Srijeda 13. studenog ujedno je 994. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini, gdje je vrijeme baš kao i u Hrvatskoj – tmurno, s povremenim padalinama i sve hladnije. Treba napomenuti kako i dalje izostaje prava jesenska „blatna sezona“, a još nema ni snijega ni ozbiljnije hladnoće koji bi ograničili mobilnost i kopnene operacije. Ukrajinski energetski sustav još je uvije stabilan – što se osigurava svakodnevnim uvozima struje iz Poljske, Slovačke, Rumunjske, Mađarske i Moldove (5.215 MWh u subotu 9. studenog i 1.000 MWh u nedjelju 10. studenog). Jednako tako se redovito popravljaju i razne ratne štete – što pretpostavlja i rastavljanje pojedinih oštećenih termoelektrana za dijelove (ona u gradu Kurahove, sada neposredno na bojišnici, navodno je rastavljena još proljetos) – ali i na gašenjima opskrbnih sustava u vrijeme većih zračnih napada radi smanjenja vjerojatnosti šteta u trenucima potencijalnog uništenja većih energetskih objekata. Naravno, budući da zadnje vrijeme veći ruski zračni napadi dolaze praktično svake noći i obuhvaćaju većinu Ukrajine, i te prisilne redukcije same po sebi postupno izazivaju sve vidljivije nezadovoljstvo šireg građanstva.
Imajući to sve u vidu, ne čudi ni da Ruska Federacija itekako forsira nastavak svojih ofenziva – ne samo da bi iskoristili povoljne vremenske prilike, već da iskoristi i političku situaciju prije dolaska na vlast Donalda Trumpa u Sjedinjenim Američkim Državama (i primirja koje on navodno namjerava nametnuti u prvim danima svog predsjedničkog mandata). Sve se to posebno odražava na jugozapad ruske regije Kursk, gdje već preko mjesec dana traju ogorčeni ruski pokušaji izbacivanja ukrajinskih okupatora. To se nastojanje donekle intenziviralo nakon subote 9. studenog – prvenstveno kroz koordiniranje donekle osnaženih napada kakve se gledalo i proteklih tjedana – te na borbene zone Pokrovsk i Kurahove u samoj Ukrajini. Dakle, naglasak je u regiji Kursk i nadalje stavljen na zapadni rub osvojene zone (Nikolaevo-Darino te Darino), sjeverozapad te iste zone (sela Novoivanovka i Lenidovo), kao i sjeveroistok (potez od sela Pogrebki pa 5 km na jug) te krajnji jugoistok (Plehovo). Tu i nadalje djeluje skup snaga od oko 50.000 ljudi uokviren u „Skupinu sjever“, čije se gubitke nastoji popunjavati dovlačenjem vojske iz same Rusije, a odnedavno i kontingentom iz Sjeverne Koreje.
To je bitno jer se time izbjegava slabljenje ruskog kontingenta koji se svakodnevno bori u samoj Ukrajini. No, osim gomile uništene vojne tehnike, prvenstveni doseg čitavog ovog ruskog nastojanja je da se, prema ukrajinskim izvorima, u zadnjih tjedan dana bilježi pet dana s najvišim procjenama ruskih gubitaka ljudstva u čitavoj ruskoj agresiji na Ukrajinu, dakle od 24. veljače 2022. do danas. Pri tome, dosadašnji rekord iz sredine svibnja ove godine bio je probijen prvo u ponedjeljak 11. studenog s dnevnom procjenom od 1.770 mrtvih i ranjenih, da bi u utorak 12. studenog opet bio probijen s dnevnim navodom o 1.950 ruskih mrtvih i ranjenih, a danas je ta brojka opet 1.770. Koliko god inherentno nepouzdani bili takvi navodi, oni ipak dobro ilustriraju žestinu borbi i načelne trendove, koje zadnjih dana dopunjavaju i navodi o pojačanom uništavanju ruske borbene tehnike te razni vizuali s borbenih poprišta.
