'MLAĐA SESTRA PRONAŠLA JE ODREZANU GLAVU BRATA. OTADA NIJE IZUSTILA NI RIJEČ...' Potresna priča Sirijca koja će vas dirnuti do suza

Na Facebook stranici pod nazivom 'Humans of New York' koju svakodnevno prati gotovo 15,5 milijuna ljudi objavljena je dirljiva životna priča Sirijca Muhammada koji je proživio pakao pokušavajući se domoći Europe.

Ova stranica inače objavljuje svakodnevne priče stanovnika New Yorka, no otkako je počela izbjeglička kriza počeli su pisati i o životima ljudi koji prelaze pješke tisuće kilometara kako bi se domogli sigurnog tla.

- Ovu seriju o izbjeglicama želio bih započeti s objavom od ljeta 2014. Ovo je Muhammad. Njega sam prvi put upoznao prošle godine u Iračkom Kurdistanu. U to vrijeme taman je pobjegao iz rata u Siriji i radio kao službenik u mom hotelu. Kada je rat izbio studirao je Englesku književnost na sveučilištu u Damasku i njegov engleski je bio gotovo savršen. Pristao je raditi kao moj prevoditelj i proveli smo nekoliko dana intervjuirajući izbjeglice koji su bježali od ISIS-a. Očekivao sam da će Muhammad uskoro otputovati za Ujedinjeno Kraljevstvo s lažnim papirima. Ovu priču želim prepričati jer sam se nedavno ponovno povezao s njim i ponovno će raditi kao moj prevoditelj narednih deset dana. Priča koju mi je ispričao o tome što mu se dogodilo je tragična - napisao je administrator stranice napominjući kako je ovo jedna od najvećih seoba naroda u modernoj povijesti.

- Rat je postao strašan. Kad sam napustio Siriju i došao u Irački Kurdistan imao sam samo 50 dolara. Sreo sam čovjeka na ulici koji me pozvao u svoju kuću i dao mi hranu. No toliko me bilo sram boraviti u njegovoj kući pa sam 11 sati dnevno tražio posao i vraćao se u njegov dom samo kako bih prespavao. Napokon sam našao posao u hotelu. Radio sam 12 sati dnevno, 7 dana u tjednu. Davali su mi 400 dolara mjesečno. Onda sam našao bolji posao u drugom hotelu. Radio sam 12 sati dnevno, 6 dana u tjednu, za 600 dolara mjesečno. Svo slobodno vrijeme radio sam dodatno u školi kao učitelj engleskog. Radio sam ukupno 18 sati dnevno i nisam ništa trošio. Nisam su kupio ni jednu majicu. Uštedio sam 13.000 eura, koliko mi je bilo potrebno da kupim lažne dokumente. Znao sam čovjeka uz pomoć kojeg sam za 13.000 eura mogao doći do Europe. Prije polaska još jedanput sam odlučio otići u Siriju kako bi se oprostio od obitelji, a onda sam planirao ostaviti sve iza sebe. Pokušat ću sve zaboraviti i planiram završiti započeti fakultet - mislio je Muhammad koji se potom vratio u Siriju.

- Spavao sam u kolibi svog ujaka cijelo vrijeme otkad sam se vratio, jer je svakog dana policija kucala na vrata mog oca. Naposljetku mi je otac kazao: 'Ako ostaneš još ovdje, naći će te i ubiti'. Stoga sam kontaktirao krijumčara i došao do Istanbula. Taman sam se uputio prema Europi kada sam primio poziv od sestre. Kazala mi je da je policija brutalno pretukla mog oca i da će umrijeti ukoliko ne pošaljem 5000 eura za operaciju. To je bio novac s kojim sam trebao doći do Europe. No što sam mogao učiniti? Nisam imao izbora - ispričao je Muhamed.

- Dva tjedna kasnije moja sestra mi je javila još gore vijesti. Mog brata su ubili teroristi Islamske države dok je radio na naftnom polju. Pronašli su adresu na njegovoj osobnoj iskaznici i poslali njegovu glavu s porukom: 'Kurdi nisu muslimani'. Moja mlađa sestra pronašla je glavu mog brata. To je bilo prije godinu dana. Otada nije izustila niti jednu riječ - ispričao je svoju potresnu priču ovaj mladić.

- Dva tjedna nisam prestajao plakati. Ništa više nije imalo smisla. Zašto se ovo događa mojoj obitelji? Sve što smo činili bilo je u redu. Baš sve. Bili smo iskrenu prema svima. BIli smo dobri prema našim susjedima. Nismo činili velike pogreške... Bio sam pod velikim pritiskom u to vrijeme. Moj otac bio je na intenzivnoj, a moja me sestra svakog dana zvala sa mi kaže da je ISIS sve bliže i bliže mom selu. Ludio sam. Jednog dana onesvijestio sam se na ulici i probudio u bolnici. Ostatak novca dao sam krijumčaru da pomogne mojoj sestri pobjeći u Irak - priča Muhamed i dodaje kako mu je nakon toga ostalo samo 1000 eura i kako je ostao sam zaglavljen u Turskoj.

