Latinka je potkraj govorila: Nestale su i važnije nacije, mogli bi i Srbi jer su propustili izabrati Zapad

Latinka Perović umrla je u jednoj privatnoj bolnici na Senjaku u Beogradu 12. prosinca 2022. Dugo se nije dala iz stana u kojem je živjela, mada je kopnila, više nije mogla kuhati, oslanjala se na pomoć susjede koja ju je pripremala za spavanje. Nikada nikome nije željela smetati, opterećivati sinove, prijatelje. Sjedila je u svome naslonjaču i pisala. Posljednji tekst koji je objavila bila su četiri nastavka o Miroslavu Krleži, njegovim dnevnicima iz 1960-ih („Vraćanje Miroslavu Krleži: Po koji put?“). Razmišljala je tada da i cijelu prepisku sa Stankom Lasićem, prije svega o najvećem hrvatskom piscu, preda Hrvatskom državnom arhivu.

Latinku Perović prvi sam puta upoznao na večeri u Beogradu u društvu s hrvatskim akademikom Dušanom Bilandžićem. Znali su se dugo, razgovarali su o ondašnjoj Srbiji Vojislava Koštunice, a Latinka je u jednom trenutku spomenula kao prosvijećeni apsolutizam. „To su, da izvinete, bili komunisti“, rekla je brzo, očito misleći i na vrijeme kada je sama bila u vrhu srbijanske politike, kada je Srbija po prvi puta, možda i jedini od vremena stvaranja nacionalne države, imala vodstvo koje je prije svega gledalo na razvoj vlastite republike, a nije sanjalo stare snove. Srbija je kasnije počela brisati sve što je bilo vezano za vrijeme nakon 9. svibnja 1945. i 5. oktobra 2000., za komunizam i Jugoslaviju. Sve manje je bilo mjesta niti za analizu i želju da se razumije ono što se događalo, ali ona je to i dalje radila. Cijeloga se života bavila lijevim idejama, za koje je govorila da Srbiji nisu bile silom nametnute, već su bile rezultat društvenog razvoja jedne balkanske, siromašne sredine.

Bila je osjećajna, munjevitih refleksa, a istovremeno suzdržana. Njezino je lice živo, „ispaćeno lice seljanke i sumnjama i žrtvovanjem izmučene intelektualke“, opisao ju je Milovan Đilas početkom devedesetih. Mnogi iz različitih struka odlaze u politiku, ali rijetki su koji iz politike postaju „nove ličnosti“, koji mogu pronaći novi smisao, neumornim radom pretvoriti se u znanstvenike i stručnjake prvoga reda. Bila je za politiku „suviše čestita i nedovoljno, nimalo brutalna“, govorio je Đilas. Možda takva opaska nije dokraja točna – Latinka je bila na čelu partije u jednopartijskom sustavu i nije mogla biti posve nepovezana s načinom na koji je i najliberalnija od tih politika mogla djelovati – ali svakako je bila najbolje što je Srbija u dugo vremena ponudila.

Latinka Perović rođena je u Beloševcu, danas dijelu Kragujevca 1933. Imala je sedam i pol godina kada je započeo Drugi svjetski rat u Kraljevini Jugoslaviji. Jedna od njezinih najboljih prijateljica bila je kći profesora koji je i sam strijeljan kada su njemačke i snage Srpske državne straže, ubile srednjoškolce Prve muške gimnazije u Kragujevcu, osvećujući se za akcije partizana. Gimnazijske profesore pamtila je dobro, kao autoritete, odgojitelje. Novinarki Tamari Nikčević jednom je rekla kako pamti i „kakva je bila njihova odjeća, pamtim boju njihovih glasova“. Oni su je formirali, pogurali da čita, a činio je to i njezin otac knjižar. Književnost je diplomirala na Filozofskom fakultetu, u vrijeme kada je postojao osjećaj nade, bez obzira na negrijane učionice i siromaštvo. Magistrirala je najprije na jeziku Ive Andrića, a onda i kulturnim politikama Jugoslavije od rata do 1950-ih. Partija, SKJ, tada je talentirane đake pratila, zvala u svoje redove, pa je i ona postala predsjednica Antifašističke fronte žena u Srbiji, kako se organizacija još uvijek zvala. Kada je nekadašnji šef diplomacije i ambasador Marko Nikezić postao predsjednik, ona je 1968. izabrana za sekretarku (ne tajnicu, kako to pišu hrvatski mediji) Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije. Bilo je to vrijeme kada je Jugoslavija bila u jednom od svojih društvenih zenita, a dio političara u Hrvatskoj, Makedoniji, Srbiji, unutar monizma, tražio je promjene i nove putove.

