BIJEG OD VISOKIH TROŠKOVA

Nakon dvije godine su ukinuli restrikcije, sad im prijeti egzodus: ‘Cijena života je užasna, kao da novac bacaš u WC‘

Vlasti procjenjuju da će 50.000 ljudi otići iduće godine, ali njihov broj bi se mogao popeti i na 125.000...

Prizor iz Wellingtona

 Marty Melville/AFP

Čak 20 posto Novozelanđana živi u inozemstvu (1 milijun), a brojka bi mogla naglo porasti, jer mnogi žele otići zbog previsokih troškova života i klaustrofobije od dvije godine pandemijske zabrane putovanja. Vlasti procjenjuju da će 50.000 ljudi otići iduće godine, ali njihov broj bi se mogao popeti i na 125.000, ako odu i mladi koji su zbog pandemije odgađali svoja inozemna putovanja nakon diplome, prenosi britanski Guardian.

Profesor Francis Collins, direktor Te Ngira instituta za istraživanje populacije na Sveučilištu Waikato tumači da je takav način ponašanja stanovništva uspostavljen prije nekoliko desetljeća. Iseljavanje je posebno intenzivno u vrijeme ekonomske krize ili uslijed nejednakih mogućnosti, kad je ekonomski napredak pojedinca strukturno otežan. Sada nema krize, nezaposlenost je minimalna, ispod 5 posto, no mnogi su nezadovoljni. Vrhunac blagostanja, s najvećim primanjima stanovništva u zadnjih 50 godina, Novi Zeland je zabilježio 2020. No rastu i troškovi.

Spisateljica Alie Benge i zdravstveni radnik David Coffey već dulje su planirali putovanje u inozemstvo. Tako su shvatili da im je stan u Barceloni jeftiniji od onog u Wellingtonu. Ako već moraju plaćati tako visoku najamninu, zašto onda ne bi živjeli u jednom od najpoznatijih svjetskih gradova?

Cijena života ovdje je užasna, žali se 33-godišnji David Coffey. Kao da bacaš novac u wc. Zato postavlja pitanje želi li tako provesti čitav život, ili otići probati nešto drugo? Ako baš moramo dati bogatstvo za osnovne životne troškove, zašto to ne bi bilo u Londonu, kaže Davidova partnerica Alie. Drugi je razlog korona i epidemija usamljenosti. Ne samo da smo svi usamljeni jer smo zapeli u svojim domovima, nego i Novi Zeland nikada nije djelovao manji ni udaljeniji od ostatka svijeta, kaže Alie.

Guardianovi sugovornici redom ističu da ih osim novih iskustava, u iseljavanje guraju rastući troškovi života na Novom Zelandu, inflacija, stagnirajuće plaće i nepriuštivi stambeni prostor. Cijene kuća lani su porasle za 27 posto i dosegnule prosjek od milijun dolara, što si većina ne može priuštiti. Rebecca (39) zaposlena je u marketingu, kaže da joj je stambena stabilnost jako važna, ali stan ne može kupiti. Razmišlja o preseljenju u Melbourne, plaće su veće. Australija ne traži radne vize za Novozelanđane, i većina ih odlazi tamo.

Na iseljavanje ljude tjera inflacija. U ožujku su cijene voća i povrća porasle za 18 posto, ukupno je hrana poskupila 7,6 posto u odnosu na prošlu godinu. Neki dan sam kupila salatu i bila je 6 dolara, kaže Rebecca. Prema anketama iz ožujka, samo 28 posto Novozelanđana bilo je optimistično po pitanju gospodarstva, a 53 posto ih je pesimistično.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 00:51