavili račun od 100.000 američkih dolara.

No, ovaj događaj ostavio je trajne posljedice na ruski sustav obrane. Prvo, Boeing je presretnut tek kad je već bio zašao u sovjetski prostor, ne prije, što je bio veliki sigurnosni propust. Iskustvo iz ovog incidenta Rusi su iskoristili kod sličnog događaja koji se zbio 1983.

Tog 1. rujna 1983., korejski jumbo Boeing 747 zalutao je na svojoj ruti od New Yorka, preko Anchoragea na Aljasci, do odredišta u Seoulu. Odstupanje od rute dogodilo se opet uslijed pogreške u navigaciji, a Boeing se približio sovjetskom teritoriju. Ruski lovci sada su na vrijeme presreli zrakoplov i srušili ga bez pitanja, pri čemu je poginulo svih 269 osoba na zrakoplovu. Naredbu za rušenje izdao je zapovjednik baze Sokol general Kornukov.

Rusi su prvo negirali incident, a onda ga priznali pod pritiskom međunarodne javnosti. Tijekom traganja u moru namjerno su grupirali svoje brodove na krivom mjestu, znajući da će tako odvući potragu drugih zemalja s točnog mjesta nesreće. Ubrzo su pronašli crne kutije i ribarskim mrežama sve ostatke odvukli u svoje teritorijalne vode.

Zbog ove nesreće i namjernog rušenja putničkog zrakoplova, svijet je bio na rubu trećeg svjetskog rata.

Umirovljeni časnici

Tek raspadom Sovjetskog Saveza neki umirovljeni generali su ispričali istinu o ovom događaju, te se ispostavilo da su lagali baš u svemu.

Isto tako, skoro deset godina nakon ove nesreće, predsjednik SSSR-a Boris Jeljcin tijekom svoga trodnevnog posjeta Južnoj Koreji, pred medijima je predao crne kutije predsjedniku Koreje Roh Tae Woo-u, kao izraz dobre volje i želje za suradnjom.

No, Korejci su, nakon što je Jeljcin otišao, pregledali crne kutije i shvatili da u uređajima nema magnetofonskih traka! Ubrzo je izaslanik korejskog predsjednika odletio u Moskvu po hitno objašnjenje.

“Da, magnetofonske vrpce smo zadržali jer ih želimo predati istražnom timu.”

Rusi su dakle, držali trake sa svim kritičnim zapisima o tragičnom letu skoro deset godina, a kasnije, nakon pada SSSR-a, kada su progovorili neki umirovljeni časnici, bilo je jasno da su Rusi “prčkali” po trakama i da su brisali po njih kompromitirajuće zapise. Generala Kornukova predsjednik Putin odlikovao je 2000. godine, pokazavši time svoj stav prema ljudima koji izvršavaju zapovijedi ne marivši pritom za živote civila.

Naredbodavac u slučaju KAL007, general Anatoly Kornukov, inače rođeni Ukrajinac, umro je 1. srpnja 2014. Obzirom da je naredbu o rušenju civilnog zrakoplova izdao usprkos tome što je znao da je to običan civilni putnički avion, njegov bi čin pred međunarodnim kaznenim sudom bio tretiran kao kriminalno djelo, no taj je sud osnovan tek 2002. g. te njegovo djelo nije moglo biti procesuirano. Do kraja svog života davao je izjave kako je učinio ispravnu stvar i zahtijevao je od svojih nasljednika rušenje svih zrakoplova koji povrijede ruski zračni prostor.

Američka agresija

Sljedeći primjer rušenja odnosi se na let broj 655 kompanije Iran Air 3. 7. 1988. Airbus A300 tada je srušen raketom s američke raketne krstarice USS Vincennes. Osim što je bespotrebno srušen putnički zrakoplov s 290 ljudi, problem za SAD je bio i u tome što se sve odigralo u iranskim teritorijalnim vodama. No sve do okončanja postupka pred Međunarodnim sudom pravde, SAD nije priznala ovu pogrešku. Na sudu je Iran 1996. g. ipak dobio pravnu pobjedu, a SAD su isplatile oko 62 milijuna USD obiteljima stradalih. Uzrok za davanje naredbe za ispaljivanje projektila na već identificiran putnički zrakoplov došla je od zapovjednika Vincennesa koji je okarakteriziran kao veliki agresivac.