Što se dosadašnjeg ishoda takvih operacija tiče – u oblasti Kursk Rusi bilježe manje uspjehe, izgleda s ulaskom u sama sela Darino i Pogrebki. Ujedno se nastavlja i ofenziva širom bojišnice u samoj Ukrajini, s pojedinim ruskim pomacima na sjeveru Donbasa (zona oko Kupjanska i južnijih sela uz rijeku Oskil), u samom gradu Torecku (gdje Ukrajinci nisu uspjeli protunapadima preokrenuti dobitke agresora u centru grada), oko Pokrovska (gdje Rusi prilaze gradu), te posebice nešto južnije oko ukrajinskog grada Kurahove.
Baš je Kurahove zadnje vrijeme u glavnom fokusu ruskih napada, a situacija ondje za branitelje postaje na dnevnoj bazi sve neugodnija – budući da se utvrđenoj zoni oko tog ukrajinskog uporišta agresori odjednom simultano približavaju sa sjevera, sjeveroistoka, istoka, jugoistoka, juga i jugozapada. Treba napomenuti i da tu (baš kao i oko Pokrovska) Rusi opet pažljivo koriste i rotacije ukrajinskih snaga, fokusirajući udare na pojedine slabije brigade i manje samostalne postrojbe – tako da one bolje te uspješnije brigade onda pomacima neprijatelja po krilima ostaju izdvojene i prisiljene na povlačenja iz bolje utvrđenih zona, sve to preko pozadine u kojoj agresori neposredno prijete opkoljavanjima. Takve uzastopne situacije uz pojačano trošenje slabijih i neiskusnijih postrojbi vode povećanim gubicima i u onim kvalitetnim te iskusnim brigadama, i ujedno otvaraju agresoru prostor za konstantno napredovanje i pomake fronte kakve kontinuirano gledamo zadnjih mjeseci.
Razni problemi kod zaraćenih strana
Ruski borbeni napori očigledno nisu došli ni lako ni jeftino. Dok se pristupni bonusi za ugovorne plaćenike postupno povećavaju na svote u milijunima rublji (posebno u većim, razvijenijim, gradskim te europskim dijelovima Ruske Federacije) – manjak personala očigledno se odlučilo barem privremeno dopuniti aktivnijim angažiranjem stranaca, bili to vojnici iz Sjeverne Koreje ili ljudstvo iz Afrike i s Kube (čija se obuka bilježi po poligonima na Krimu).
Sve to praćeno je i ruskom praksom učestalog ubijanja ukrajinskih ratnih zarobljenika na samoj bojišnici (sve izvjesnije sustavno kršenje odredbi ratnog prava, posebno u postrojbama iz Čečenije te među mornaričkim pješaštvom) – čime se nastoji učvrstiti dojam kod svoje vojske da ni Ukrajinci s njima ne bi postupali drugačije ako se predaju. Ujedno, u Rusiji se bilježe sve veći problemi s kontroliranjem inflacije te manjkom radne snage – što bi po nekim stručnim procjenama moglo kulminirati tijekom iduće godine, zajedno s postupnim istekom zaliha stare vojne tehnike, čija je uporaba zadnjih godina predstavljala velik oslonac za rusko ratovanje u Ukrajini. Imajući to sve u vidu ne čude ni nedavni pozivi medijski eksponirane Margarite Simonjan s kanala RT da bogati građani Rusije krenu i osobno pomagati ljudima i čitavim jedinicama na frontama tzv. „Specijalne vojne operacije“.
Što se ukrajinske strane tiče, tu je do 7. veljače 2025. ponovno produženo trajanje izvanrednog stanja i opće mobilizacije, a u postupku je i donošenje državnog proračuna za iduću godinu (ukupno oko 2,225 bilijuna UAH ili oko 50,6 milijardi eura za obranu). S druge strane, Ukrajina nikako da riješi problem masovnije popune obrambenih postrojbi, iako se računa da u zemlji ima oko 8 milijuna ekonomski neaktivnih ljudi (princip „bori se ili radi“), dok i u ostaku zaposlene populacije brojne kategorije građana imaju neki od oblika „rezervacija“ koje ih štite od mobilizacije.
