Nakon raspada SSSR-a Ukrajina je bila izgubljena, a onda se 2014. dogodio prijelomni trenutak

Kako god završio rat u Ukrajini, iz dima i pepela ratnih razaranja rodit će se nova nacija.

Ratne strahote potvrdit će identitet one koja je još donedavno lutala, sumnjala i dvojila u vlastitu zasebnost, različitost, pa i postojanje. No, u posljednjih osam godina, a pogotovo u mjesec dana (ipak) neočekivana otpora, stvorio se i definitivno potvrdio jedan novi etnos.

Naravno da su Ukrajinci uvijek "bili", ali ovaj ih je rat učvrstio u tom uvjerenju, a najbizarnije u tom "rađanju nacije" je to što su najveći doprinos dali baš oni kojima je cilj bio dijametralno suprotan. I ovo nije priča samo u Ukrajincima, nego i o posve pogrešnoj i prepotentnoj logici novih ideologa Kremlja, zaslijepljenih svojom velikodržavnom mitomanskom misionarskom ulogom.

Nepovjerenje i oprez

Vladimir Putin je učinio svojom nerazumnom politikom i na kraju agresijom na Ukrajinu najviše za definitivno jačanje ukrajinskog identiteta i, ono najgore po njih, u svom je mekom trbuhu Rusija dobila, za dugo vremena, narod koji će, blago rečeno, iskazivati nepovjerenje i oprez prema Rusima. Vladimir Putin postigao je suprotno od onoga što je želio - umjesto da slomi, on je ojačao nacionalnu samosvijest naroda koji mu je bio na "dohvat ruke".

Ukrajinizirao je Ukrajince. No, to je problem kremaljskog mentaliteta imperijalne ruske politike, na koji će oni sami morati odgovoriti kada jednom završi ovo ratno ludilo koje su zakuhali. Još prije samo desetak godina razgovarao sam na bučnim ulicama Kijeva s poznatim ukrajinskim piscem Oleksandrom Irvanecom, koji mi je tada rekao da slobodno njegovo ime napišem prema ruskom izgovoru - Aleksandar.

Na osunčanoj glavnoj ulici Kijev Hreščatik svi oko nas govorili su na ruskom, u izlozima knjižara bile su knjige i DVD-i na ruskom, tek tu i tamo na državnim zgradama mogao se primijetiti ukrajinski natpis, kao i majice na kojima je pisalo "Ja sam Ukrajinac". Objašnjavajući nacionalne osjećaje Ukrajinaca, rekao je da dobar dio njih sebe doživljava "kao napola ili zamalo Ruse", a dio svoj nacionalni identitet izražava negacijskom odrednicom - "Mi nismo Rusi". Sve se vrtjelo oko Rusa. Na vlasti je bio proruski predsjednik Viktor Janukovič, a odjeci i dosezi narančaste revolucije tada su već slabjeli u međusobnim svađama glavnih protagonista - Viktora Juščenka i Julije Timošenko, a nadolazeći Majdan je tinjao tek negdje na marginama političkih zbivanja.

Buknut će, za koju godinu, 2014.

Biti Ukrajinac je bilo breme stoljetnih odnosa koji su im nametani, kroz obrazovni sustav, kulturu (prvi film na ukrajinskom jeziku snimljen je tek nakon raspada SSSR-a), a dobar dio Ukrajinaca doživljavao je svoju nacionalnu pripadnost tek kao usputnu, folklornu i zavičajnu odrednicu. Uvjerili su ih, govorio je Irvanec, da su oni koji na tome inzistiraju sumnjivi elementi i nacionalisti i, kao glavno, antirusi, pa su se mnogi opravdavali da biti Ukrajinac ne znači biti protiv Rusa.

- Nastojali su nas uvjeriti da je suština naše nacionalne odrednice odnos prema Rusima. Kako su govorili da su u vrijeme SSSR-a ruski protivnici režima bili disidenti, a ukrajinski oponenti nacionalisti, rekao je Irvanec.

Svijest o vlastitoj državi

Stvarajući svoj ratni i osvajački plan za Ukrajinu, Putin je i dalje smatrao da je to nedovršena nacija i država. No, na kraju iz ratnog dima izlazi sada posve novoformirana ukrajinska nacija koja je svjesna sebe i svog tragičnog nastajanja. No, postupak je išao sporo, da bi posljednjih godina, a pogotovo s ratom, dobio ubrzanje. Prvo je narančasta revolucija 2004. godine ojačala svijest vlastite države i činjenicu da se u njoj mogu profilirati, potvrditi i realizirati i kao pojedinci, ali i etnička zajednica, ali je prijelomni trenutak ipak bio Majdan 2014. godine kada su Ukrajinci prvi put shvatili da mogu biti "kovači vlastite sudbine" te da im je okretanje od Rusije prema Zapadu važno za jačanje nacionalnog identiteta i opstanka, iako je prijetilo da se ukrajinska nacija posve raskoli na prozapadne i proruske "simpatizere", a time i država. No, onda se dogodio ključni trenutak - aneksija Krima, otimanjem dijela teritorija jednoj suverenoj državi.

