Mađarski je premijer uvjeren da ima saveznike, osim vladajućih u Poljskoj računa i na Janšu

Na zahtjev za jačanje neovisnosti pravosuđa, u kontekstu Europskog semestra (godišnji ciklus koordinacije gospodarske i proračunske politike u EU kojim se usmjeravaju zemlje EU prije nego što donesu političke odluke na nacionalnoj razini) i dalje nije odgovoreno”. “Kad se pojave ozbiljne indicije o korupciji, nastupa sustavni nedostatak odlučne akcije da se slučajevi, koji uključuju visokopozicionirane dužnosnike ili ljude iz njihova najužeg kruga, istraže i sudski gone.” Ovo su dva ključna prigovora Mađarskoj u Izvješću Europske komisije o stanju vladavine prava u Uniji. Iako ni Hrvatska, Bugarska ili Malta nisu pošteđene ozbiljnih kritika, tijekom predstavljanja Izvješća apostrofirane su samo dvije države: “Procjena pokazuje da je neovisnost pravosuđa i dalje pitanje koje zabrinjava u nekim članicama što je u dijelu njih dovelo do uvođenja procedure Članka 7”.

Njihova imena, kao što je u skladu s diplomatskim jezikom, nisu navedena, ali kad se primjeni klasični šifrarnik “bruxelleskog idioma” sasvim je jasno da je riječ o Poljskoj i Mađarskoj. Samo je protiv te dvije zemlje pokrenuta procedura Članka 7 Ugovora EU (Lisabonski sporazum): “Na temelju obrazloženog prijedloga jedne trećine država članica, Europskog parlamenta ili Komisije, Vijeće može, odlučujući većinom od četiri petine svojih članova uz prethodnu suglasnost Europskog parlamenta, utvrditi da postoji očita opasnost da država članica teško prekrši vrijednosti iz članka 2.” Članak 2: “Unija se temelji na vrijednostima poštovanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine prava i poštovanja ljudskih prava, uključujući i prava pripadnika manjina. Te su vrijednosti zajedničke državama članicama u društvu u kojem prevladavaju pluralizam, nediskriminacija, tolerancija, pravda, solidarnost i jednakost žena i muškaraca.” A te su vrijednosti, kroz neovisnost pravosuđa, u Mađarskoj ozbiljno narušene.

Naivnost Zapada

Geert Ludzer Mak, ugledni nizozemski autor, u nedavnom je intervjuu za njemački t-online rekao: “EU nije više ekonomski savez - ona je unija vrijednosti. Orbánova politika je inspiracija za sve desno-radikalne snage u Europi.

On u Mađarskoj kultivira etnički nacionalizam. To je vrlo opasno”. Na pitanje “je li onda bila pogreška primiti Poljsku i Mađarsku u EU”, Mak odgovara: “Nije. Ali mi, zapadni Europljani, bili smo prenaivni. Svi smo 1989. vjerovali da će se Mađarska i Poljska, čim se oslobode utjecaja SSSR-a, pretvoriti u liberalna društva po zapadnom primjeru. Previdjeli smo da je za mnoge u Mađarskoj i Poljskoj pad željezne zavjese prije svega bio nacionalno oslobođenje. A demagog poput Viktora Orbána zna vrlo efikasno potpirivati strah koji su njegovi sunarodnjaci ranije osjećali prema Moskvi i usmjeriti ga prema Bruxellesu”.

Ovo je jedna vrlo precizna dijagnoza stanja u Mađarskoj koja odgovara na pitanje “što se to dogodilo Mađarskoj”. Zemlji koja je bila u prvim redovima borbe protiv komunizma i terora Sovjetskog Saveza - nakon što je bivša SFRJ rekla NE Moskvi 1948. godine, Mađarska je bila druga koja je pokrenula ustanak. Ugušen u krvi 1956. godine. Mak s pravom prebacuje krivicu na naivnost Zapadne Europe. Tada su svi bili zaneseni idejom “kraja povijesti”, toliko zaneseni da nisu vidjeli da na kraju naslova članka Francisa Fukuyame stoji - upitnik. I da je Fukuyama upozorio na prijetnju nezadovoljstva nacionalnog krila u demokracijama koje bi s vremenom moglo postaviti pitanje opravdanosti nadnacionalnog, liberalnog.

Američki je profesor precizno najavio Orbánov modus operandi. Koji se izuzetno dobro vidio u proteklih tjedan dana. Europski povjerenik za pravosuđe Didier Reynders na prvom je sastanku Vijeća ministara tijekom hrvatskog predsjedanja u siječnju u Zagrebu najavio da će Komisija ove godine objaviti izvješće o stanju vladavine prava u svim zemljama članicama, njih 27. Poruka je bila jasna: Mađarska i Poljska u svojim zemljama jačaju retoriku o “nepravednom Bruxellesu” koji ih kažnjava jer brane nacionalne interese dok ne vidi probleme u drugim zemljama članicama. Pa je Komisija odlučila: evo, stavit ćemo pod sitnozor sve članica pa da vidimo.