Dok Glavni stožer OS Ukrajine i nadalje inzistira na formiranju brojnih novih postrojbi s uvelike neiskusnim ljudstvom i zapovjednim kadrom (navodno radi pokrivanja sve dulje fronte) – tek treba vidjeti učinke „pilot-programa“ koji bi osnovnu obuku svježe vojske s dosadašnjih 30 produžio na 45 dana, prilagođeno konkretnim iskustvima s bojišta. Cijena takve nove osnovne obuke procjenjuje se na oko 200.000 grivnji ukupno po vojniku (oko 4,5 tisuća eura), dok specijalistička obuka onda košta još oko pola tog iznosa dodatno.
Za razliku od svega ovoga u Ukrajini, navodno se oko 700 Ukrajinaca izvan Ukrajine u Poljskoj prijavilo za službu u tzv. „Ukrajinskoj legiji“, gdje bi trebali proći osnovnu obuku od 35 dana te možda i kakvu specijalističku obuku u nekoj od europskih NATO baza. Doduše, nije jasno hoće li se i takvo ljudstvo brojati u opseg postojećih aktivnosti savezničke obuke ukrajinskog ljudstva – kakva je i misija EUMAM, koja je 8. studenog produžena za još dvije godine (do kraja zime ta aktivnost planira dostići 75.000 obučenih vojnika iz Ukrajine). Doduše, napomenimo kako u EU krugovima nema suglasja oko provedbe obuke Ukrajinaca u samoj Ukrajini, baš kao ni oko 15. paketa EU sankcija prema Ruskoj Federaciji, na čijem se uobličavanju radi i možda bude skorih objava.
Za to vrijeme nastavlja se i ukrajinska borba s korupcijom – posebice po pitanju osnivanja „Javnog vijeća za borbu protiv korupcije“ u suradnji i s tamošnjim civilnim društvom, ali i na polju hitnog preustroja uvelike problematičnih „Medicinsko-socijalnih ekspertnih komisija – MSEK“. Tu se krenulo u pretrese niza službenih prostora, bolnica ali i državnih odvjetništava u kojima se većina osoblja pobrinula da bude proglašena „invalidima“ i time pošteđena od mobilizacije. Imajući u vidu takvu praksu – ne čudi ni da je ovaj sustav MSEK-komisija producirao iznimno mnogo lažnih invalida te pojedinim zaposlenicima omogućio ekstremno ilegalno bogaćenje – radi čega se pristupilo njegovu hitnom ukidanju i preustroju čitavog tog sustava medicinskih vještačenja.
U tom svjetlu polagano na red dolazi i rad vojnih Teritorijalno regrutnih centara (TCC) koji kao mreža ne samo da nikako ne uspijevaju osigurati dovoljan broj ljudi za popunu mobilizacijskih potreba, već redovito izazivaju i razne skandale (bilo upadima u kontrole mobilizacijskog statusa na raznim društvenim događanjima ili ekstremnim nasiljem prema osobama koje bi možda mogle biti vojni obveznici). Tu je situacija postupno dostigla takve razine da se i iz ukrajinske Vrhovne rade počinju čuti pozivi pojedinih zastupnika da se čitav sustav TCC-a hitno raspusti, njihov posao nekako prerasporedi – a postojeće vojno osoblje iz njihova sastava za dosadašnje radne zasluge pošalje na fronte u borbu.
SAD u oku oluje
Dok rat u Ukrajini bjesni, predsjednički izbori u Sjedinjenim Američkim Državama 5. studenog dodatno su otvorili Pandorinu kutiju neslaganja. Naime, pred novim vijestima o pobjedi Donalda Trumpa, s ruske se strane osjeća trijumfalizam („plan korištenja Ukrajine kao oružja za nanošenje strateškog poraza Rusiji je propao“) te očekivanje poboljšanja međunarodnih okolnosti – ako ništa drugo, a ono slabljenje svekolike podrške Ukrajini, radi čega nije problem ni apelirati da ta država postane neutralna i demilitarizirana „tampon zona“ između Rusije i NATO bloka.
