U ruskom medijskom mraku, nije lako doći do informacija o ukrajinskoj protuofenzivi na jugu zemlje. Posljednjih su dana ruski mediji širili ideju da je prodor Ukrajine spektakularno propao i to po cijenu brojnih civilnih i inih žrtava. Mikolajiv, tvrde Rusi, grad najbliži prvoj crti bojišnice, svjedočio je najgorem, mrtvačnice i bolnice pune su mrtvih, a ranjenici stoje u redovima.
No, posjet gradu 3. rujna pokazuje da te tvrdnje nisu istinite, piše The Economist. Dugi redovi ispred klinika za darivanje krvi upućuju na određeni stupanj lokalne strepnje. Ali ni u jednoj gradskoj mrtvačnici nema panike. Gradske bolnice zatvorene su za medije. Liječnik koji radi u glavnoj jedinici za hitne slučajeve rekao je da dnevno prima između 15 i 30 ozlijeđenih vojnika: "Više nego inače, ali vidjeli smo i gore."
Ukrajina je 29. kolovoza objavila početak protuofenzive kako bi vratila Herson, regionalnu prijestolnicu na jugu zemlje. Njihove snage vrše pritisak na nekoliko točaka duž crte bojišnice od 241 kilometar. Ulozi su veliki. Uspjeh bi pomogao osigurati crnomorsku obalu Ukrajine, a time i sposobnost uvoza i izvoza morem. Potencijalno neuspjela operacija stavila bi ogroman teret na Zelenskog, osobito ako bi poginuo veliki broj Ukrajinaca. Prva izvješća sugeriraju da je Ukrajina zauzela skromnu količinu teritorja na području sjeveroistočno od grada Hersona. Nejasno je po koju cijenu.
Andrij Žolob, kirurg koji radi u bolnici 10 kilometara od fronte kaže da od početka protuofenzive nije bilo velikih tragedija, ali da se intenzitet posla postepeno povećava. Većina pacijenata dolazi s ozljedama povezanim s potresom mozga kojeg uzrokuje teško rusko topništvo. Bilo je i "nekoliko" ozljeda od eksplozije, kaže on: "prijelomi, izgubljeni udovi...". No, tvrdi, najgore je bilo prije početka protuofenzive: "Morali smo ukloniti tijela koja su deset dana ležala na terenu. Teško je uopće objasniti što se događa s truplima mladih ljudi kada ih dohvate muhe i kolovoško sunce."
Oko 200 tisuća ljudi (40 posto prijeratnog stanovništva) koje je ostalo u Mikolajivu i predobro je upoznato s ovakvim mučnim scenarijima. Neki su već stručni pogrebnici. Nelly Jarovenko, računovotkinja prije rata, neformalno je zadužena za brigu o palim sugrađanima. Zna svaki detalj procesa, od dokumenata potrebnih da obitelji dobiju odštetu do onih sitnih detalja; na primjer kako bi ukrajinska zastava trebala biti prebačena preko lijesova. To nije posao za emocionalno osjetljive osobe.
Marina Riabovolik, lokalna proizvođačica odjeće, ima i vlastite dokaze oko toga da stanje po Ukrajince na bojištu nije tako strašno. Kaže: ‘Ukrajinska vojska još nije tražila dvije stvari koje obično zvone na uzbunu - donje rublje i zastave. Kako ih ne bi gole evakuirali u sljedeću bolnicu, vojnike se, nakon što im liječnici razrežu uniforme u potrazi za ranama, oblači u donje rublje. Zastave pak završavaju na lijesovima.
Za obje žene, i Nelly i Marinu, najkrvavija točka rata bila je sredinom ožujka, kada je ruska bomba pala na vojarnu u Mikolajivu. Poginulo je stotine ukrajinski vojnika, a točan broj nikad nije javno objavljen. Nelly kaže da je dala sve od sebe da nabavi dovoljno lijesova i križeva. Marina tvrdi da nije moglo sašiti dovoljno zastava. "Doduše, ne osjećate paniku", kaže potonja. "Svatko tko paničari odavno je napustio ovaj grad."