Dolazimo li do zaključka kako je glavni problem u donošenju odluke o rušenju nekog civilnog zrakoplova zapravo “nezgodan” ljudski karakter?

No, imaju i Ukrajinci svoju mrlju u dosijeu: na putničkom letu broj 1812 dana 4. 10. 2001. iz Tel Aviva prema Novosibirsku u Rusiji, prilikom nadlijetanja Crnog mora nekih 350 km južno od Krima, s ukrajinskog ratnog broda ispaljena je raketa koja je u more poslala putnički tromotorac Tu-154 sa svih 66 putnika i 12 članova posade. Ukrajinska vojska je u prvi mah negirala da je njihova raketa srušila zrakoplov. Ipak, nakon nekog vremena priznali su događaj koji se dogodio prilikom vojne vježbe gađanja na cilj u zraku koji je bio 150 km udaljen od leta 1812. Obzirom da su na cilj tada ispaljene dvije različite rakete, samo je raketa S300 pogodila cilj, a kada je cilj nestao sa radara, druga raketa se automatski “zakačila” na sljedeću metu, a to je bio putnički zrakoplov.

Putin je tada Zapadu objašnjavao da takve rakete nemaju sposobnosti ući u područje letenja civilnih zrakoplova i uništiti ih.

Ukrajinci su tada prestali na rok od sedam godina sva testiranja i probna gađanja sustava tipa Buk i S300, a obiteljima poginulih isplatili su odštetu.

Pitanja bez odgovora

Stoga, imajući u vidu sve rečeno, rušenje korejskog zrakoplova na letu MH17 iz Amsterdama za Kuala Lumpur izgleda razumljivije, ali još nema nijednog pouzdanog podatka koji bi nas uputio na krivca. Vidjeli smo da je ovakvih nesreća već bilo. U ovoj nesreći nije toliko važno što se dogodilo (to znamo), već zašto, odnosno tko je izdao naredbu. Osim toga, istražitelji će morati pronaći odgovore i na sljedeća pitanja:

Tko je odgovoran za ispaljivanje rakete

Zašto je gađan civilni zrakoplov

Da li je raketa možda došla iz nekog vojnog lovca u blizini

Jesu li ostaci rakete pronađeni na mjestu nesreće

Hoće li netko pregledati popise raketa u vojnim skladištima radi usporedbe serijskog broja

Što je sve odneseno s poprišta nesreće od strane lokalnog stanovništva ili pripadnika pobunjenih Rusa

Zašto nitko nije osiguravao mjesto nesreće

Tko je naredio uklanjanje dijelova zrakoplova dizalicom

Zašto nije odmah dopušten dolazak međunarodnim istražiteljima

Prema onome što sam ja zapazio pregledavanjem snimaka i fotografija dijelova zrakoplova s mjesta nesreće, vidljivo je da je raketa vjerojatno eskplodirala ispred nosa zrakoplova, što znači da je ispaljena sa strane teritorija koji je bliže Rusiji, dakle koji je pod kontrolom ruskih separatista. Zrakoplov je išao prema jugoistoku i od tamo je ispaljena raketa. No, obzirom da se radi o ratnom stanju u kojemu se situacija mijenja iz sata u sat, dokaz da su ruski separatisti ispalili raketu bit će vrlo teško pronaći, osim možda usporedbom serijskih brojeva u skladišnim popisima. Za svaki serijski broj rakete zna se tko ju je proizveo i u čijem skladištu je završila. Naravno, ovo je moguće provjeriti samo ako se nađe ostatak rakete sa serijskim brojem.

S druge strane, vojni stručnjaci ističu operativnu činjenicu u funkcioniranju protuzračnog raketnog sustava, koji je dizajniran upravo tako da se isključi svaka mogućnost zabune prilikom identificiranja cilja. Civilni i vojni zrakoplovi putem svojih IFF uređaja i transpondera šalju jasan i nedvojben kod radaru na zemlji te stoga nije nikakav problem znati da li se radi o civilnom ili vojnom zrakoplovu. Operator točno zna koga gađa. Ono što je teško shvatljivo jest pitanje koje si svi normalni ljudi postavljaju: kakav čovjek moraš biti da svjesno ubiješ stotine nedužnih putnika?