Sve je to još i umjereno kad se uzme u obzir da ima i ruskih političara koji sada vide vrijeme za „odsijecanje Ukrajine od Crnog mora, osiguravajući prolaz do Pridnjestrovlja“, mirno prelazeći preko činjenice da bi to odmah destabiliziralo i Moldovu kao iduću na redu za fokus ruske pažnje i vojnih resursa. U samoj Ukrajini čak i uz pojedine pozive na hitne pregovore s agresorom, ipak se i među glavnim političkim takmacima aktualnog predsjednika Volodimira Zelenskog čuje da kompromisi „u pitanju teritorijalne cjelovitosti i suverenosti“ nisu prihvatljivi. Tako bivši predsjednik Petro Porošenko ima pet „crvenih linija“ preko kojih se ne može – suverenitet, sigurnosne snage, teritorijalne granice, sankcije prema agresoru i želja Ukrajine za članstvom u NATO-u.
No još je veća misterija stanje u samim Sjedinjenim Državama nakon provedenih izbora. S jedne strane, nema dileme da postojeća administracija predsjednika Joe Bidena namjerava tijekom iduća dva do tri mjeseca nastaviti svoju dosadašnju politiku podrške Ukrajini i vlastima u Kijevu. Uskoro se tu očekuje i slanje oko 500 projektila za protuzračne sustave Patriot i NASAMS (što bi trebalo popuniti ukrajinske potrebe do kraja godine), a naglo je bio dopušten i rad američkih privatnika na održavanju te vojne tehnike u samoj Ukrajini, što je dugo bilo u diskusiji ali bez izdavanja dozvole.
Tijekom predstojećih oko 70 dana Biden navodno planira potrošiti i cjelinu već rezerviranih financijskih sredstava za pomoć Ukrajini – od ukupno oko 7,1 milijarde USD, oko 4,3 milijarde je bilo obuhvaćeno državnim proračunom za 2024. godinu, dok se oko 2,8 milijardi pronašlo revizijama dosadašnjih donacija – i sve to ostaje za predstojeće pakete pomoći, bilo u robi iz zaliha („Presidential Drawdown Authority“) ili za narudžbe kod američke vojne industrije (oko 2,21 milijarda USD). Pri tome se američki vojni sustav aktivno brani od ukrajinskih optužbi kako je tek 10 posto pomoći stvarno došlo do Ukrajine, tvrdeći da je 83 posto kritično bitnog streljiva već isporučeno, kao i 67 posto protuzračne tehnike i 60 posto manje kritičnih streljiva. No, iako su Sjedinjene Države itekako imale ulogu u navodnom slanju 15 bitnica protuzračnog sustava MIM-23 Hawk iz Tajvana prema Ukrajini, ujedno se čulo i da je pri Pentagonu Ukrajina izgubila prednost pred ostalim tražiteljima za balističke rakete ATACMS koje se ispaljuje iz lansera HIMARS.
Što se iduće Vlade SAD tiče, tu su stvari još itekako mutne. Mnogi su se državnici tijekom proteklih dana hvalili telefonskim razgovorima sa svježe izabranim predsjednikom Donaldom Trumpom (samo se iz Rusije opovrgavalo zapadne navode o 7. studenog navodno održanom razgovoru Putin-Trump) – svi su mu nešto nastojali objašnjavati i dobili su odgovore o kojima se javno ne govori. Slično je vjerojatno prošao i današnji prvi službeni susret aktualnog i budućeg predsjednika u Bijeloj kući, gdje se samo čulo da je muka trajala skoro dva sata, bez ikakvih detalja. Ako je ikakvo mjerilo sličan razgovor koji je 2016. Trump održao s Barackom Obamom – rezultati će biti nula, a možda i manje od toga. Jednako su neozbiljni i navodi o tome da Rusija tu nešto prijeti prekidom diplomatskih odnosa sa SAD ako ne bude po njihovome, kao i glasine da NATO prijeti izbacivanjem SAD iz članstva organizacije koju su osnovali i uvelike nose (barem za sada).