Politički manifest

“Nizozemski pravosudni sustav karakterizira visoka razina percepcije neovisnosti sudstva i posebna pozornost posvećena jačanju kvalitete pravosuđa.” Na ovo Budimpešta nema odgovora jer zna da je to točno, kao što je točna i karakterizacija stanja u Mađarskoj. Pa će Viktor Orbán 21. rujna u listu Magyar Nemzet objaviti ogroman programatski tekst u kojem razrađuje osnove svoje ideje iliberalne demokracije. Na to će reagirati Vera Jourova, povjerenica za vrijednosti i transparentnost: “Gospodin Orbán voli reći da gradi iliberalnu demokraciju. Ja bih rekla da on gradi bolesnu demokraciju”. Jer nije mogla ne reagirati na Orbánov politički manifest.

Što će Orbán pragmatično iskoristiti da krene u otvoreni napad na češku povjerenicu i to postaje priča koja definira unutarnji mađarski diskurs. Kad se dan-dva iza toga pojavi Izvješće, većina će građanki i građana Mađarske biti uvjerena da je taj dokument samo još jedan napad na “našeg Orbána” i da je posljedica sukoba s povjerenicom Jourovom, odmazda iz Bruxellesa. Pa se premijer neće niti oglasiti nakon što je Izvješće objavljeno. A da predstava bude kompletna, dva dana prije objave Izvješća mađarski ministar vanjskih poslova Peter Szijjarto najavljuje da će Mađarska i Poljska uspostaviti zajednički institut koji će procjenjivati stanje vladavine prava u zemljama članicama EU jer Mađarska i Poljska "ne žele biti tretirane kao budale zbog optužbi za kršenje vladavine prava”. Bruxelleski se napad u većini Mađarske odbio kao od gumenog zida. Orbán je u svojih sada deset godina neprestane vlasti uspostavio jasan društveni ugovor: moja je briga da vi živite bolje, a vi se ne miješate u politiku. Što zrcali model na kojem funkcionira Narodna Republika Kina. Sušta suprotnost modelu koji bi trebala graditi moderna, otvorena društva.

Ova posljednja sintagma je za Orbána crvena krpa. Jer izravno potkopava sve što je izgradio. A iza nje stoji George Soros, Mađar rođenjem koji ratuje protiv orbanizma. Nakon što je 2002. godine izgubio izbore, Viktor Orbán je čvrsto odlučio dobiti ih opet i tada više ne ispustiti vlast iz ruku. Okolnosti su bile povoljne, socijalisti su Mađarsku u dva mandata bacili na koljena i lider konzervativnog Fidesza je lako došao na vlast 2010. godine. Nije časio ni časka nego se odmah upustio u unutarnje promjene sustava koje će mu jamčiti ostanak na vlasti: izborni zakon koji u jedinicama omogućava pobjedu onome tko sakupi najviše glasova, a ne više od 50%, kontrola nad pravosuđem i medijima. I Orbánomika, kontroverzna politika ekonomskog oporavka, dala je pozitivne rezultate: porezna reforma kojom je uvedena jedinstvena stopa poreza na dohodak od 16 posto uz uvođenje kriznih poreza telekomunikacijskim i energetskim tvrtkama, medijima i financijskom sektoru. Nacionaliziran je drugi stup mirovinskog osiguranja što je smanjilo deficit. Istodobno su pružatelji komunalnih usluga morali smanjiti svoje račune kućanstvima, a banke su morale platiti kompenzaciju štedišama koji su uzimali kredite u stranim valutama. Pobjeda na izborima 2014. je bila osigurana. A onda su se pojavili migranti.

Presudni trenutak u kojem je Orbán zaigrao na populističku kartu: “U našu zemlju ne smije ući nitko tko bi oduzeo posao Mađarima”. Što nije imalo veze sa stvarnošću jer su migranti željeli samo proći kroz Mađarsku, ali to nije bilo bitno: većina javnosti je prigrlila ovaj narativ. Kad je riječ o političkoj platformi, predsjednik Fidesza je uspostavio čvrstu podjelu: s jedne je strane liberalizam, a s druge demokršćanstvo. I to ne ono koje propagira Angela Merkel, već novo, orbánovsko. “Doktrina 'demokracija može biti samo liberalna', to nedodirljivo božanstvo, taj veliki fetiš je srušen”, piše Orbán u Magjar Nemzetu. “Izgleda da će se konzervativne i demokršćanske stranke te politički pokreti moći osloboditi od po život opasnog zagrljaja liberala. Rečenice kao što su: 'takvo što poput iliberalne demokracije uopće ne postoji' i slične već su dio tradicije sabranih djela političkih gluposti, svejedno tko ih i s kojeg ranga izgovara. Konzervativni politički mislioci napokon su skupili hrabrost i linijom argumentacije, koja nadilazi eleganciju matematičke, dokazali da liberalizam i konzervativizam predstavljaju dvije dijametralno suprotstavljene političke teorije.”