Kako kaže Irvanec, to je bio gotovo epski trenutak u kojem su Ukrajinci postali svjesniji sebe i svog postojanja, ali i nacionalnog ponosa te ih je veliko razočarenje u ponašanje Rusije okrenulo prema ukrajinstvu. Mnoge neodlučne Ukrajince aneksija Krima okrenula je od Rusa i od Rusije. Kako je rasla svijest o zasebnosti te pogotovo okretanje licem prema Zapadu, Vladimir Putin je izazivao animozitet i cinizam prema takvom ukrajinskom stavu, doživljavao je ukrajinizaciju i odvajanje od Rusa i Rusije kao izdaju, i to osobnu, "nož u leđa", te nije mogao skriti svoj prezir prema Ukrajini kao takvoj, a pogotovo Ukrajincima kao posebnoj, neruskoj naciji. Putin je Ukrajinu nazivao slučajnom, nerealiziranom i neprirodnom tvorevinom, o čemu je čak govorio i američkom predsjedniku Georgeu Bushu mlađem, a prošle godine, usred pandemije, objavio je i opsežan esej u kojem nastoji povijesno objasniti da su Rusi i Ukrajinci jedan narod te da Ukrajina i Ukrajinci zapravo ne postoje.

Kao neprijateljski i antiruski čin u Moskvi je ocijenjeno jačanje Ukrajinske pravoslavne crkve kijevskog patrijarhata. Nakon duge borbe uspjeli su od carigradskog patrijarha Bartolomeja dobiti tomos, odnosno priznanje autokefalnosti za svoju nacionalnu crkvu. No, ni Ruska pravoslavna crkva ni ruska država to nisu prihvatili, te ni danas ne priznaju njezinu autokefalnost. Ukrajinci su stoljećima bili tretirani kao usputni narod koji je imao problema sa svojom identifikacijom i samosviješću, živeći u okvirima ruske carevine, a potom sovjetskom imperiju, bili su izloženi asimilaciji i rusifikaciji, praktički bez književnosti i umjetnosti, svodeći sve na samo jedno ime - pjesnika Tarsa Ševčenka, pa su i kao pravoslavci pripadali i Ruskoj pravoslavnoj crkvi, moleći se za zdravlje ruskih patrijarha.

Stoljećima bez etničkih karakteristika

Mnogi poznati književnici i umjetnici rodom iz Ukrajine profilirali su se unutar ruskog kulturnog i nacionalnog prostora, od Gogolja i Čehova do Kandinskog i Maljevića ili pionira filma Aleksandra Dovženka.

Njih, naravno, ne treba danas ukrajinizirati jer su oni dio ruske kulture bez obzira na moguće, drugačije etničko podrijetlo. Ukrajina je stoljećima bila tek usputni toponim, bez etničkih karakteristika. Velikoruski nacionalizam nazivao je teritorij Novorusijom, a njih Malorusima (to je i Putin naglasio u svojoj "objavi" rata), kao dijela ruske nacije i ruskog nacionalno-kulturološkog prostora.

Ukrajinski je jezik bio fakultativan i izborni, i to ne u svim školama u Ukrajini. Jedino iskazivanje neke posebnosti očitovala se u folkloru ili u nogometu, te je kroz navijanje, u prvom redu za Dinamo Kijev, postojala ta neka jezgra različitosti, gdje se već po ustaljenom "pravilu" preko rudimentarnih navijačkih skupina očitovala i neka posebnost prema Rusima. Srednjovjekovna istočnoslavenska država Kijevska Rus, nastala na obalama Dnipra u Kijevu, kao majci "gradova ruskih", kako se to govorilo, postala je jezgrom i središtem na koje se vezivao tisućljetni kontinuitet ruske državnost, pa je i sadašnji pokušaj Putinovog osvajanja Kijeva u tu svrhu - da Rusija kontrolira svoje državno-nacionalno ishodište, negirajući da je ono i ukrajinski početak. Nakon raspada SSSR-a, Ukrajina je bila izgubljena, neizgrađena i zdvojna nacija koja bi najrađe bi taj dar - državu - vratila Moskvi. No, s vremenom su shvatili da mogu opstati kao država i nacija tek ako se otarase ruskog utjecaja i pritiska, da ne budu Rusi, već Ukrajinci.

Povijesni revizionizam

Što su Ukrajinci, kao ipak zasebni narod, više izgrađivali svoj identitet, to je u Rusiji više raslo nezadovoljstvo tom činjenicom. I što su u Rusiji više odricali njihovu zasebnost ili govorili da su Rusi i Ukrajinci jedan narod - to je kod Ukrajinaca više rastao otpor, ali i u tom nastojanju dokazivanja različitosti su pretjerali - pokušali su onemogućiti uporabu ruskog jezika, a vezivanje uz neke povijesne ličnosti i pokrete, koje nisu za uzor, znali su diskreditirati ta nastojanja.

No, to je poznato i nama kada se ustaše, na užas, žele prikazati kao jedine borce za hrvatsku stvar. Pa se i u Ukrajini dogodio povijesni revizionizam, koji se navezivao na povijesnu redefiniciju iz Moskve, slavljenje i preformuliravanje uloge kolaboracionista iz Drugog svjetskog rata, poput Stepana Bandere.

Hvatali su se za sve što je imalo "ukrajinski neruski gard". To je znalo otići u pogrešnom smjeru, na vlastitu štetu, ali na sreću, ljubitelja desnog radikalizma nije ništa više ili manje nego li kod bilo kojeg drugog naroda, pa i kod Rusa.

Ponovimo - sjetimo se hrvatskog revizionističkog povijesnog puča kojem još svjedočimo. No, vezivanje uz taj krivi identifikacijski kod samo je išao na ruku Putinovoj propagandnoj antiukrajinskoj mašineriji koja je Ukrajince prikazivala jedino kao naciste, jer je biti Ukrajinac zapravo u propagandnoj svijesti moglo biti samo to (podsjetimo opet da u Srbiji tamošnji prorežimski mediji Hrvate identificiraju s ustašama, a Hrvatsku s NDH), pa je i jedan od razloga za intervenciju, kako je objasnio Putin, bila - denacifikacija Ukrajine, ali i optužba o bujanju fašizmu u Europi.