Dok je svima jasno da prekid rata u jednom danu zapravo nije moguć, iz ruskih se izvora poziva na priznanje svih četiriju regija i Krima kao sastavnih dijelova Ruske Federacije, te se učestalo čuje i da bi tu SAD mogle predlagati neku vrstu „Korejskog rješenja“ za Ukrajinu – zamrzavanje sukoba uz „tampon zonu“ uz linije borbenog kontakta, koje bi se navodno željelo osiguravati trupama iz Europe (što je EU odbila komentirati, budući da o tome nema odluke ni mandata). Jednako tako kako su početkom tjedna dane izjave Mike Pompea u korist Kijeva istoga vjerojatno koštale svih mjesta u Trumpovoj novoj administraciji, tako je već sletio i član pobjedničke kampanje Brian Lanza, koji je za početak 9. studenog Krim proglasio ruskim i onda iznosio neke daljnje poglede na tu temu (što je brzo opovrgnuto iz same kampanje Donalda Trumpa).
Naravno, bitno je tu teže preći preko izjava milijardera Elona Muska, koji u predstojećoj administraciji već igra ulogu „sive eminencije“ i voditelja kompletno nedefiniranog „Odjela za efikasnost Vlade“ – koji rat u Ukrajini gleda kao „vječni rat bez ikakvog napretka“, gdje ukrajinske vlasti „jednostavno žrtvuju mladost zemlje u ime teritorijalnog dobitka“. Naravno, upitno je što bi onda takva pojava rekla za bilo koji od svjetskih ratova (ili naš Domovinski rat) koji su trajali praktično dvostruko od dosadašnje agresije na Ukrajinu, baš kao što bi tek trebalo naći neku domovinu za Muska čiju obranu i osiguravanje starih granica on ne bi smatrao „teritorijalnim dobicima“ (dok se država samo brani od teritorijalnih GUBITAKA).
Naravno, oduševljenje pobjedom Donalda Trumpa i njegovih pogleda na pitanje Ukrajine čuje se i iz službene Budimpešte – gdje premijer Orban vidi naglo približavanje miru od „sedam milja odjednom“, a vanjskoposlovni Peter Szijjártó najavljuje da Trumpov pristup „dovodi u pitanje i prisiljava na promjenu potpuno promašene europske strategije opskrbe oružjem, uporabe oružja na teritoriju Rusije i odobravanja novih paketa sankcija“. Sve to, naravno, više zvuči kao retorika Kremlja (koji objavljuje da kod Trumpa vidi „pozitivne signale“, iako ih brine „u kojoj će se mjeri Trump pridržavati izjava iznesenih tijekom kampanje“) – nego kao stavovi države koja je punopravna članica Europske unije i NATO saveza.
Stanje na bojištima – ruska regija Kursk
Usprkos pojedinim navodima o početku nekakve „velike ofenzive“ na jugozapadu ruske regije Kursk, koju bi trebalo provoditi oko 50.000 raznolikih ruskih trupa – treba uočiti kako je tu uvelike riječ o reakcijama promatrača koji rat u Ukrajini i oko nje već neko vrijeme ne prate redovito, pa ih onda iznenade pojedini noviji razvoji situacije. Naime, nije sporno da Rusija već neko vrijeme u okviru skupine snaga „Sjever“ u regiji Kursk koncentrira ukupno oko 50.000 ljudi. Novost je tu tek da se popuna ove kvote sve više radi iz same Rusije i stranim borcima, tako da već neko vrijeme nije bilo interventnog premještanja snaga iz Ukrajine (koje se nastoji ostaviti ondje da održe pritisak posebno prema Pokrovsku i Kurahove, gdje to ima i najviše efekta).
Osim toga, zadnjih se dana može pričati tek o jačanju već preko mjesec dana aktivnog pritiska na ukrajinske snage koje brane okupiranu zonu u ruskoj regiji Kursk – gdje ruski napadi i dalje idu pravcima koje se vidi već tjednima, samo što se tu izvodilo više oklopno-mehaniziranih prodora (koji su onda donijeli i pojačane gubitke ljudstva i tehnike). s obzirom na to da je omjer snaga Ruske Federacije i Ukrajine tu možda i do 4 prema jedan – veće je čudo da ukrajinska okupacija i dalje traje, nego da su Rusi „oslobodili“ ovo ili ono svoje okupirano selo. No, pogledajmo sve to detaljnije.
