BURE BARUTA

NAPETOST NA ISTOKU EUROPE Putin želi rusku manjinu na Baltiku iskoristiti za Krimski scenarij?

U Estoniji i Latviji više od dvije trećine pripadnika ruske manjine nema državljanstvo zemalja u kojima žive te su bez državljanstva ili imaju ruske putovnice
Russian President Vladimir Putin attends the Hero of Labour awards ceremony at the Kremlin in Moscow on May Day on May 1, 2015. AFP PHOTO / POOL / MIKHAIL KLIMENTYEV
 MIKHAIL KLIMENTYEV

U Ukrajini je ponovno zakuhalo. Artiljerija koja je, prema mirovnom sporazumu iz Minska, trebala biti odavno povučena, ipak je ispuzala odnekud ispod zemlje i ponovno je u pogonu.

No, svaki ukrajinski pucanj kao da se dvostruko jače čuje u tri male baltičke države naslonjene na Rusiju: Litvi, Latviji i Estoniji. Svaki metak u Ukrajini u tim zemljama pojačava antirusku histeriju, često iracionalnu, a tamošnja javnost - takav se barem dojam stječe kad se čita tamošnje medije i sluša njihove političare - uvjerena je kako bi oni uskoro mogli postati novi ruski plijen. Ponovno. U Vilniusu, Rigi i Tallinnu Vladimira Putina sumnjiče da želi anektirati Baltik ili neke dijelove, kao što je učinio Krimu, ili barem uz pomoć brojne ruske manjine, prema kojoj vlada sve veća sumnjičavost, izazvati novu donjecku ili osetijsku krizu.

Ruska manjina, koja ima velikih integrativnih problema u tim zemljama, poput toga da se dijelu tamošnjih Rusa ne odobrava državljanstvo država u kojima žive ili su u njima čak i rođeni, sve češće se gleda kao potencijalna peta kolona. Čak se i u nekim analizama NATO-a spominje da bi Kremlj mogao iskoristiti nezadovoljstvo svoje manjine kako bi destabilizirao te tri države ili izazvao nemire koji bi rezultirali nekim novim separatizmima i “narodnim republikama”. Iako Kremlj stalno govori da mu to nije cilj (još od raspada SSSR-a Rusija, odnosno Boris Jeljcin) te zbog povijesnog opterećenja i grijeha prema tim državama njih ne svrstava u “svoj postsovjetski atar”, za razliku od Ukrajine, Gruzije ili Bjelorusije, ipak postoje jastrebi koji bi rado plašili i slali uznemirujuće signale prema Baltiku.

Novo žarište

No, čačkanje mečke na zapadnim granicama Rusije vraća Europu u hladni rat, izaziva napetost na relaciji Zapad - Rusija i definitivno stvara depresivni antiruski kordon. Rusija je trenutačno u napetim odnosima sa svim svojim europskim susjedima od Arktika do Crnog mora, od Norveške, preko Finske, spomenutih baltičkih država i Poljske (s njom i Litvom graniči ruska enklava Kalinjingrad) do u rat zakopane Ukrajine. NATO-ovi eksperti stalno ističu da bi Baltik mogao biti novo žarište.

No, baltičke države tek su jedan segment puzzlea rusko-zapadnih odnosa izazvanih ukrajinskom krizom, kaže ruski analitičar Aleksandar Gruščin.

Ukrajina je poslužila tek kao impuls da sve frustracije, strahovi i oprezi isplivaju na površinu. Baltik jest najranjiviji dio s mnogo povijesnih i političkih opterećenja iz relativno nedavne prošlosti u odnosima Rusije s Litvom, Latvijom i Estonijom, koje pušu i na hladno kad je Moskva u pitanju. Ponekad će ići i protiv vlastitih interesa samo da im Rusija bude što dalje, ako ne fizički, što je nemoguće, a onda u svakom drugom smislu.