I evo zaključka: “Danas opet za konzervativce i demokršćane liberali i liberalizam predstavljaju najveći izazov i najvećeg protivnika.” A ovo je bojišnica: “Cilj svih napada liberala one su stvari koje su za nas, konzervativce, najbitnije, koje su noseći stupovi našega idealnog političkog poretka, srce srca konzervativno-demokršćanske tradicije: nacija, obitelj, vjera. Liberali će, budemo li im i dalje to dopuštali, do neprepoznatljivosti razvodniti kršćansko-konzervativne vrijednosti, oslabiti naše nacije, uništiti religijsku tradiciju i javno poniziti vrijednosti obitelji koja se iznjedrila ovdje, u središnjoj Europi: na nivou javne i državne politike”.

Duhovni sukob s liberalima

Evo i detalja koji objašnjava razlog za trenutak objave teksta: “Rule of Law”, vladavina zakona, postaje samo njihov interni “Rule of Blackmail”, vladavina ucjene. A Orbána nitko neće ucjenjivati. I zaključno: “Mi, demokršćani, posjedujemo vlastiti duhovni sistem, uz čiju pomoć opisujemo univerzum politike, koji - uza svu skromnost - mirno možemo nazvati inteligentnijim nego nametnuti svjetonazor liberala koji danas dominira i vlada, posebno nad internacionalnim organizacijama. Duhovno utemeljenje u kršćanstvu jedina je šansa demokršćana kad se nađu izloženi u otvorenom duhovnom i političkom sukobljavanju s liberalima.

Stoga stalno moramo ponavljati četiri rečenice koje mogu promijeniti cjelokupnu europsku politiku: Naši nacionalni i kršćanski fundamenti nisu liberalni. Oni su nastali daleko prije liberalizma. Oni su sušta suprotnost liberalizmu. Liberalizam ih danas pokušava uništiti.” Mađarski je premijer uvjeren da ima saveznike, osim sadašnje vladajuće strukture u Poljskoj računa i na Janeza Janšu u Sloveniji. Koji je ovog tjedna kritizirao nedavni poziv Europskog parlamenta da države EU na Europskom vijeću utvrde postoje li opasnost od kršenja vladine prava kao temeljne europske vrijednosti u Mađarskoj.

Sada je neprijatelj postala i Austrija jer su ondje Pučani, horribile dictu, ušli u savez sa Zelenima. Ali je zato više nego zadovoljan uspjehom HDZ-a u Hrvatskoj i Vučića u Srbiji. Jedno od ključnih pitanja nakon ovog teksta glasi: kako će reagirati Europska pučka stranka (EPP) u kojoj je Fidesz suspendiran, ali je i dalje član? Jer upravo zaštita koju je EPP svih ovih deset godina davao Orbánu samo ga je sokolila da ide sve dalje od europskih vrijednosti. Jean-Claude Juncker ga je zvao “moj najdraži diktator”, ali i njemu su na pameti bili glasovi u Europskom parlamentu koje donosi Fidesz.

I zbog toga su mu popuštali. Gospodin Mak ima i na to odgovor: “Činjenica je da gospodin Orbán svoj populizam dobrim dijelom financira novcem EU. Što je poprilično apsurdno. Financije su polje preko koga bismo ga mogli disciplinirati. Jer, ako Mađarsku u cijelosti izoliramo, dobivamo jednog malog Putina usred Europe. To si ne smijemo dopustiti.” Jasna poruka Komisiji, Vijeću i EPP-u: vezati novac iz fonda za obnovu uz očuvanje europskih vrijednosti. Jednostavno. U nizozemskom parlamentu, tijekom rasprave o Fondu za oporavak, premijer Mark Rutte je u rujnu rekao: “A zašto ne bismo osnovali EU bez Poljske i Mađarske?” Više je nego jasno zašto je Rutte ovo rekao. I zašto Orbán stalno ističe upravo Nizozemsku kao arhineprijatelja. Svjestan da mu iz tog smjera stiže najveća prijetnja - gubitak novca i vlasti. Na njega bi akav scenarij djelovao izuzetno negativno. Recimo, kao na Milana Bandića.