Liberalizam u Srbiji završio je 1972. Nije uključivao velike smjene, ali jest ponovo na vlast doveo već otišle, stare i konzervativne političare. Istina, oni su, poput Draže Markovića, govorili kako liberalno vodstvo djeluje kao grupa, kako stvaraju kult Nikezića, kako su netolerantni, kako kod njih nema demokratizma, no pokazalo se da su smjene 1971. i 1972., Savke i Tripala, Nikezića i Latinke, kurs demokratizacije, rasprave, novih ideja obrazovanih i mladih, u pojedinim područjima vratili godinama unazad, da je rasprava postala teža, a Tito na čelu sustava bio i dalje neprikosnoven. Ne znači to da su pogledi Proljećara i Liberala bili posve podudarni. Latinka Perović bila je svjesna 1971. da su „Hrvati otišli predaleko“, da će takva politika završiti nepovoljno, pisao je Dušan Bilandžić. Slična je bila želja za samostalnijim vođenjem Srbije, što je s Titom na čelu sustava, bilo teško. Ostavku je dala 21.10.1972, a javno je objavljena dva dana kasnije.

„…pomalo mi teško pada sve to što se događa s Latinkom, Markom (Nikezićem), (Mirkom) Tepavcem. Žao mi je. Stvarno. Mnogo…Voleo bih da se sretnem sa Latinkom, da razgovaram sa njom, da joj kažem mnoge stvari, da joj pomognem (ako je to moguće), da je podržim. Nje mi je najviše žao, iako se slažem sa mnogim mišljenjima da je ona dosta kriva za sve“, pisao je Marković u dnevnicima. Žena, je, naravno, bila i ovoga puta izlučena kao najproblematičnija. Možda i zato jer Latinki nije trebala pomoć, jer je imala posao u rukama, jer je bila neovisnija i jer je imala životnu filozofiju da svatko u svom svijetu treba raditi najbolje što može. Doktorirala je i onda tiho radila u Institutu za noviju istoriju Srbije. Pokazala je kako su duboke bile veze srpskih socijalista i Rusa, kako je jedan dio razmišljanja u Srbiji usvojen baš zato što su seljačke mase i tanka elita u oba društva bile slične, napisala je u životu 22 knjige.

Latinka Perović bila je antinacionalist; borac protiv kulture laži, nepovjerenja, nasilja, protiv straha od promjena, protiv fatalizma i lakoće življenja, a onda i lakoće ubijanja. Željela je objasniti zašto se nacionalizam u srpskom društvu tako rijetko poklapa s nacionalnim interesima, kako i zašto su granice, okvir zemlje, uvijek važnije od vrijednosti i ustroja države same, koja uništava institucije iznutra. Najveći dio života bila je znanstvenica, istraživačica, pisac, a onda i aktivan intelektualac, s jasnim političkim stavovima, netko tko je podržavao liberalne skupine u srpskoj politici, bio na čelu Odbora za oslobođenje Ivana Stambolića, u savjetu Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji. Davno je postala svjesna da društvo u kojem je živi, klizi ka fašizmu. Kakav god da rezultat bude, ojačat će nasilnici, a za Srbe, posebno izvan Srbije, govorila je još prije raspada Jugoslavije, sve bi moglo biti posebno tragično. Znala je utjecajne i ugledne ljude koji su o ratu i prihvatljivosti gubitka preko 80.000 ljudi, ako će to dovesti do stvaranja nove srpske države, govorili osamdesetih godina i govorili s odobravanjem. Zato je protiv svega toga vikala, pisala, govorila, zato je neke od ličnosti poput Dobrice Ćosića, namjerno historiografski obrađivala da ideje o ponovnom stvaranju Velike Srbije uđu u znanstvenu obradu, kako bi sutradan Srbija, pa i cijeli prostor nekadašnje Jugoslavije dodirnut ratovima, mogao ponovo živjeti.