Zadnjih se dana borbe na zapadnom rubu od Ukrajine okupirane zone i dalje vode od pograničnog sela Nikolaevo-Darino na sjeveroistok do sela Darino (u koje je Rusima sada uspio upad, pa je samo selo poprište borbi). Ipak, fronta i nadalje teče uz rijeku Snagost, dok se borbe i dalje registriraju na prostoru sela Nižnjij Klin i Tolstij Lug (koja su izgleda i dalje u ukrajinskim rukama). Do promjene je možda došlo oko 3 km sjeveroistočno – na prostoru naselja Novoivanovka, koje je bilo poprište posebno žestokih sukobljavanja. Izgleda da su ondje Rusi ušli u naselje, a Ukrajinci su izvodili protunapade – dok je obližnje naselje Leonidovo (još 2 km istočnije) izgleda još u ukrajinskim rukama – jednako kao i cesta prema istoku i selu Malaja Loknja.
I nadalje nije jasan ni iole točniji tijek sjevernog ruba od Ukrajine okupirane zone, što nije ni toliko bitno, budući da svakoj od crta redovito prijete duboki upadi specijalnih jedinica i raznih mobilnih grupa – no izgleda da je ipak došlo do određenih promjena. Naime, fronta tu načelno prolazi u prostoru između sela Kalinove na sjeveru i Krugljenkoe na jugu – da bi onda sjeveroistok čitave ove okupirane zone zadnjih dana bio poprištem pojačanih borbi. Izgleda da je tu početkom tjedna uspio ruski prodor sa sjevera i sjeveroistoka – te je teškom mukom i uz velike gubitke bilo „oslobođeno“ selo Pogrebki (uz borbe koje se vode prema jugu, po nizu naselja od Novaje Soročine i Marjevka, južno prema Staraja Soročini i konačno oko Malaje Loknje).
No dok se istočni rub čitave ove zone i dalje drži (od sela Ruskoe Porečnoe, preko Čerkaskoe Porečnoe do Martinovke i Mihailovke, pa sve dalje do Ruskaje Konopeljke i Čerkaskaje Konopeljke) – otvoreno je pitanje stanja na krajnjem jugoistoku (oko 5 km južno do Čerkaskaje Konopeljke). Naime, ondje se okršaji bilježe oko sela Plehovo i ruske su snage geolocirane kako sjeverno od naselja (uz borbe na prilazima Kurilovki na zapadu te Fanaseevki na istoku), tako i na zapadnom rubu sela Plehovo. Ipak, time nije i ujedno jasno da su Ukrajinci tu protjerani i naselje „oslobođeno“, već to tek treba ustanoviti idućih dana.
Svih ovih dana čuje se o žestokim ruskim zračnim i topničkim napadima na ovu okupiranu zonu, uz dnevno korištenje i desetaka vođenih zrakoplovnih bombi raznih tipova. Ipak, ruske vlasti u regiji Kursk sve učestalije imaju problema i s iseljenim stanovništvom već mjesecima okupiranog okruga Sudža, koje ne samo da nije bilo zadovoljno evakuacijom i izbjegličkim smještajem, već vidi problem i u stotinama milijardi ratnih šteta (nove procjene spominju ukupne pogranične štete od oko 700 milijardi rubalja ili preko 6,7 milijardi eura).
Stanje na bojištu – Ukrajina
Posljednjih dana je i sama Ukrajina bila izuzetno aktivno bojište – dapače, velike ukrajinske procjene ruskih žrtava objavljene 8. i 9. studenog vjerojatnije se odnose na samu Ukrajinu, dok podaci od rekordnog ponedjeljka 11. te utorka 12. vjerojatno u sebi nose rezultate intenziviranja borbi na jugozapadu regije Kursk. Ipak, kada se pogleda bojišnica u Ukrajini, opet treba registrirati relativno slabi intenzitet sukobljavanja na sjeveru Harkivske regije – budući da je to također djelokrug ruske skupine snaga „Sjever“, koja žestoko ratuje u regiji Kursk. Ipak, ruski napadi registrirani su u nizu pograničnih naselja, dok se glavnina borbi i dalje odvija u samom srušenom centru grada Vovčanska (uz tek manje promjene u borbenim linijama). Bitno je aktivnije te žešće bilo oko 80 km na jugoistok, oko ukrajinskog grada Kupjanska.
