Do prošloga ljeta, Khalid Payenda (40) bio je afganistanski ministar financija - nadgledao je proračun od šest milijardi dolara, a sad, sedam mjeseci nakon što je Kabul pao u ruke talibana, sjedi za volanom svoje Honde Accord i radi kao vozač Ubera u Washingtonu D.C.
- Ako napravim 50 vožnji u sljedeća dva dana, dobit ću 95 dolara bonusa - kaže za The Washington Post. Ovaj posao radi kako bi uzdržavao suprugu i njihovo četvero djece u dobi od 2 do 15 godina. Jer skromne ušteđevine koju je čuvao za crne dane više nema.
- Zahvalan sam što radim, to znači da ne moram biti očajan - rekao je Khalid.
Kad ga pitaju tko je kriv za sudbinu koja je zadesila njegov rodni Afganistan, odgovara: "Moji sugrađani Afganistanci. Nismo imali kolektivnu volju za provođenje reformi, nismo bili ozbiljni... Krivim i Amerikance jer su zemlju predali talibanima i izdali trajne vrijednosti za koje su se navodno borili. Krivim sebe, to me stalno izjeda iznutra... Osjećam se zarobljenim između svog starog života i snova o Afganistanu i novog života u SAD-u... Trenutačno nemam kamo, ne pripadam ovdje, a ni tamo. Osjećam se potpuno prazno".
Tjedan dana prije nego što su talibani zauzeli Kabul, Khalid Payenda podnio je ostavku na mjesto ministra financija. Iako isprva nije mislio da će vlada pasti, ukrcao se na avion za Sjedinjene Države, gdje su ga čekali supruga i djeca, koji su ondje otišli tjedan dana prije njega.
- Bio je to tužan dan kad je pala vlada... Talibani su preuzeli zemlju, sve je bilo gotovo... Imali smo 20 godina i podršku cijeloga svijeta da izgradimo sustav koji će raditi za ljude. Jadno smo podbacili. Sve što smo izgradili bila je kula od karata koja se vrlo brzo urušila, bila je to kula od karata izgrađena na temeljima korupcije. Izdali smo vlastiti narod - rekao je.
Sedam mjeseci kasnije, njegovu bivšu poziciju ministra financija obnaša prijatelj iz djetinjstva koji se tijekom rata "proslavio" prikupljajući novac za bombaše samoubojice u Kandaharu.
Khalid Payenda iz Afganistana je pobjegao kao dijete. Imao je samo 11 godina kad je 1992. granatirana njegova četvrt u Kabulu. Njegova obitelj prvo je otišla u Pakistan. U domovinu se vratio nakon deset godina, kad su Amerikanci srušili talibane.
- Vjerovao sam u sve ono za što su Amerikanci rekli da se bore - demokraciju, ženska prava, ljudska prava. Radio sam za Agenciju za međunarodni razvoj SAD-a (USAID) i Svjetsku banku, a 2008. prvi put došao sam u Sjedinjene Američke Države, gdje sam uz Fulbrightovu stipendiju pohađao Sveučilište Illinois. Uvijek sam vjerovao da je moguće izgraditi kompetentnu i demokratsku državu od Afganistana - kaže ovaj 40-godišnjak koji je 2016. postao zamjenik ministra financija.
Vladu je napustio tri godine poslije i privremeno se preselio u SAD. No krajem 2020. vratio se u domovinu. Tad mu je ponuđen i posao ministra financija. Supruga i bivši kolege nagovarali su ga da odbije tu funkciju - talibani su dobivali na snazi, a Amerikanci su odlazili iz zemlje. Situacija je bila kaotična.
- Vjerovao sam da još uvijek postoji barem mala mogućnost za uspjeh, morao sam pokušati. Sad kažem supruzi kako bih volio da nikad nisam prihvatio tu poziciju. Vidio sam puno ružnih stvari i nismo uspjeli. Bio sam dio tog neuspjeha. Teško je kad moraš gledati bijedu svog naroda i osjećaš se odgovornim zbog toga - govori Khalid.
Prije nego što su talibani preuzeli vlast, Payendina supruga i djeca već su šest godina živjeli na relaciji Kabul - Virginia. Godine 2015. kvalificirali su se za specijalnu useljeničku vizu, ali bivši ministar financija kaže kako svoju budužnost nikad nije zamišljao u Sjedinjenim Državama.
- Imao sam samo jednu zemlju i to Afganistan - zaključio je.