Putovala je bivšom Jugoslavijom, predavala i govorila. Njezini su stavovi izazivali ogorčenje nacionalista. Kada je osuđen Radovan Karadžić, pitala se što je s odlukom Skupštine Republike Srpske za koju su glasali svi osim dva zastupnika, odluku koja je ozakonila etničko čišćenje i genocid. O tome se trebalo govoriti, pisati, ne pozivati na mržnju Zapada ili, u najboljem slučaju, sve prebacivati na pojedince.

S Latinkom Perović posljednjih sam se godina viđao često i puno. Bili smo zajedno u projektima o povijesti Jugoslavije koje je financirala liberalna njemačka zaklada Friedrich Neumann. Jedan skup je bio u Zadru, kada, 2003. sudionike nije pozdravio nitko sa Zadarskog sveučilišta. Posljednji su bili veliki projekti njemačkog ministarstva vanjskih poslova, koje je vodio Helsinški odbor Srbije. Istražiti prošlost Jugoslavije, punu, iz svih perspektiva, značilo je okupljati povjesničare iz različitih sredina, a u tim je knjigama Latinka bila glavni urednik, koordinator, netko tko je čitao sve tekstove, komentirao. Pisala je pogovor za moju biografiju Budimira Lončara, govorila na promocijama knjige u Beogradu u svibnju 2022, bila na ručku s hrvatskim veleposlanikom Biščevićem. Posljednji puta bili smo u zajedničkom panelu na Petrovaradinskoj tvrđavi ovoga srpnja. Tema Novosadskog plenuma bila je „Quo vaids, Balkan? Je li se završio raspad Jugoslavije?“, ali je toga puta Latinka govorila iz svoga stana. Potom je, iste noći kada sam vodio razgovor u Šibeniku, na festivalu Fališ, o sličnoj temi također govorila video-linkom. Teško se kretala, bila je krhka, teško se uspravljala, ali je bila i dalje posve bistra, brza u raspravi, jasnih stavova. Rođendan, 89., proslavila je 4.listopada 2022. u društvu onih koji su joj posljednjih godina bili najbliži, jednog kruga povjesničara i povjesničarki s kojima se dnevno družila, s kojima je radila. I ti povjesničari i oni s kojima se okružila, bili su „Druga Srbija“. „Druga Srbija“ družila se s „Drugom Hrvatskom“ i ljudima sličnih pogleda. Između „Dominantne i neželjene elite“, kako glasi naslov jedne od njezinih knjiga, njezin su izbor bili oni koji možda ne odlučuju, ne dominiraju u politici, ali čiji se optimizam i želja za istinski otvorenim društvima i intelektualno poticajnim sredinama, ipak ne gasi, a i nije tako tiha.

Jednoga će dana Latinka, ali i oni koje je okupljala, s kojima je radila, za koje se brinula, zbog traga kojeg je ostavila, biti dominantna u povijesti i povijesti historiografije, bude li još preostalo nekoga tko će ovdje živjeti. Sama u svemu nije bila posebno optimistična, posljednjih je godina govorila kako su postojale i veće i važnije nacije, kojih više nema, koje su nestale, pa tako mogu nestati i Srbi. Srbi su propustili izabrati Zapad, Srbi su na pad Berlinskog zida reagirali kao da se kotač povijesti vratio unatrag, kao da je to bio znak da se treba okrenuti starim snovima i opsesijama stvaranja velike države. Opsesija prošlošću je živa, ona zamućuje pogled prema budućnosti, s njom nema ideje Europe. Nije to svijet bez mana, govorila je, ali boljeg trenutno nema.

Jedna od poštapalica bila joj je: „Znate šta“, a onda bi, primjerice, dodala kako nam je život svima ograničen vremenom i mjestom rođenja. Čovjek je ipak subjekt, može sam izabrati želi li živjeti tako da svakoga dana učini samo ono što želi i treba, a nikada, nijednom, ne učini ono zbog čega će se kajati. Takva je bila i Latinka Perović, od prvih tekstova o kulturi u socijalizmu i reformi SKJ, pa do posljednjih o Miroslavu Krleži na „Peščaniku“.