U baltičkim republikama otkazuju nastupe ruskih estradnjaka, gostovanja moskovskih kazališta, nema ruskih filmova, skidaju s kabelskih programa ruske kanale. Nedavno je ukinut i vlak Tallinn - Moskva za koji Rusi tvrde da je bio rentabilan, a Estonci suprotno. Rusi su otkazali uvoz ribe i ribljih proizvoda s Baltika, što je više od 60 posto njihova izvoza morskih plodova. U Litvi su rafineriju prodali Poljacima i otkazali rusku naftu s kojom je rafinerija spojena naftovodom, pa sada tankerima dovoze naftu i onda je transportiraju do rafinerije, navodno gubeći milijune eura mjesečno na tome. Estonija nije željela sudjelovati u Sjevernom toku, plinovodu kroz Baltik. No, to je cijena politike “daleko im ruska kuća”.

Ruska prijetnja

Latvija ponovno želi uvesti redovni vojni rok. Baltičke države žele američke vojne baze na svom teritoriju. Podignuti su rezervisti, a razne domoljubne i desne organizacije provode vojne vježbe svojih članova po šumama, pripremajući se za “partizanski otpor”. Broj bliskih susreta NATO-a i ruskog zrakoplovstva te povreda zračnog prostora baltičkih država krajem 2014. i početkom 2015. premašio je broj takvih incidenata u posljednjih 15 godina. Koliko je to ozbiljno? Koliko su tamošnji stanovnici stvarno u strahu, a ruska prijetnja realna, teško je reći, ali to ima duboke korijene u odnosima Rusije s tim državama. No, i Putin poručuje - Sukob s NATO-om može željeti samo luđak. U slučaju takavog scenarija slijedi samo katastrofa, koje su svi svjesni. Dizati tenzije se očito mora.

Doduše, treba se vratiti malo u prošlost, u vrijeme uoči Drugoga svjetskog rata ili na njegov sam početak otkad i potječe trauma u njihovim međusobnim odnosima. Područja tih država odavno su bila na vjetrometini političkih nadmudrivanja u tom dijelu Europe, između jakih skandinavskih (švedskih) posezanja, pa poljskih i, naravno, njemačkih i ruskih interesa gdje su te države bile poput slabašne monete između nakovnja i teškog kovačkog malja. Prije boljševičke revolucije baltičke su države bile u sastavu ruskog imperija, a mnogi njegovi pripadnici sudjelovali su na strani crvenih u građanskom ratu. Poznati su latvijski strijelci, bili su najelitnije postrojbe Crvene armije, a na samim počecima komunističke Rusije u redovima Lenjinove tajne policije VČK bio je nerazmjerni - u odnosu na broj stanovnika - postotak Litvanaca i Latvijaca. No, spletom okolnosti tri baltičke republike uspjele su ostvariti neovisnost koja je od samoga početka bila ugrožena sovjetskim miješanjem.

Tako se dogodilo da je u osvit Drugoga svjetskog rata, Sporazumom Molotov-Ribbentrop od 23. kolovoza 1939., Baltik ušao u interesnu sferu SSSR-a. Litva je prema dogovoru bila prvo “predana Njemačkoj”, ali je kasnije došlo do “revizije” te je ušla u Staljinov šešir želja. Neovisnost se nije mogla očuvati, a kad je došlo do podjele Poljske, neovisnost triju država je zapečaćena. U ljeto 1940. godine, dok je Hitlerova pobjednička vojna glazba pompozno marširala Oslom, Kopenhagenom, Luxembourgom, Amsterdamom, Bruxellesom i Parizom (Varšava i Prag već su bili zaboravljeni), a London svakodnevno bombardirala Luftwaffe, Estonija, Latvija i Litva su “nakon izbora” provedenih pod budnim okom Crvene armije koja je tamo bila stacionirana, a na kojima je pobijedila koalicija Radnog naroda, “zamolile” Moskvu da ih primi u sastav SSSR-a. Molbama je nakon nekoliko dana udovoljeno. Za te države počelo je teško razdoblje. Doduše, Litva tom sporazumu može zahvaliti proširenje svog teritorija koji ima i danas. Staljin joj je vratio Vilnius, glavni grad, koji je dotad bio u sastavu Poljske.