- Moj otac se oporavio i nazvao me da pita kako sam platio za njegovu operaciju. Rekao sam mu da sam posudio novac od prijatelja. Pitao me jesam li stigao u Europu. Po prvi put u životu, slagao sam svom ocu. Nisam htio da se osjeća krivim zbog operacije. Kazao sam mu da sam u Europi i da sam na sigurnom te da se ne brine - kazao je Muhamed koji je potom dao sve od sebe da se ta laž pretvori u istinu.

- Pronašao sam krijumčara i ispričao mu svoju priču. Činilo se kao da mu je stalo i želio mi je pomoći. Rekao mi je da me za 1000 eura može dovesti do grčkog otoka. 'Nisam kao ostali, ja se bojim Boga i imam i svoju djecu. ništa ti se loše neće dogoditi' kazao mi je, a ja sam mu vjerovao. Jedne noći me nazvao i dogovorio susret u garaži. Ubacio me u kombi s drugih dvadeset ljudi. Iza su bili spremnici benzina, jedva smo disali. Ljudi su vrištali i zapomagali, a onda je krijumčar izvukao pištolj, uperio ga u nas i kazao da će nas ubiti ako ne ušutimo. Odvezao nas je do plaže i dok je pripremao brod, njegov partner nas je držao na nišanu. Brod je bio tri metra velik i načinjen od plastike. Kad smo se svi ukrcali, zavladala je panika, a brod je počeo tonuti. Trinaest ljudi se toliko prepalo da su odustali od puta. Krijumčar je rekao da će zadržati naš novac i ako se predomislimo, pa je nas sedam odlučilo nastaviti put. Rekao nam je da će nas voditi do otoka, no nakon nekoliko stotina metara iskočio je iz broda i počeo plivati natrag do obale. Rekao nam je samo da idem ravno. Valovi su bili sve veći i voda je počela ulaziti na brod. BIo je potpuni mrak. Nismo vidjeli ni kopno ni svjetla, samo ocean. Nakon 30 minuta je motor stao i mislili smo da ćemo umrijeti. Nitko nije zao plivati, a ja sam im lagao da mogu plivati s troje ljudi na leđima. Počelo je kišiti. Svi smo bili toliko uplašeni da nismo mogli pričati. No jedan je muškarac uporno pokušavao upaliti motor i naposljetku je uspio. Ne sjećam se kako smo dospjeli do obale, no sjećam se da sam poljubio zemlju. Sada mrzim more, ne volim ga ni vidjeti.

- Otok na koji smo došli zvao se Samothrace. Mislili smo da smo došli na sigurno. Počeli smo hodati prema policijskoj postaji kako bi se registrirali kao izbjeglice. No policajci na koje smo naišli ponašali su se kao da smo ubojice. uperili su pištolj u nas i bacili u zatvor. Naša je odjeća bila potpuno mokra i nismo se mogli prestati tresti. Tri dana nam nisu dali hrane ni vode. Uzalud sam ih molio barem za vodu. Napokon su nas poslali na brod za kopno. Tamo smo ostali 12 dana, a onda se zaputili na sjever. Pješačili smo tri tjedna. Nisam jeo ništa osim lišća. Kao životinja. Pili smo iz prljavih rijeka. Noge su mi toliko otekle da sam morao skinuti cipele. Kad sam došao na granicu, albanski policajac nas je upitao jesmo li izbjeglice i rekao da će nam pomoći. Sakrili smo se u šumi, a kad je noć pala ukrcao nas je u automobil i odveo nas svojoj kući. Tamo smo ostali tjedan dana. Kupio nam je novu odjeću i dao nam hrane. Rekao mi je: 'Ne treba te biti sram. I ja sam proživio rat. Sada si moja obitelj i ovo je i tvoja kuća.

- Nakon mjesec dana došao sam u Austriju. Prvog dana ušao sam u pekarnicu i upoznao čovjeka po imenu Fritz Hummel. Rekao mi je da je prije 40 godina bio u Siriji i da su ga dobro tretirali. Dao mi je odjeću, hranu, sve. Postao mi je poput oca. Doveo me u Rotary klub, a oni su mi dali krov nad glavom. Obavezao sam se da ću naučiti jezik. Učio sam njemački 17 sati dnevno. Čitao sam dječje priče, gledao televiziju i pričao s Austrijancima. Nakon sedam mjeseci, došao sam pred suca koji je trebao odlučiti o mom statusu. U tom trenutku toliko sam dobro govorio jezik da sam ga pitao može li se intervju odviti na njemačkom. Nije mogao vjerovati. Bio je toliko impresioniran da me intervjuirao samo desetak minuta. Onda mi je pokazao moju sirijsku osobnu i rekao: ‘Muhamed, ovo ti više neće trebati. Od sada si Austrijanac! - zaključio je Muhamed svoju životnu priču.