Viagra je, kažu, izmijenila životne običaje gotovo kao svojedobno kontraceptivna pilula, ali je modra tableta još daleko temeljitije i burnije poremetila obiteljske imovinske odnose, što bjelodano pokazuju testamenti. Ovih dana o tome je u Madridu govorio Jean-Paul Decorps, predsjednik Međunarodne udruge bilježnika (UINL): “Vidio sam nezaboravne izraze na licima pri čitanju oporuka. Događalo se, na primjer, da je dragi pokojnik ostavljao sve što je imao sinu, o čijem postojanju obitelj dotad nije ništa znala.
Zabava u krevetu
Ili kada se u oporuci pojavljuje ime njegove mlade njegovateljice, koja je do tog trenutka držana na dužnoj udaljenosti. To je činjenica: otkako postoji viagra, čitanje oporuka je revolucionirano”.
U najnovijem romanu nobelovca i markiza Marija Vargasa Llose (77), naslovljenoga Un héroe discreto (Uzdržljiv junak), bogataš, pun novca zarađenoga u osiguravateljskom biznisu, kani oženiti sobaricu Armidu i objašnjava prijatelju: “Ako baš hoćeš znati, sjajno se zabavljamo u krevetu. Da budem precizan, viagru koristim samo povremeno, gotovo da mi nije potrebna”. Svrha braka u Vargasovu romanu nije zasnivanje obitelji u skladu s novom hrvatskom ustavnom definicijom, nego inat sinu iz prvog braka, da mu se uskrati ostavština.
Viagra se rabi ne samo u obitelji, nego i u svrhe koje bi tradicija (o)lako svrstala u grijehe. Rabi se i onda (zapravo ponajviše onda) kada za čežnje, na veliku grešnikovu pizmu, nema više dovoljne potpore u organizmu (da parafraziram hrvatskog književnika). Odnosno (da citiram drugog pisca) kada ima nagona ali nema pogona.
Neočekivan rezultat
Erektilni učinak viagre, barem to je poznato, bio je nuzgredan i neočekivan rezultat, jer je lijek kombiniran u ine svrhe. Treba li se onda čuditi što i sama viagra ima neslućene nuzgredne učinke koji vesele kako sociopsihologe, tako i kulturalne antropologe?
Naprosto - čeljad je odlučila umirati kasnije. Gospoda između 70 i 90 godina ne samo da ne kane preminuti ako nije turska sila, nego neki od njih drmaju svijetom, ne samo pape. Dovoljno je bilo vidjeti susret predsjednika Izraela (90) i Italije (88).
Još prije tridesetak godina je Moskvom kružila dosjetka da je na sastancima Politbiroa prva točka unošenje članova; drugovi desetak godina mlađi od ove dvojice slabo su hodali i još manje razumjeli, a prehlada im je znala biti fatalna (pa bi kihnuli u doslovnom i prenesenom smislu te riječi). Danas se i stariji od njih odaju prpošnim radostima oslanjajući se više o plavu tabletu nego o tajne službe.
Prilagodba zakona
Sve je više gospode koja ne kane vegetirati u naslonjaču. A i kuće su premale za višegeneracijsku obitelj, a i nasljednici previše putuju i imaju previše posla da se bave umirovljenim roditeljem, a ni umirovljenik nije baš u miru. Svoj tekući račun radije troši nego ostavlja nasljednicima.
Ako je ostao udovac - nađe nekoga mlađega i snažnijega da mu bude društvo i oslonac, a možda veza postane i dublja, s viagrinom pomoći. Tome se sada prilagođuje i zakonodavstvo, mijenjajući zakone o nasljeđivanju. U novu katalonsku normativu unesena su nova pravila nasljeđivanja, po načelu: “Ostavljam svoja dobra onome tko me njegovao”. Nekada se to u nas zvalo dohranjivanje. U Kataloniji se danas to zove “generacijski pakt”, ima nekoliko varijanti, i više ne jamče krvnim nasljednicima takozvani “nužni dio”.
Na žene se pak digla kuka i motika kad im je poneki ginekolog, poput Antinorija, dodatnim hormonima produljio plodnu dob - ipak je kapital u nas još muška stvar, čak je i vojvotkinja od Albe morala prvo nasljednicima dati njihovu ostavinu za života da je ne proglase ludom što je posljednje godine htjela provesti s mlađim novim mužem, kao da samo muškarci imaju pravo na prpošnost.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....