Nakon faze ruskih napredovanja, izgleda da su ondje ukrajinska pojačanja krenula u protunapad, ne bi li agresora odbili od samog gradskog ruba. Tako se opet borbe vode na prilazima okupiranim lokalitetima Liman Perši i Sinjkivka, uz nastavak okršaja i kod Golubivke na Oskilu, te nedaleko Kučerivke i Petropavlivke. Slično je žestoko bilo i jugozapadno od okupiranog sela Pišćane Donje (oko 17 km jugoistočno od Kupjanska) – gdje su agresori izgleda uspjeli osvojiti selo Kolisnikivka uz Oskil (službeno objavljena okupacija 11. studenog), a Rusi napreduju i oko 5 km južnije, iz okupirane Krugljakivke prema selu Zagrizove te na jugoistok prema selu Lozova.
Dalje na jug se moglo čuti o okršajima u zoni okupiranih sela Višneve i Peršotravneve, gdje agresori nastoje prodrijeti na zapad (prema gradu Borova, preko sela Zeleni Gai) i južno preko sela Kopanki. Jednako tako se nastavak borbi bilježi i južnije – u zoni zapadno od okupiranih naselja Makiivka i Nevske (na prilazima sela Druželjubivka, Grekivka, Novomihailivka i Katerinivka) te u samom južnijem naselju Terni na rijeci Žerebec (gdje agresor opet polagano napreduje u prostoru sela). Ponešto je mirnije bilo s južne strane rijeke Siverski Donjec, gdje se opet spominjalo borbe oko naselja Bilogorivka, Verhnokamjanske i oko lokaliteta Viimka – ali bez naznaka promjena bojišnice. Slično je izgleda bilo i zapadno od okupiranog grada Bahmuta, gdje se borbe i nadalje vode u samom Časiv Jaru, a Ukrajinci navode da agresore od nastavka prodora i dalje zadržava trasa vodnog kanala „Siverski Donjec – Donbas“, kojeg mogu prelaziti pješaštvom, ali ne i težom tehnikom (budući da im to priječe branitelji).
Nažalost, ponešto je drugačija zadnjih dana bila situacija u ukrajinskom gradu Torecku. Dok se ondje ustrajno govori i o borbama na sjeveroistoku mjesta (prigradska naselja Diliivka i Dačne), izgleda da su ukrajinski protunapadi tijekom zadnjih tjedana tek usporili rusko napredovanje u samom središtu mjesta. Nakon prošlotjednog pomaka u samom centru (oko Dvorca kulture „Ukrajina“ i kompleksa Uprave mirovinskog fonda) – sada se govori i o napredovanju agresora od nekoliko stotina metara do prostora tamošnjeg „Centralnog rudnika“. Ujedno je izgleda opet izgubljen i barem južni dio prigradskog naselja Nelipivka koje je duže branilo južni prilaz gradu (i koje je zadnje vrijeme već prelazilo iz ruke u ruku), a borbe su nastavljene sjevernije u Šćerbinivki.
Dok je zadnjih dana uvelike odolijevala ukrajinska fronta od Torecka prema Pokrovsku, te na samim prilazima Pokrovsku (uz poseban pritisak prema Miroljubivki, te selimu Promin i Lisivka u smjeru grada Pokrovska) – situacija je opet bila primjetno lošija nekoliko km južnije, oko okupiranog grada Selidova. Nakon zauzimanja grada (službeno objavljeno 29. listopada) – Rusi su nastavili prodor na zapad i jugozapad. Prema zapadu je 3. studenog zauzeto selo Višneve na pruzi prema Pokrovsku s juga, da bi onda 8. studenog u ruke agresora palo i malo zapadnije naselje Grigorivka, a sada se borbe vode još oko 2 km zapadnije u selu Petrivka (navodno na rubu pada). Sve to otvara prilaz gradu Pokrovsku i s juga, a stanje tu dodatno otežava i ruski prodor na zapad samo koji kilometar južnije – gdje je 7. i 8. studenog bilo okupirano selo Novooleksiivka, što je onda otvorilo prostor za napredovanje po poljoprivrednim površinama – kako na sjeverozapad (selo Juriivka), tako i dalje na zapad (Puškine), te prema jugu gdje već ionako traju borbe oko ukrajinskih sela Zorja i Novodimitrivka (sukobljavanja u samom selu, koje je otprilike na pola u ruskim rukama).