Staljinove represije

U Staljinovoj represiji, prema nekim podacima, stradalo je četiri posto stanovništva Litve, tri posto Estonaca i više od 2,5 posto Latvijaca. Tisuće ljudi završile su po gulazima ili su deportirane na pustopoljine Kazahstana, Sibira i ruskog Dalekog istoka. Mnogi se nikad nisu vratili. Nakon rata je više od 2,5 milijuna Rusa - i slavenskih naroda Ukrajinaca i Bjelorusa - naseljeno u baltičke države, mijenjajući demografsku strukturu tih republika. Jedan od najvećih gradova u Estoniji, Narva, ima 80 posto Rusa, uglavnom doseljenih nakon rata. Riga je postala većinski ruski grad i danas je tamo 40 posto Rusa. Doduše, današnji gradonačelnik Rige je Nil Ušakovs, etnički Rus čija mama nema državljanstvo.

SS divizije

No, tijekom Drugoga svjetskog rata baltičke države imale su svoj grijeh - SS divizije, od kojih su čak tri bile sastavljene od građana baltičkih zemalja. Počinili su mnoge zločine nad Židovima i Rusima, a svoj oružani pobunjenički otpor uspjeli su održati sve do sredine 50-ih godina. I danas pripadnici tih divizija znaju promarširati Rigom, Vilniusom i Tallinnom. Ove su godine u Rigi pripadnici ruskih organizacija u Latviji nakon marša oprali deterdžentom trg na kojemu su održali miting. Baltičke države traže od Rusije da se ispriča za okupaciju i prizna taj povijesno-politički fakt. Strah od Rusa uvelike je ukorijenjen među Baltima, s pravom ili ne. Kako bilo, te tri države su perjanice antiputinovskog, pa i antiruskog pokreta izazvanog Ukrajinom, premda su one i prije bile vrlo delikatne u odnosima s Moskvom.

No, “rusko pitanje” nije teška prtljaga samo tih državama, nego i EU. Upravo je u tim državama najveći broj ljudi bez državljanstva - a sve su to Rusi - u EU. Naime, nakon ponovnog dobivanja neovisnosti Rusima nije dodjeljivano državljanstvo kako bi ih se onemogućilo da sudjeluju na izborima i u političkom životu tih država. Prema odluci, državljanstvo su mogli dobiti samo Rusi koji su mogli dokazati da su oni ili njihovi preci živjeli na području baltičkih država prije 1940. godine kad je došlo do aneksije. Svi naseljeni nakon ulaska u SSSR bili su lišeni te mogućnosti.

U Estoniji sada živi oko 25 posto Rusa, u Latviji ih je više od 27 posto (u posljednjih dvadesetak godina se oko 400 tisuća Rusa iselilo iz Latvije), a njih 12 posto nema latvijsku putovnicu, dok je Rusa u Litvi najmanje - oko šest posto. No, u Estoniji oko 100 tisuća Rusa ima estonsku putovnicu, oko 100 tisuća ih je uzelo rusko državljanstvo (što kod Estonaca pojačava uvjerenje u petu kolonu), a isti ih je broj bez državljanstva. U Latviji 280 tisuća Rusa nema putovnicu.

Dodjeljuju su “europske putovnice” pa se kaže kako nositelji tih putovnica u zemljama EU mogu ostvariti sva prava građana EU, pa i ona koja ne mogu u vlastitoj zemlji. Djeca apatrida mogu dobiti državljanstvo ako jedan od roditelja najmanje pet godina živi u Estoniji ili Latviji.

Članovi KPSS-a

Iako je provedena djelomična lustracija, predsjednica Litve, “hard core” političarka Dalia Grybauskaite, bila je u KPSS-u, a njezin otac pripadnik NKVD-a. I litvanski premijer Algirdas Butkevičius bio je u partiji. Donedavni predsjednik Litve Andris Berzinš bio je u KPSS-u, a današnji latvijski predsjednik Raimonds Vejonis rođen je u Rusiji i majka mu je Ruskinja. Njega smatraju pomirljivim političarom koji bi mogao voditi “normalni dijalog” s Moskvom, u kojoj raste podozrivost prema baltičkim državama.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. studeni 2024 21:17