REFERENDUM

Maltežanke i Maltežani će imati pravo na razvod

Nešto više od polovice birača odlučilo prekinuti staru praksu
Nationalist MP Jeffrey Pullicino Orlando (R) celebrates the victory of the "yes" camp with yes movement chairman Deborah Schembri (L) in the non-binding referendum to legalise divorce in Malta at a polling station in Valetta on May 29, 2011. Overwhelmingly Catholic Malta has voted to legalise divorce, Prime Minister Lawrence Gonzi announced on May 29, after votes were counted following a non-binding referendum the day before. It was now up the parliament to enact a law legalising the dissolution of marriage on the Mediterranean archipelago. AFP PHOTO / BEN BORG CARDONA
 BEN BORG CARDONA

RIM - Otkako je u subotu i Malta referendumom odobrila razvod braka (za je glasalo oko 52 posto glasača, no sada slijedi rasprava u parlamentu i donošenje zakona ali samo u slučaju kad su supružici razdvojeni četiri godine), u Evropi više nema država u kojima je razvod zabranjen.

To je posljedica radikalne i epohalne promjene percepcije o braku: već dugo većina Evropljana smatra da je brak konsensualna zajednica dvoje ljudi (odnosno dviju osoba), a ne veza koju je Bog sastavio pa je ljudi ne smiju rastavljati (kako je to definirao Isus, nipošto zadnji među neoženjenima koji je smatrao da zna što je bolje za oženjene).

Nije ovdje mjesto za razmatranja o prirodi braka i obitelji, pa ni za procjenu koliko je brak seksualna, koliko emotivna, koliko prokreativna, a koliko ekonomska zajednica. Nitko razborit, vjerojatno, neće nijekati da brak ima sve te elemente, iako poneki može uzmanjkati, namjerno ili nenamjerno (npr. kad neplodnost zapriječi prokreativnost). U domeni je vjere - a samim time i izvan domene razborita zaključivanja - pitanje je li brak i božanska veza.

Apsolutni dosluh

Budući da vjera (urasla u kolektivni imaginarij i u nazore pojedinaca) i religija (društvena organizacija, temeljena u manjoj ili većoj mjeri na vjeri) nisu uvijek u apsolutnom dosluhu, tako ima (sve više) religija koje na ovaj ili onaj način odobravaju razvod iako im vjera to u načelu priječi. Naravno, i time se zna trgovati, ako je istina da se u nekim našim dijecezama anuliranje katoličkoga crkvenog braka plaća 5000 eura (možda će bogataš lakše kroz iglenu ušicu nego kroz vrata Raja, ali siromah katkada ne dospije ni do igle).

Upravo je otpor Katoličke crkve, združen sa strahom političkih stranaka da se ne zamjere njenoj moćnoj ekonomskoj i propagandnoj mašineriji, postigao da je razvod braka u nekim izrazito katoličkim državama u Evropi izboren tek referendumima: u Italiji dvaput, u Irskoj, sada i na Malti.

To znači da su upravo praktički katolički vjernici - koji čine golemu većinu biračkog tijela u tim državama - poslali k vragu i naputke svojih vjerskih vođa i oportunizam onih političkih, zaključivši da je loš i zatrovan brak prerani pakao na Zemlji, i za supružnike koji su omahnuli, i za njihovu nevinu dječicu (koja svoga Iruda imaju danas).

Gore nego lupeži

Crkva ih kažnjava gdje može, zabranjujući pričest razvedenima koji su se vjenčali poslije raspaloga crkvenog braka (ako nisu platili poništenje), tretirajući ih tako gore od prononsiranih lupeža, utajivača itd.

Svejedno su katolici u većini spremni i na taj rizik kad je brak propao, nadajući se ako ne boljoj prilici, a ono barem prestanku maltretiranja.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. lipanj 2024 14:29