Stanje oko Kurahove
Konačno, opet dolazimo do šire borbene zone oko ukrajinskog grada Kurahove, gdje se borbe zapravo vode na sjevernim, istočnim, jugoistočnim i južnim te jugozapadnim prilazima ovom ukrajinskom uporištu. (1) Na sjeveru, iako još odolijevaju Novodimitrivka i Voznesenka, između njih je izgleda agresorima uspio prodor na jugozapad do Soncivke (koja je u brzom ritmu završila uvelike zauzeta). U sličnom je stanju i ukrajinsko selo Novoselidivka u kojem se vode žestoke borbe – što za sada ipak zadržava ruski prilaz u velikom stilu prema Kurahove sa sjevera. Južno od spomenute Novoselidivke fronta ide sve do vodne akumulacije sjeverno od samog grada Kurahove – a borbe su bilježene u samom selu Ilinka na njenome rubu.
Nije jasno kako će tu utjecati i navodno oštećivanje brana koje zatvaraju ovu akumulaciju, iako i u slučaju njenog pražnjenja tako oslobođeni teren vjerojatno neće biti prohodan za direktni kopneni napad na Kurahove sa sjeveroistoka. Doduše, to možda neće ni biti potrebno, budući da se na (2) istočnim prilazima gradu Kurahove zadnjih dana bilježilo urušavanje obrambenih linija, pa sada Rusi navodno ratuju u istočnim četvrtima grada, između željezničke stanice i tamošnje osnovne škole broj 3.
Uz to je agresor prošao i jugoistočno od grada (do sela Daljnje), pa iako se tu i dalje odbijaju ruski pokušaji mehaniziranih proboja, stanje bi lako moglo postati izvorom dodatnih briga za neposrednu obranu grada. Iako je agresor ponešto udaljeniji od Kurahove (3) na jugoistoku (oko 11 kilometara u maksimalnoj točki), tu se redovito čuje o borbama oko uveliko okupiranog sela Katerinivka (službeno objavljeno zauzimanje 29. listopada), sela Antonivka (iako su njegovu službenu okupaciju Rusi objavili 6. studenog), kao i na prilazu zapadnijem selu Elizavetivka. Sve je to prostor kojeg brani elitna ukrajinska 79. padobranska brigada, no budući da se na njena oba boka fronta vidljivo urušava, za očekivati je da i oni pokrenu postupnu evakuaciju na zapad (barem oko 10 km do Uspenivke) prije nego se i oko njih krene zatvarati obruč slično onome iz kojeg se južnije jedva izvukla ukrajinska 72. brigada početkom listopada kod Vugledara.
Na tom prostoru južno od Kurahove nastavlja se napredovanje agresora prema općenitoj zoni rijeke Suhi Jali koja vijuga među nizom naselja. Tu se i dalje bilježe postupni ruski pomaci po otvorenim poljoprivrednim površinama, a snage agresora se u širokoj fronti približavaju rijeci Suhi Jali, od koje su trenutno oko 3-6 kilometara udaljeni.
Kako izgleda, i dalje se drže pojedini dijelovi ukrajinske obrane oko sela Trudove (prilaz Uspenivki), oko sela Maksimivka (službeno Rusi proglasili okupiranim 6. studenog), te oko sela Jasna Poljana i južnijeg okupiranog grada Šahtarske – no ne treba posebno gledati da bi se uočilo veliki potencijal kojeg tu imaju ruski prodori, da se brzim pomakom prerežu kako logističke veze borbama potresenog grada Kurahove, tako i čitavog tog preostalog dijela ukrajinske obrane jugoistoka Donjecke oblasti kojem je Kurahove bilo administrativno središte. U uporedbi s tim još ne izgleda neposrednom opasnost da svi ti borbeni pomaci strukturno ugroze nedaleko ukrajinsko uporište Velika Novosilka (desetak km na jugozapad, kojem Rusi ipak za sada više prijete s juga), kao ni priče o nekoj mogućoj velikoj ruskoj južnoj ofenzivi na Zaporižje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....